Oluja poharala i Sektor Sjever
Aim, Zagreb, 29.7.2000.
Na području bivšeg sektora Sjever, za vrijeme akcije Oluja u kolovozu
- godine, smrtno je stradalo ukupno 267 osoba srpske nacionalnosti. Taj se podatak navodi u izvještaju "Vojna operacija Oluja i poslije" kojega je, početkom srpnja, u Zagrebu objavio Hrvatski helsinški odbor. Izvještaj, koji sadrži točne podatke o imenu i prezimenu svake žrtve, mjestu i načinu stradavanja (kad je to poznato) te, jednako tako, mjestu ukopa, objavljen je otprilike godinu dana nakon tipski i metodološki posve identičnog izvještaja za bivši sektor Jug, koji je prošle godine sastavila ekipa koju je vodio aktivist HHO-a Pero Mrkalj, koji je u toku prošle godine umro, u čemu valja tražiti i objašnjenje za kašnjenje detalja o sektoru Sjever.
Ovaj je izvještaj, u znak zahvalnosti za njegov doista profesionalan i nesebičan rad, HHO i posvetio Petru Peri Mrkalju. Nakon objave rezultata oba istraživanja, ukupni se broj dokazanih civilnih žrtava akcije Oluja približio brojci od osam stotina, budući je za sektor Jug dokazan identitet 410 civilnih žrtava, dok se brojka mogućih procjenjivala na šest stotina. Obje brojke, pojedinačno i ukupno, dosta su snažan argument protiv onih, uglavnom dakako službenih, ocjena koje su o toj akciji davali dužnosnici bivše vlasti i prema kojima je broj civilnih žrtava bio bitno manji, dok su - što ne treba smetnuti s uma - i neki crkveni dužnosnici, poput Živka Kustića, bivšeg glavnog urednika Glasa koncila, govorili čak i o "neviđenoj humanosti ratovanja". Doda li se tome ocjena dr Slavena Letice, prema kojemu je hrvatski Domovinski rat možda i najhumaniji rat u novijoj evropskoj povijesti, jasno je da se nalazi HHO-a oštro konfrontiraju sa stavovima kako dijela bivše vlasti i razvlašćenih desničara, tako i s ocjenama građanske inteligencije koja je Tuđmanov režim podržavala u odnosu prema srpskom pitanju, ali mu je smetala njegova nepodnošljiva korumpiranost. Koliko takvi krugovi drže do rezultata HHO-a, vidi se i iz činjenice da je vijest o predstavljanju nalaza ovog izvještaja u glavnom dnevniku dana posve minorizirana, premda je broj žrtava dostatno velik da, u svim drugim slučajevima, bude stavljen na udarna mjesta svih informativnih emisija.
Bivši sektor Sjever Kordun i Baniju činilo je pred rat 11 općina. Akcijom Oluja sva su ta područja, koja su dijelom bila pod kontrolom Knina a dijelom pod kontrolom Zagreba - vraćena pod hrvatski suverenitet. "Akcija koju su provele Hrvatska vojska i policija ocijenjena je pozitivnom u smislu rušenja režima tzv. RSK, koji je kao umjetna tvorevina predstavljala negaciju svih ljudskih prava na okupiranom području. No, istovremeno akcija Oluja u nekim je segmentima bila dovela do teških povreda ljudskih prava" stoji u izvještaju, te se navodi da je riječ o "ubojstvima, nestanku i stradanjima civila u selima na putu ili u izbjegličkim kolonama". Navodi se i broj stradalih civila po općinama: u općini Glina smrtno je stradalo 46 ljudi, u Gvozdu njih 44, u Dvoru 50, Vojniću 29, Slunju 25, u općini Karlovac 24, Petrinja 18, Duga Resa 13, Hrvatska Kostajnica 8, Plaški 5 i Sunja 5. Ukupno je 76 osoba stradalo u izbjegličkim kolonama koje su se kretale prema Bosni, dok je 191 osoba ubijena na području samog sektora Sjever - drugim riječima, to su uglavnom osobe koje su ostale kod svojih kuća, ili su se nalazile u zbjegu, pa su likvidirane na mjestima gdje su bili otkriveni. Često su puta umorstva obavljana na krajnje brutalan način, i uz primjene raznih metoda mučenja. U sektoru Sjever zabilježen je - za razliku od sektora Jug - manji broj paljevine kuća i uništavanja gospodarskih objekata. Paljevine su započele iza akcije Oluja, a "stihijski su se nastavile i danas". U izvještaju HHO-a, kao zaključak o ciljevima akcije Oluja, navodi se postizanje dva cilja. "Jasno je" tvrde autori, citirajući izvještaj promatračke misije EU, "da su hrvatske vlasti počinile teške prekršaje međunarodnog prava za vrijeme i nakon reintegracije "Krajine".
Događaji koji su se odvijali kroz 5 tjedana nakon operacije Oluja upućuju na to da je prvi cilj Hrvatske bio ponovno uspostavljanje svog teritorijalnog integriteta kao i komunikacijskih putova između kontinentalne Hrvatske i Dalmacije. Drugo postignuće operacije bio je nestanak brojne neželjene manjine..." Nestanak "brojne neželjene manjine" bio je potenciran korištenjem nekoliko metoda. S jedne strane, civilno je stanovništvo masovno napustilo "sektor Sjever" za vrijeme akcije Oluja; za vrijeme odlaska, civilne su izbjegličke kolone bombardirane i zasipane vatrom iz aviona. Brojni civili koji su ostali, ubijeni su na kućnom pragu - na najrazličitije načine - dok je, kako je rečeno, broj spaljenih objekata bio manji nego u sektoru Jug - a primjenjivane su, kako bilježe autori izvještaja, i metode poput strijeljanja i kamenovanja. Iz izjava preživjelih civila s područja sektora Sjever se pak jasno vidi da je civilno stanovništvo izvlačeno po naredbi mjesnih civilnih i vojnih vlasti, da je evakuacija trebala biti potpuna - ona je to, gotovo u potpunosti, i bila - te da je nestanak brojne neželjene manjine imao svesrdnu podršku i u vodstvu strane suprotne Hrvatskoj. Tom je mišljenju sklon i hrvatski general Petar Stipetić, koji kaže: "Moje je mišljenje da je taj scenarij pripremljen, nešto ranije, prije početka operacije, kao neka pričuvna opcija. Odvijao se pod prisilom te paravojske i njihovih zapovjednika. Svi su govorili - nama je tako zapovijeđeno..." Uglavnom, srpsko je stanovništvo nestalo s područja Banije i Korduna, gdje je živjelo nekoliko stoljeća, za samo četiri dana, što je, kao i u slučaju sektora Jug, "poduhvat" koji bi vjerojatno bio neizvediv bez suradnje Zagreba i Beograda, a kojega su zločini počinjeni za vrijeme Oluje, i nakon nje, trebali samo cementirati...
Promjeni etničke slike tog područja trebala je pridonijeti i akcija naseljavanja, uglavnom bosanskih Hrvata, na područja bivšeg sektora Sjever. Tih je izbjeglica na područje Korduna i Banije naseljeno više od deset tisuća: smješteni su u napuštene srpske kuće, što je tadašnja hrvatska vlast pokušala regulirati Zakonom o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom te Zakonom o davanju u najam stanova na oslobođenom području RH. Danas se značajan broj tih ljudi nalazi u nezavidnoj situaciji: oni koji su u privatnim kućama, mogu se samo nadati da se vlasnici neće vratiti, dok su izbjegli Hrvati koji žive u stanovima nešto bolje sreće, budući da hrvatski zakoni u tim slučajevima ne priznaju stanarsko pravo kao vlasništvo. To je, dakako, još jedan od instrumenata etničkog čišćenja. Nakon Oluje, često je, možda i sustavno, provođeno nasilje nad povratnicima, koje je očito izvođeno radi zastrašivanja potencijalnih povratnika u te krajeve, kako je izvođeno i u sektoru Jug.
Kako će hrvatska javnost reagirati na ova dva izvještaja? Kako je rečeno već na početku, dosad je u vezi izvještaja HHO-a moguće registrirati uglavnom šutnju. Dnevne novine popratile su press konferenciju na kojoj je izvještaj prezentiran, pojedini tjednici donijeli su i opširnije izvatke, ali opći je dojam - ipak - posvemašnja ignorancija. Uvodni dio izvještaja polazi od pretpostavke da je akcija Oluja, u cjelini, donijela neke pozitivne aspekte - gledano s aspekta ljudskih prava - poput realizacije prava na siguran život stanovništvu onih dijelova Hrvatske koje je dotad napadano iz "Krajine"; omogućavanja realizacije povratka ranije protjeranog hrvatskog stanovništva, ostvarenja prava na slobodno kretanje u cijeloj državi, te rušenju režima Krajine koji je predstavljao negaciju ljudskih prava stanovništva kojim je upravljao. Negativno, pak, HHO akciju vrednuje zbog etničkog čišćenja petine hrvatskog teritorija, brojnih ubojstava civila u već zaposjednutim mjestima ili selima, pogibije tri pripadnika UNCRO-a i jednog stranog novinara, teških fizičkih napada na izbjeglice, koje su činili civili ili uniformirane osobe, paljenja niza sela ili dijelova većih mjesta, organiziranog zaposjedanja kuća ili stanova u vlasništvu izbjeglog stanovništva, te "službenog prihvaćanja nacionalistički motivirane restrikcije važenja međunarodnog ratnog prava".
Jedan dio tog naslijeđa - onaj koji se odnosi na povrede međunarodnog ratnog prava - riješit će, očito, sud u Haagu. Drugi dio problema, etničko čišćenje, instrumentalizaciju države u te svrhe i prodor ekstremnog nacionalizma u široke slojeve, rješavat će se na duži rok i to isključivo u samoj Hrvatskoj. Povratak izbjeglog stanovništva bit će jedan, ali ne i jedini indikator demokratske katarze.
Boris Rašeta