Tragovi i dokazi zločina u transkriptima

Aim, Zagreb, 8.8.2000.

U zadnjem je broju splitskog tjednika Feral Tribune-a objavljen transkript razgovora između - sada pokojnih - Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Mate Bobana, vođenog 28. studenog 1993. godine, (vrijeme kada je potonji, dakle, Boban bio čelnik tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne), u Predsjedničkim dvorima. Iako je sadržaj stenograma otkrio šokantne podatke oko umješanosti, preciznije, odgovornosti tadašnje hrvatske vlasti na čelu s Tuđmanom - koji u tom razgovoru kaže: ".dajem Posavinu za očišćenu Baranju..." - u prekrajanju teritorija Bosne i Hercegovine, te egzodusu posavskih Hrvata u paketu s ostalim ratnim strahotama, hrvatska se javnost nije, međutim, zacenila od čuđenja prilikom tog i takvog otkrića.

U prilog tom nečuđenju govori i komentar predsjednice saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost i unutarnju politiku i potpredsjednice HSLS-a Đurđe Adlešić, koja kaže slijedeće: "Ovo je doista vrijeme pisanja novih udžbenika povijesti, jer iz stenograma imamo potvrdu svega onoga što smo svih ovih godina slutili i znali da se događalo". Predsjednica Hrvatske narodne stranke, Vesna Pusić, također, ističe da su "o trgovini bosanskom Posavinom Posavljaci govorili davno prije", i da to "nije ništa novo". No, Vesni su Pusić "način na koji su Tuđman, Boban i Šušak govorili o tome i sposobnost da se trguje ljudima i teritorijima jednostavno zapanjujući."

Na koji je način ovaj famozni trio-croaticus kasapio teritorij i trgovao ljudima - pardon gospodo (pokojnici), "humano preseljavao ljude" - osvjedočeno je upravo u ovom transkriptiranom razgovoru, na samom početku razgovora kada Mate Boban prepričava Tuđmanu i Šušku o sastanku u Splitu s crkvenim velikodostojnicima: biskupima Franjom Komaricom i Ratkom Perićem, nadbiskupima Vinkom Puljićem i Antom Jurićem. Na tome je sastanku, navodno, Mate Boban i politika koju je on zastupao naišla na oštre kritike i osude od strane vrhbosanskog nadbiskupa Puljića. S tim u vezi prenosi Boban: ". Puljić tvrdi, između ostalog, da smo mi 28.02. - veljače 1992. godine, HDZ je donio odluku o humanim preseljavanjima i priključivanju nekih dijelova Bosne i Hercegovine Hrvatskoj. Da smo (28.02.?) da, 1992. Tuđman ga potom pita: "Kakav je to sastanak bio? (Nikakav.)" Mr. Mate Boban: Nikakav, ništa posebno, - 27.12.1992. godine da su legalni ljudi, - kaže, legalni ljudi su nas postavilli u Sarajevu. I, tako, da su oni potpuno ostavljeni. Ali sve apostrofirano na Sarajevo. I, normalno da su mu dali drugi biskupi, i ja osobno sam rekao da Sarajevo, najprije, mi nikada nismo izašli iz te vlasti, kazao sam mu kako smo mi sadržali legalitet, legitimitet Bosne i Hercegovine, kako smo mi htjeli Bosnu, - kako je to naša trajna politika, vaša isto, kako je, itd. Dakle, i, normalno to sam mu sve negirao, i tamo, daj mu kaži, zašto, gdje, i kako. A, meni su rekli, ne možemo to, - meni su rekli. Puljić se, međutim, nije dao smesti pa je nastavio dalje sa, kako kaže Boban, "sa sitnim malim insinuacijama", za koje prema Bobanovom mišljenju, "nije imao razloga", te je izrazio svoju sumnjičavost zbog slijedeće situacije, prepričava dalje Boban: "Npr. kaže, - da je on htio ići u Vareš, da mu Srbi nisu dali, ali da on ima, da su to Hrvati Srbe nagovorili da njemu ne daju ići u Vareš." Takva je situacija kod nadbiskupa Puljića probudila sumnje da, kako ga navodi Boban, "ima tu neka priča". Možda je posrijedi priča slična onoj koja se može naslutiti iz slijedećeg pitanja koje je biskup Komorica uputio Bobanu.

Mr. Mate Boban: .a Komarica je lijepo tu postavio pitanje, - da ste ga vi uvjerili - da li će sutra u bilo kojoj konstituciji Bosne, ako je bude, iako i on kaže, - mislim da nema, kaže, - ali, hoće li biti sloboda čovjeka jednaka u Banja Luci, Hrvata, kao Srbina u Mostaru. Baš u tome smislu kaže, - to je u dokumentima, itd. Veliki su nacionalni meštri od Bosne I Hercegovine, dakle, odlučili da je Vareš muslimanski, Mostar hrvatski, a Banja Luka srpska. No, da bi takvo što u stvarnosti zaživjelo potrebne su određene transakcije nacionalnih (ljudskih) resursa, tzv. humano preseljenje, za koje je, opet, potrebno, kako kaže veliki cro-mag Tuđman:" Gledaj, Mate, budimo realni, - to da se 20 tisuća ljudi, - da se 6 tisuća ljudi pokrene, - da se 20 tisuća pokrene iz Vareša, - to se morala stvoriti jedna situacija, razumiješ.".

Međutim, izgleda da Mate Boban nije bio dorastao tako odgovornom zadatku. Uprskao je. Nije, naime, vodio računa o međunarodnoj zajednici, pa su uslijedila Tuđmanova i Šuškova nagovaranja Bobana da zbog pritisaka međunarodne zajednice podnese ostavku na mjesto predsjednika Herceg Bosne.

Predsjednik: I, još ću ti nešto reći, Mate, još ću ti reći, ja sam toga svjestan, - oni, (međunarodna zajednica, ops. Autora), su išli za takvom politikom i zbog toga da bi mene oborili u Hrvatskoj, da bi oborili samostalnu Hrvatsku (Jasno.) Jer su I ono su postavili zaokret Hrvatske prema Bosnu, pogrešna je Hrvatska politika prema Bosni. To je meni jasno, Mate. Samo smo mi u toj i takvoj situaciji napokon doveli do toga, razumiješ, - da je u Zapadu prevladalo da ne smiju ići za destabilizacijom, Tuđmanu, je li. Ali, odnosno da im nije u interesu, - pokušali su to. Ali, sada, vidiš. Tako da i sada ima još nešto, - nisi ti čuo Owenovo predavanje. Dakle, ima, i inzistira na tome, da će morati odgovarati za ratne zločine oni koji su neposredno, ne samo oni zapovjednici, negoli politički, koji su povezani sa time, i da će Zapad morati inzistirati da se izruče sudu. I, zato inzistiraju na tim Ahmićima, Stupnom Dolu i Mostaru. Jeste li utvrdili, - tko je dao naredbu da se taj most sruši? Za to rušenje mosta, tko je dao naredbu? Mr. Mate Boban: Ne može se utvrditi tko je dao.

Jedna od primjedbi na Bobanovo upravljanje tzv. Herceg Bosnom upravo je i njegova nesmotrenost ili pak nesposobnost da kod međunarodne zajednice stvori privid o nevinosti i korektnosti Hrvata u BiH. Stoga u jednom dijelu razgovora Tuđman kaže Bobanu: "Mate, jedno ti govori u lice, drugo radi, radi drugo. (Da, iza leđa, da.)". Kao primjer takvog kalkuliranog ponašanja Bobanu i herceg-bosanskoj ekipi je zamjereno rušenje mosta, jer je to hrvatskoj politici samo donijelo negativne poene kod predstavnika međunarodne zajednice. Veliki broj neprocesuiranih zločina, također, je zamjerka koja ide na račun Bobanove, budući da su njihovi protivnici Muslimani, kako veli Tuđman: "Vidiš Mate što je to - Silajdžić igra sa time da sa onih 20-tak tih svojih Muslimana koji su učinili zločin da su smjenjivani i pozatvarani a mi Hrvati nismo ništa učinili." Na takve se riječi Boban, u maniri velikog legalista, brani slijedećim riječima: "Predsjedniče, na taj način imamo sada 60 ljudi u zatvoru, Hrvata, vojnika. Sumnja za ubojstvo zbog krađe, itd. Ja, da vam pravo kažem, bez dokaza ne mogu optužiti zločinca.". Tuđman, potom, svom naivnom šegrtu održava lekciju iz političke etike: "Ne možeš optužiti, ali u politici je igra, prema tome daj mi spisak tih 60 ljudi pa ćemo reći 60 ljudi je pod istragom i zatvoreno je zbog kršenja ljudskih prava."

Ovakav je tijek razgovora dosegao svoju kulminaciju kada je na tapet došao Mostar. Gojko Šušak: U Mostaru Mate ubistva, na sve strane. Mr. Mate Boban: Stalo je. Gojko Šušak: Znam da je stalo. Ne trebaš ti meni objašnjavati da je stalo, ali da nemamo jednu osobu na sudu za nešto. Mr. Mate Boban: Kako nema, ja sam informiran da ima preko 50. Gojko Šušak: Nismo dali svijetu, nismo iskoristili. Mr. Mate Boban: 42, 43 ubistva. Predsjednik: Zbog zločina, zbog progona to je primjer kako mi primjenjujemo ista ili gora genocidna čišćenja i nitko ne odgovara i zbog toga da treba Mostar staviti pod međunarodno tutorstvo itd.

Cijela je ta rasprava oko Bobanovih propusta zbog nedostatka pragmatičnosti prilikom prikrivanja zločina, te odgovornosti aktualne hrvatske vlasti i njene bjelodano produžene ruke ustoličene u lik i djelo rečenog Bobana & njegove gerile za te zločine, vodila je slijedećoj situaciji: Predsjednik: Da, ali Mate razmisli o ovome. Budući da je pred svijetom stvorena takva situacija da si ti taj koji su zapravo zapreka rješenju toga bosansko-hercegovačkog problema kako je to u interesu zapada, javnosti, taj koji je onemogućio suradnju sa Muslimanima, možda ćemo morati u interesu Hrvatske ići za tim i to je zapreka i još nešto da vladaš sam tamo, da nema Vlade i uopće da su organiziraniji i mi i Muslimani i negoli što je Hrvatska republika i to mi onda govori kao savjet. Možda bismo morali ići na interes toga, da dovedemo do kraja što prije, da suzbijemo te optužbe. Možda bismo morali tražiti neko rješenje da skinemo taj pritisak na tebe konkretno i hrvatsku politiku.

Razgovor je, dakle, došao do Bobanove smjene, na koju on, doduše nevoljko, ali ipak pristaje. Mr. Mate Boban: Čvrsta je vaša odluka i ja sam spreman bez pogovora i bez ikakvih frustracija osobnih ili bilo što. U drugom dijelu razgovora kaže kako ipak ne bi volio prilikom te smjene biti doveden u slijedeću situaciju: Mr. Mate Boban: Recimo, ja sam predsjednik HDZ-a i ja idem sada na tromjesečnu turneju po Australiji, Americi, Kanadi, pazite kroz to vrijeme mijenja me taj.itd. Meni predsjedniče to ne treba. Ja mogu ujutro kazati od danas ja nisam.

Da bi ublažio, valjda, Bobanov doživljaj zbog planirane smjene, Tuđman obećaje da će se, dok je on živ, za Matu Bobana uvijek naći neko mjesto. Slijede zatim kalkulacije o Bobanovom nasljedniku, koji bi prema Tuđmanovom mišljenju: "Mora biti pametan, mora biti takav da bude pametan, da bude dovoljno fleksibilan a i nepopustljiv prema Muslimanima, a prihvatljiv za svijet. Kada bi po mogućnosti znao još i jezik, itd. Koga bi isto tako i taj naš narod prihvatio da pregovara." .

No, pravi horor-klimaks takvih kalkulacija nastupa, kada, u kontekstu konačnog imenovanja članova Predsjedničkog vijeća koje je, dakle, u konačnici trebalo naslijediti Bobana, Tuđman govori da bi jedan od trojice članova trebao biti netko iz Posavine. Predsjednik: Samo među nama rečeno, taj bi morao biti toliko razborit čovjek da će u krajnjem možda shvatiti, u općem rješenju da na koliko god nam ta bosanska Posavina politički-ekonomsko značila, ali radi rješenja, ako dobijemo granice Novi Travnik, Busovača, Bihać, ovo, i ako dobijemo za to očišćenu Baranju itd., da mi možemo odustati od većeg dijela Posavine. Takav čovjek mora biti koji će hrvatski razmišljati da ne dođe do nečega.

Ovako je, dakle, izgledao Tuđmanov koncept humanog preseljenja ljudi. Jer, doista, tko bi iz svoje kuće otišao dobrovoljno?! "Nitko", kaže odvjetnik Anto Nobilo, i dodaje da se: "ta zamisao mogla završiti samo onako kako je i završila, strašnim ratom".

Ivana Erceg