Vasar tastine

Iako trosi desetu godinu vlastitog postojanja, makedonska diplomatija nikako da se oslobodi nekih amaterskih gresaka. Skandali u njenim redovima katkad lice na dobro napisane romane

AIM Skopje, 26.07.00

Na nedavnom ohridskom sastanku ministara inostranih poslova zemalja regiona, nije ucinjeno nista epohalno. Bar se tako izvjestacima ucinilo; bio je to tek jedan u nizu rutinskih sastanaka o (ne)funkcionisanju famoznog pakta stabilnosti. Ipak, za lokalnu, senzacija zeljnu javnost, nesto se ipak dogodilo: domacin, sef diplomatije Aleksandar Dimitrov promovisao je svojim gostima hostese koje su delegacijama pridodate kao “andjeli-cuvari”. I, tako, umjesto da analizira domete ohridskog sastanka, vecina izvjestaca opredjelila se da procjenjuje znacaj i ulogu hostesa u kreiranju i realizaciji spoljne politike zemlje. Svakako, misljenja su podjeljena: jedni ce reci; novi gaf ino-ministra Dimitrova (jedan u seriji), oni drugi – skloni humoru pomislice da je mladjahna makedonska diplomatija ucinila najzad nesto dobro. U svakom slucaju, diplomatska sluzba nasla se ponovo na tapetu

Ako je i jedan atribut makedonske drzavnosti bio pod stalnom lupom, tacnije receno, pracen stalnim pehovima, onda je to u protekloj deceniji upravo diplomatija.

Krenulo je “na krivo” vrlo rano. Jer, bez sumnje, ne moze se nazvati diplomatskim uspjehom presedan da je Makedonija jedina medju skoro 200 clanica Ujedinjenih nacija koja je u registre na East Riveru zavedena pod privremenom referencom: Bivsa Jugoslovenska Republika Makedonija, jos poznatija po engleskoj kratici FYROM. Tadasnji predsjednik Kiro Gligorov i diplomatska sluzba koju je stvarao obecali su puku da je rjesenje samo privremeno (“potrajace samo nekoliko mjeseci” rekose), no ta privremenost traje evo vec vise od sedam godina. Iz vremena prethodne administracije Socijaldemokratskog saveza na celu s predsjednikom Gligorovim jos samo jedna epizoda: ko se sjeca ljeta 1998. i namjere Sjeveroatlantskog saveza da izvede upozoravajuce vazdusne manevre u vazdusnom prostoru Makedonije i Albanije? Ko bi se i sjecao nakon svega sto ce uslijediti?! Medjutim, bivsi sef diplomatije Makedonije Blagoj Handziski sigurno pamti. Naime, covjek s punom ozbiljnoscu funkcije koju izvrsava rekao novinarima da je “za pripremu vazdusnih manevara potrebno bar dvije nedjelje!” Dva dana kasnije avioni NATO-a uveliko su izvodili svoj poduhvat.

Troglava koalicija koja je iznjedrila vladu Ljubca Georgijevskog od samog pocetka, u zimu 1999. nije imala srece. Zapad je pripremao operaciju protiv SR Jugoslavije, zemlju koja je imala ugostiti hiljade i hiljade (niko kao da nije znao koliko) NATO-vojnika spremnih za kopnenu akciju na Kosovu, cinilo se, niko nije konsultovao. Sefu diplomatije Aleksandru Dimitrovu a i onima hijerarhijski iznad njega, ostalo je samo da uporno ponavljaju da imaju obecanje da kopnena intervencija nece biti izvedena s makedonske teritorije. Neka naknadna saznanja pokazace da se u sjedistu Alijanse u Bruxellesu razmisljalo i o kopnenom prodoru no Dimitrov i drugovi su imali srece posto je SR Jugoslavija pristala na Kumanovski sporazum ranije nego sto je kopnena operacija zaista trebala poceti.

Priznavanje Tajvana jedno je od poglavlja koje ce svakako naci mjesta u analima diplomatije nezavisne Makedonije. Jedan od koalicionih partnera u aktuelnoj vladi, Demokratska alternativa, i njen lider Vasil Tupurkovski napravili su s proljeca 1999. aranzman kojim ce Makedonija diplomatski priznati Tajvan da bi, zauzvrat, dobila respektabilnu finansijsku pomoc. Tupurkovski kao doktor pravnih nauka, stavise doktor medjunarodnog prava, nije mogao ne znati da ce jedan takav rizican potez nagnati vladu u Pekingu da prekine odnose s Makedonijom po automatizmu. Narodna Republika Kina je zaista povukla ocekivan potez prekinuvsi diplomatske odnose doprinjevsi novom diplomatskom skandalu. Predsjednik Gligorov koji je kohabitirao s Koalicijom za promjene nasao se u neprijatnoj situaciji da kineskoj ambasadorki objasnjava da od “nje prvi put cuje za priznanje Tajvana!?” Autor 'projekta Tajvan” Vasil Tupurkovski uvjeravao je javnost da ce po isteku mandata Gligorova odnosi s Tajvanom evoluirati te ce Makedonija imenovati prvog ambasadora u Taypehu (sto se od Gligorova nije moglo ocekivati). Na iznenadjenje Tupurkovskog i pristalica zblizavanja s Tajvanom, ni novi predsjednik Boris Trajkovski ne zuri s prijemom akreditiva ambasadora s Formoze. To ce biti povod za razmjenu nediplomatski srocenih pisama izmedju predsjednika Trajkovskog i vrha Demokratske alternative. Zato, ni u ovom trenutku niko sa sigurnoscu ne moze reci, sta ce biti sa “slucajem Tajvan' koji je bio jedna od najvecih uzdanica spoljne politike aktuelnih kormilara makedonske diplomatije.

Aktuelna vladina koalicija suocila se s jednim, skoro nepremostivim problemom. U Ministarstvu inostranih poslova zatekla je stare diplomatske kadrove iz vremena Socijaldemokratskog saveza. Nisu bili izuzetak oni kojima je diplomatija dosla kao sinecura za neke uspjesno obavljene partijske poslove. U jednom intervjuu na pocetku mandata (i zelje da stanje promjeni) ino-ministar Aleksandar dimitrov je ne bez cinizma iznio podatak da je medju zaposlenim “diplomatima” zatekao i jednog violoncelistu! Najprije zbog kohabitacije s predsjednikom Gligorovim koji nije bio rad oprostiti se s ambasadorima koje je sam u svijet uputio, promjene nije bilo moguce izvesti. Zatim, na red su dosli “visi interesi”, partijski prije svega: diplomatskih mjesta premalo, kandidata previse. U Ministarstvu inostranih poslova, sudeci bar po onom sto je doprlo do javnosti, sukobljavaju se dvije struje: jedni zagovaraju potrebu za profesionalizmom, drugi – partijsku podobnost. Ovi potonji, su, reklo bi se, brojniji. Tokom prosle godine, po raznim osnovima a ponajvise zbog pripadanja prethodnoj vladajucoj nomenklaturi ili zbog isteka mandata, petnaestak diplomatskih misija u inostranstvu ostalo je “obezglavljeno”.

Inace, Makedonija na cetiri kontinenta ima nesto vise od 30 diplomatskih predstavnistava. S vecinom azijskih, africkih i latinoamerickih drzava diplomatska komunikacija se obavlja u sjedistu Ujedinjenih nacija u New Yorku. Medjutim, skoro godinu dana neka kljucna diplomatska mjesta ili su prazna ili ih opsluzuju nizi diplomatski cinovnici. Takav je slucaj s Moskvom, sjedistem Ujedinjenih nacija u Zenevi, Ankarom (koja pokriva prakticno kompletan Bliski istok). Javnost se neko vrijeme zabavljala tajno-javnom prepiskom bivseg ambasadora pri misiji u Zenevi Goce Petreskog sa svojim shefom Dimitrovim. Petreski je odbio primiti ukaz o razrjesenju nakon “samo” sest godina ambasadorskog mandata.

Kao zgodno rjesenje partijskim kadrovicima se ucinila mogucnost da obuku diplomatsku odoru bivsim 'rekonstruisanim” ministrima. Medju “spektakularnim” opcijama pominje se da bivsa potpredsjednica vlade Radmila Kiprijanova pakuje kofere za Washington, eks-ministar kulture Dimitar Dimitrov za Sofiju a kao prava diplomatska poslastica vazi da ce nekadasnji tetovski gradonacelnik i osudjenik u vrijeme Socijaldemokratskog saveza Alajdin Demiri za ambasadora u Bern. Kandidata za diplomatski frak ima i medju ministrima koji ce pasti kao zrtve vladinog remonta ove nedjelje. Ukratko, diplomatija dodje nesto kao zasluzena nagrada. Cast izuzecima, vele analiticari, ali za strucnost niko ne pita.

Da sprovodjenje spoljne politike i dalje zvuci kao rastiman orkestar pokazao je i slucaj s nedavnom posjetom drzavno-crkvene delegacije Rimu. Vec je postalo obicaj da 24. maja svake godine shef drzave i poglavar Makedonske pravoslavne crkve praceni brojnom svitom putuju zajedno na poklonjenje grobu jednog od slovenskih i makedonskih prosvjetitelja Sv. Kirila. Uobicajena je i audijencija kod pape Ivana Pavla II. Ove godine desio se skandal: poglavar Makedonske pravoslavne crkve arhiepiskop Stefan i njegov dio delegacije ostali su u hotelskim sobama u vrijeme audiencije kod Pape jer se neko iz protokola nije pobrinuo za prevoz. Arhiepiskop Stefan je javno protestovao a predsjednik Republike Boris Trajkovski koji je predvodio drzavnu delegaciju, na licu mjesta, obecao da ce traziti odgovornost za krivce. Ceh su kasnije platili ambasador u Rimu Viktor Gaber i otpravnik poslova u Ljubljani (odatle se komunicira sa Svetom stolicom). Ni ova epizoda nije prosla glatko. Na relaciji predsjednik Republike-shef diplomatije sinulo je nekoliko varnica o nadleznostima. Opoziv ambasadora je u domenu predsjednika republike, povlacenje otpravnika poslova ino-ministar sprovodi sam. Tek polemika o nadleznostima je skrenula paznju na problem da zemlja zapravo ni danas, skoro deceniju po osamostaljenju, nema zakonski propis kojim su uredjena pitanja iz oblasti spoljne politike. Primjenjuje se, kazu strucnjaci, propis nekadasnje SFRJ. Komentarisuci vatikanski skandal shef diplomatskog protokola u Ministarstvu spoljnih poslova Petar Jovanovski ukazao je na cinjenicu da nerijetko dolazi do preklapanja nadleznosti – funkcionise diplomatski protokol Ministarstva, protokol vlade, protokol Sobranja.

Novi zakonski propisi kojim bi se regulisalo funkcionisanje sluzbe koja zemlju predstavlja pred svijetom nisu ni na vidiku. Pred gomilom “precih” zakona, pitanja iz domena spoljne politike odnosno funkcionisanja diplomatske sluzbe ostaju “na cekanju'. Ili boljih vremena, ili novih gafova.

AIM Skopje

ZELJKO BAJIC