Izbori:Opoziciona matematika

Zašto, uprkos svemu, treba izići na izbore na svim nivoima

AIM, Podgorica, 31. 7. 2000.

(Od dopisnika AIM iz Beograda)

Odmah po raspisivanju saveznih parlamentarnih i predsjedničkih izbora, te lokalnih izbora u Srbiji, započela je vladajuća crveno-crna koalicija kampanju u velikom stilu. Julovci adaptiraju seoske ambulante i otvaraju kafiće, radikali protestiraju zbog policijskog šikaniranja, a generalni sekretar i šef izbornog štaba SPS Gorica Gajević - kako se moglo vidjeti u udarnom Dnevniku RTS - umalo je stradala od ruke oduševljenih pristalica u Kikindi.

Na drugoj strani, još uvijek se važu odluke o izalasku na izbore ili bojkotu. Kako stoje stvari, udružena opozicija, to jest one stranke koje su bojkotirale izbore za Skupštinu i predsjednika Srbije 1997. spremaju se za izlazak na birališta. Srpski pokret obnove (SPO) pak, koji je tada učestvovao na izborima, sada je za bojkot po svaku cijenu. Ima li u svemu neke računice?

ZA BOJKOT : Izborne jedinice u Srbiji krojene su na način da maksimalno odgovaraju aktuelnoj vlasti: Tako se u izbornoj jedinici 24 - od Prokuplja i Aleksinaca do Orahovaca i Đakovice - bira deset poslanika, a u onoj broj 26 - Priština i Vranje - devet poslanika. Na papiru sve izgleda kako treba, obje izborne jedinice obuhvataju oko milion i trista pedeset hiljada birača. Trik je u tome što one obuhvataju nekih milion albanskih birača koji će bojkotirati izbore (i bez rata su bojkotirali sve izbore u proteklih deset godina), što je ostatak glasača na tom području mahom za režim, a Srbi izbjegli sa Kosova zbog kojih je sve navodno i urađeno, razasuti po cijeloj Srbiji...

Nemogućnost kontrole procesa glasanja i izbornih rezultata: Ne samo da promatrača OEBS-a neće biti, već i sastav Savezne izborne komisije (zadužena da nadzire sve izborne organe) u kome su provjereni predstavnici režima, ne sluti ni na što dobro.

Stav službene Podgorice da zbog njenog neuvažavanja u Beogradu (ustavne promjene prije svega) ne učestvuje na saveznim i predsjedničkim i parlamentarnim izborima): Neizlaskom na birališta crnogorske vladajuće koalicije "Da živimo bolje" režim dobiva svih tridest poslanika u Vijeću građana i dvadeset u Vijeću republika iz Crne Gore, a aktulni predsjednik SR Jugoslavije i kandidat za saveznog predsjednika Slobodan Milošević najmanje 150 000 sigurnih glasova.

Sistematsko zastrašivanje i represija koje sporvodi režim: Prvake opozicije aktualna vlast svakodnevno naziva stranim plaćenicima i izdajnicima, a u cijeloj Srbiji - također svakodnevno - policija privodi aktiviste Otpora i opozicionih partija.

Medijski mrak: Sloboda informiranja u Srbiji nikad nije bila na nižim granama. Režimski mediji ne samo da su do krajnosti pristrani, neobjektivni i neprofesionalni, već ne dopuštaju ni minimum ravnopravnog tretmana svih takmaca na izborima. Nezavisni mediji pak, izloženi su raznim oblicima pritisaka - od zloglasnog Zakona o štampi i uskraćivanja papira do raznih metoda birokratsko-ekonomske represije sa političkom pozadinom.

Apatija birača: Svjesni kako se godinama sistematski uništavaju sve institucije i kako država i društvo tonu u sve dublju krizu, mnogi su glasači izgubili vjeru da je izborima moguće bilo što promjeniti. Također, dobar dio njih smatra da između opozicionih i režimskih prvaka nema razlike, odnosno da je i jednim i drugim vlast potreban isključivo zboga osobnih svrha.

Iz svega ovoga proizilazi da izbore treba bojkotirati jer neće biti ni slobodni ni pošteni. Od izlaska i gotovo sigurnog poraza, korist isključivo može imati režim pošto će na takav način steći formalni legitimitet. Bojkotiranje izbora, u ovom kontekstu, znači prepuštanje aktualnoj crno - crvenoj koaliciji da se na vlasti održava golom silom što bi je lišilo narečenog legitimteta.

ZA IZLAZAK NA IZBORE: Ankete nezavisnih istraživača javnog mnijena pokazuju da bi opozicija uprkos apsolutnoj medijskoj dominaciji režima, osvojila veći dio izbornog tijela. Udružena opozicija, kada bi postojala, po istraživanju agencije SMMRI, dobila bi 37,6 posto glasova, naspram 30,9 posto koliko bi pripalo vladajućoj koaliciji. Režim se ne obazire na medjunarodnu zajednicu: Bojkot izbora imao bi smisla ukoliko bi pritisak iz vana natjerao aktualnu vlast na korekciju stavova i popuštanje. Nakon prošlogodišnje NATO intervencije i podizanja haških optužnica protiv državnog vrha SR Jugoslavije i Srbije, režim relevantnu međunarodnu zajednicu doživljava kao neprijatelja i, u tom smislu, spreman je na daljnju izolaciju zemlje.

Prepuštanje lokalne vlasti bi do krajnosti marginiziralo opoziciju: To ne samo da bi predstavljalo priznavanje poraza bez borbe, već bi i ogorčilo pristalice. Čak i izalazak samo na lokalne, a ne i na parlamentarne i predsjedničke izbore, predstavljalo bi zbunjivanje birača i, najvjerojatnije, rezultiralo bi fijaskom sa nesagledivim posljedicama.

Protesti birača zbog izbornih malverzacija:Iskustvo iz 1996/97 pokazuje da su građani spremni da demonstriraju i da se bore sa sopstvena prava. Nasuprot tome, ukoliko nema transparentnih ciljeva kao što su pokazala neuspjela okupljanja 1999. i 2000, nije moguće izvesti vanparlamentarni pritisak na vlast.

Opasnost od ustanovljavanja dvopartijskog sistema: Dosadašnja praksapokazuje da su poslije svakog opozicionog bojkota, jačale antidemokratske stranke. Lako bi se moglo dogoditi da vladajuća kolicija potpuno zaposjedne cjelokupni politički prostor tako što će iz njega isključiti sve ostale partije.

Dalje povećanje represije: U slučaju bojkota, jedna od njegovih posljedica biće nastavak i jačanje različitih autoritarnih procesa. Ionako mali prostor za djelovanje nezavisnih medija i nevladinih organizacija biće u potpunosti blokiran.

U ovoj računici nema sretnog rješenja. Vladajuća je kolacija donijela izborne zakone po formuli koja bi joj trebala osigurati sigurnu pobjedu. Ipak, opozicija na izbore treba izići. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što do sada nije, niti će biti u budućnosti u stanju da osmisli alternativni način otpora režimu. Mnogo je manja šteta dati legitimitet izborima koji će biti sve samo ne pošteni i slobodni, nego reskirati politički vakum u kome bi represija predstavljala osnovnu polugu vlasti. Pobjeda opozicije, u datim uvjetima, svako bi predstavljalo čudo. Dobar rezultat na izborima i njegovo dobro iskorištavanje međutim, znatno bi oslabilo režim i trasiralo put za njegov konačni pad.

Filip Švarm (AIM)