Ide li i prvi čovjek Hrvatske vojske u Haag

Aim, Zagreb, 2.8.2000.

Tjednik Globus donio je, u zadnjem broju, na naslovnoj stranici vijest koja je iznenadila, pa i zapanjila, čak i dobro informirane hrvatske političke krugove: zagrebački list tvrdi, naime, da Sud u Haagu već nekoliko mjeseci provodi istragu protiv generala Petra Stipetića, aktualnog načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske, dakle, prvog vojnika Hrvatske i čovjeka čija je zadaća tuđmanovske oružane snage provesti kroz tranzicijsku etapu od njihova ratnog ustroja do eventualnog članstva u NATO-paktu. Tako snažna začuđenost objašnjiva je, ponajprije, činjenicom da je riječ o čovjeku čiji je javni image potpuno suprotan onome koji prati sve dosadašnje, navodno sigurne, hrvatske kandidate za Haag, među ostalima generale Mirka Norca, Antu Gotovinu ili Ivana Čermaka. Stipetić je, naime, jedan od četvorice generala bivše JNA koji je 1991. prešao u Hrvatsku vojsku, gdje je - poput ostalih JNA oficira - bez obzira na trajni nedostatak školovanog vojnog osoblja, uvijek slovio kao rješenje iz nužde i čovjek nedokazanih - ako već ne i sumnjivih - nacionalnih osjećaja.

Po strani od mjesta na kojima su se donosile važne vojne odluke (ta su mjesta bila rezervirana za pulene Gojka Šuška) Stipetića se nije vezivalo ni za izvršavanje ili naređivanje zločina prema civilima. Tom je dojmu, kojeg su neki portretisti u panegiričkom zanosu svodili na formulu "oficir i džentlmen", u bivšoj vladajućoj desničarskoj nomenklaturi pridonosila i činjenica da je Stipetić zapovijedao operacijom obrane bosanske Posavine, koja je pala u srpske ruke pod okolnostima koje ni do dan danas nisu posve razjašnjene. No kako je opći utisak bio da je u tom slučaju riječ samo o još jednoj teritorijalnoj trgovini Franje Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem, gdje su generali smatrani previše glupima da bi im se stvarno povjerilo vođenje rata, Petra Stipetića nitko nije previše prozivao zbog Posavine, znajući da će se, napadajući njega, suočiti i sa gnjevom pokojnog Vrhovnika.

Kao takav, Stipetić je ipak preživio sva umirovljenja i čistke starih vojnih kadrova, ali uvijek kao svojevrsni marginalac: do akcije Oluja za njega se jedva i čulo, napredovao je u vojsci puževim korakom, no u tu je akciju ubačen nakon što je proboj Hrvatske vojske prema Petrinji krenuo znatno lošije no na drugim pravcima gdje su jedinice Hrvatske vojske napredovale kao nož kroz sir, tempom od po dvadesetak kilometara dnevno. Stipetić se u toj akciji vanserijski istakao, a jedan od najupečatljivijih prizora farsičnog srpsko-hrvatskog rata, predstavljala je svakako i epizoda u kojoj je Stipetić bio protagonist jedine po tradicionalnim vojničkim uzusima aranžirane vojne scene - one, u kojoj pukovnik Čedomir Bulat, uz propisani raport i vojničke čestitke, Stipetiću predaje cijeli, 21 krajiški korpus! Neki analitičari ovih su dana primjetili da je Stipetiću, tada, srpski časnik doista čestitao - ali je to, nekako, izbjegao učiniti tadašnji hrvatski predsjednik dr Franjo Tuđman, kojemu nikakvi heroji u vojsci nisu bili potrebni.

On je stoga, odmah po završetku Oluje, povučen u Zagreb, gdje je već

1. kolovoza 1995. godine, predao zapovjedništvo nad svojim jedinicama, nakon čega je ponovno vraćen u pozadinu, otkuda je - kao jedan od malobrojnih školovanih generala - u prvi plan dospio tek nakon siječanjske smjene vlasti u Hrvatskoj, nakon čega je imenovan zapovjednikom generalštaba Hrvatske vojske. Općenito, smatralo se da je Stipetić, nekompromitiran, odmjeren, obrazovan, tih i nenametljiv, elegantna i pomalo asketskog izgleda, idealna osoba u novoj kadrovskoj križaljci hrvatskog vojnog i političkog vrha. Zato je iznenadna pojava njegova imena u kontekstu haških istraga bila tako šokantna. No, kada se pažljivije analiziraju razlozi koje navode anonimni ali visoki izvori informacija, koji su potvrdili Globusove teze (riječ je o izvorima pri Haškom sudu, u hrvatskom državnom vrhu te diplomatskim krugovima u Zagrebu) vidi se da mjesta tako potpunom iznenađenju nema.

Primjer generala Stipetića, naime, posve je analogan primjeru generala Ivana Čermaka, koji je za vrijeme akcije Oluja bio zapovjednik u bivšem sektoru Jug (Knin) a u haški konekst smješta ga se zbog masovnih umorstava civila u sektoru Jug, za vrijeme i nakon Oluje, te zbog masovnog uništavanja i pljačke civilne imovine izbjeglih Srba. Razlikuju se tek nijanse: dok je, naime, u Sektoru Jug stradalo 410 civila, u Sektoru Sjever stradalo ih je 267. Dok je, u Sektoru Jug spaljen golem, ako ne i pretežit dio imovine izbjeglih Srba, u Sektoru Sjever ta je imovina pošteđena u nešto većoj mjeri. Elementi kršenja ratnog prava, izuzmu li se dakle kvantitativna obilježja, bili su prisutni u obje zone djelovanja HV-a, pa bi bilo pravno neobjašnjivo da se - po, liniji objektivne odgovornosti - istražuje uloga jednog zapovjednika (notorno, generala Ivana Čermaka) a ne i drugog, dakle Petra Stipetića, o čemu je hrvatskom državnom vrhu, navodno, vijest za svoga zadnjeg boravka u Hrvatskoj donijela osobno Carla Del Ponte, tužiteljica haškog tribunala. Povrh toga, očito je da je u Sektoru Sjever bilo i gaženja civila tenkovima, avionskog mitraljiranja izbjegličkih kolona (posebno na pravcu od Gline prema Dvoru na Uni) a dugo se vremena u kuloarima pričalo i da su leševi civila nakon egzekucija spaljivani u visokim pećima sisačke željezare, no ta priča nikad nije ozbiljno dokumentirana.

Činjenica da je general Čermak dugo vremena bio istaknuti hadezeovac, a Stipetić nije, te da je Stipetić odmah po okončanju akcije smijenjen, može biti politički važna u Hrvatskoj, ali za samo pokretanje istrage ona ni na koji način nije meritorna. Ukoliko, naime haški sud želi otkriti i suditi glavne krivce za 267 mrtvih civila u Sektoru Sjever - te za sva spomenuta, moguća zločinstva - on se ne može i ne smije obazirati na razlike u političkim profilima zapovjednika. Globusovi izvori tvrde, osim toga, da je svrha posjete Carle Del Ponte bilo istraživanje Bljeska i Oluje, pa je u tom kontekstu vijest o Stipetiću još razumljivija. Valja dodati da je ta vijest u javnost plasirana netom nakon objavljivanja rezultata istraživanja Hrvatskog helsinškog odbora o učincima akcije Oluja u Sektoru Sjever, gdje su pedantno pobrojane sve civilne žrtve ove akcije, i gdje je na argumentiran način prikazano uništavanje imovine, te opći politički i vojni kontekst u kojemu se odigravala cijela akcija.

Globusova vijest djeluje, dakle, prilično utemeljeno - tim prije što činjenica o pokretanju istrage ne mora automatski značiti da će protiv Stipetića biti podignuta i optužnica. Naprotiv, sasvim je moguće da se on, na haškom sudu, pojavi i kao svjedok - iz ovoga proizlazi samo to da je Tribunal odlučio istjerati na čistac događaje u Sektoru Sjever. Stipetić je dao i svoj komentar ove informacije. On tvrdi da nikakvih informacija o istrazi nije dobio, niti su haški istražitelji s njim kontaktirali. "Nemam ništa protiv ako me budu tražili, ja ću im u granicama svojih spoznaja, koje nisu male, iznijeti sve što znam i što, možda, može pridonijeti rasvjetljavanju nekih situacija" rekao je Stipetić, dodajući kako je uvjeren da je Hrvatska vojska djelovala u granicama ratnog prava, a pozvao se i na pukovnika Bulata kao svjedoka. On je, tvrdi, za vrijeme akcije Oluja vidio tek dva mrtva civila, a one koje su zgazili tenkovi pripisao je djelovanju srpskih snaga. Stipetić, ukratko, tvrdi da nije znao ni za kakve ratne zločine Hrvatske vojske, posebno zato što je vrlo brzo nakon okončanja akcije smijenjen, a "što se sve kretalo iza ešalona Hrvatske vojske i kakve su radnje i mjere poduzimane, trebalo bi pitati civilne vlasti koje su nakon završetka operacije uše na taj prostor..."

Na vijest je reagirao i predsjednik Mesić, koji drži kako je moguće da je opet riječ o nagađanjima - a spominjući moguće izvore, Mesić je postavio hipotezu kako je moguće da je izvor informacije američki ambasador u Zagrebu, William Montgomery! Ako je ta informacija potekla od njega, kaže Mesić, "onda i on pravi atmosferu u javnosti koja ne treba ni njemu ni nama." Zašto bi to bio Montgomery, u prvi mah nije bilo sasvim jasno, ali je kasnije iz Mesićeva ureda objašnjeno da je on samo odgovorio na pitanje Globusova novinara, koje nije objavljeno već je Mesićev odgovor tiskan kao njegova izjava, što bi valjda trebalo značiti da je Globusov novinar u svojemu pitanju spominjao ambasadora Montgomerya.

Komentari ove vijesti u Hrvatskoj još uvijek su maloborjni, i svode sa na tvrdnju da bi stvarno podizanje optužnice protiv Stipetića ugrozilo pozicije nove vlasti i raširilo paranoju koja tek što se stišala. Teško je da će taj argument, ako je sud doista neovisan, imati imalo utjecaja na Carlu Del Ponte. Generalu Stipetiću i novoj hrvatskoj vlasti ostaje stoga samo nada da je, ipak, riječ o nepotvrđenoj informaciji, što međutim nikako ne može značiti da zbog zločina u Sektoru Sjever nitko neće odgovarati.

Boris Rašeta