Kako do pomirenja?

Banjaluka, 24. juli 2000. (AIM)

Većina politologa u svijetu smatra da od svjetskih ratova i masovnih zločina u proteklom stoljeću 'krivica' nije više samo lična, već takođe i političko - društvena kategorija. Najnovije i sve učestalije rasprave o pomirenju na prostoru BiH, kao i obrazovanje komisija za istinu i pomirenje, govore da je suočavanje sa krivicom - individualnom i kolektivnom - neminovno.

Neki od onih čija je zadaća bavljenje ratnim zločinima, poput predstavnika Haškog tribunala Gabrielle Kirk Mc Donald, smatraju da za istinu ,još nije vrijeme". Međutim, beogradski sociolog Čedomir Čupić smatra da će pomirenje biti "dug i težak proces", ali "što pre počne, to će i šanse za normalan suživot ljudi na ovim prostorima biti veće i brže". Taj dugi i težak put, po Čupiću, podrazumijeva najprije "obeležavanje i istraživanje svojih zala i zločina i predavanje zločinaca sudu pravde".

Neki projekti su intenzivirani, ali očito je da su oni tek u povoju. Ali samo intenziviranje ne smije "ništa zaboraviti". Jer "ono što se sakrije je opasnost za buduće nevolje", misli Čupić.

Nedavni skupovi u Sarajevu i Banjaluci o pomirenju u BiH okupili su, kako reče jedan od učesnika, samo starce, "umjesto da na pomirenju rade mladi ljudi". O ženama da i ne govorimo. Dobar politički marketing nedavno je napravila i izrazito nacionalna Srpska demokratska stranka, koja je među prvima pozvala građane na građenje ,povjerenja i pomirenje među narodima". I to povodom obilježavanja velikog stradanja u Srebrenici, 11. jula.

Istina, ruku pomirenja niko nije pružio direktno - niko od zvaničnika Srpske nije bio tog dana u Srebrenici. Istina, malo stidljivije priznanje o zločinu iz sopstvenih redova stiglo je od strane premijera Srpske Milorada Dodika.

Na primjeru Bosne može se postaviti i pitanje da li je Hermann Libbe bio u pravu kada je još 1983. godine smatrao da je ,prešutkivanje" stvarno jedina mogućnost da se uspješno, u tadašnjoj zapadnoj Njemačkoj, izgradi demokratija? Profesorka političkih nauka na Otto - Suhr Institutu univerziteta u Berlinu Gesine Sčwan zastupala je stav o vezi između politike i krivice. Ona je smatrala da prešutkivanje krivice škodi demokratiji i bavila se fenomenom 'prešutkivane krivice' na primjeru nacionalsocijalizma.

Komisija za istinu i pomirenje u BiH obratila se nedavno ovdašnjoj javnosti apelom: "Vjerujemo da je u interesu svih građana i nacija u BiH, te u skladu s njihovom kolektivnom željom da izbjegnu obnavljanje sukoba u budućnosti, da uspostave nacionalnu Komisiju za istinu i pomirenje. Komisija treba da na profesionalan i objektivan način razmotri i izvještava o prirodi pretrpljenih zlostavljanja, te društvenih, političkih i istorijskih elemenata koji su ovakav redoslijed zlostavljanja učinili mogućim. Oslanjajući se na ovaj pregled, Komisija bi također trebala formulisati preporuke za korake koji bi trebali biti poduzeti da bi se suočili sa ovim bolnim nasljeđem i da bi se izbjeglo ponavljanje ovakve nehumanosti u BiH."

Samo formiranje komisije, kao i način njenog rada trebalo bi tek da uslijede. Predviđeno je pak da ova Komisija u doglednoj budućnosti sastavlja istorijske udžbenike i djeluje na nivou državnog parlamenta, a koristila bi se metodom intervjuisanja. Okvirnim planom ona predviđa intervjuisati 7 000 žrtava.

Haški tribunal, s kojim ova Komisija za sada ne stoji u prevelikoj ljubavi, do sada je intervjuisao 30 000 svjedoka - državnika, žrtava, svjedoka.... Komisija, novorođenče Tufts univerziteta iz Bostona, smatra da je 'ozbiljan nedostatak informacija o radu Tribunala na ovom području ograničio mogućnost Suda da djeluje u pravcu pomirenja i ugrozio njegovu vjerodostojnost". Na drugoj strani, Tribunal ima negativan stav o Komisiji i smatra da bi njen rad bio u suprotnosti sa radom Tribunala.

Sve dok vlada šutnja, teško da se neko uopšte bavi nekima od mogućnosti za suočavanje sa odgovornošću za počinjeno? Pranje lične odgovornosti uslijediće vrlo brzo, onog trena kada se glavni identifikovani krivac nađe s druge strane moći. Svi oni koji su godinama klicali, slavili i ratovali spraće sa sebe ljagu zločina onog trena kada njihovi ideolozi siđu sa vlasti. Međutim, Čupić upozorava da bez evidentiranja svog zla, zločina i zločinaca, nema pročišćenja. "Buduće generacije na taj način treba osloboditi od užasa kojima su zatrovani razum i duša sadašnjih generacija. Oslobođeni od loše prošlosti i predrasuda, oni će moći otvorenije i čestitije da prihvataju druge i da u drugima vide svoju potvrdu i svoje produženje". Do tada ostaje suočavanje sa šutnjom - ono može da se odvija kroz zvanične političke debate (u parlamentu, što će u BiH, ako je suditi po dosadašnjem toku stvari, potrajati), kroz publicističke polemike, u umjetničkim djelima, literaturu, pozorište, film", objašnjava Čupić.

Čupić smatra da bez pomirenja na ovim prostorima nema normalnog života. "Pomirenje je preduslov da se civilizuje i kultiviše život ovih ljudi. Ali pomirenje podrazumeva čistotu, iskrenost, odgovornost i upornost", kaže on.

Tanja Topić (AIM)

ANTRFILE:

Južnoafrički primjer

U južnoj Africi primjenjen je upravo sistem komisije za istinu i pomirenje. Njen predsjednik je bišof Tutu, kao čovjek velikog ugleda i autoriteta. 'Naše težište je na činjenju dobrih djela i pomirenju - ne na represiji i odmazdi', objašnjava bišof Tutu. Onaj ko se sam prijavi komisiji u roku od dvije godine od dana njenog ustanovljenja, može biti pomilovan. To naravno ne isključuje opasnost hladnokrvne manipulacije počinilaca, koji se nisu iskreno pokajali. 'Mi prihvatamo rizik, ali se nadamo da neko ko o tome govori da je ubio čovjeka - shvata da taj čovjek nije samo brojka".

Patnja žrtve je u centru. Zapravo, komisija bi po mnogim ocjenama, trebalo da stvori dobre uslove za oprost i pomirenje kao poboljšanje počinioca. I tu se završava njeno dejstvo - više i ne bi mogla. Stvarni zaokret leži u pojedincu.

'Na kraju mora svaki Juznoafrikanac sam reći: 'Za volju moje zemlje i moju ličnu ne mogu ovo breme krivice više da teglim na sebi'. Da bih je se riješio, neophodni su oprost i pomirenje. Bez oprosta ovdje nema budućnosti. Ukoliko se Vi i ja svađamo i jedno drugom ne oprostimo, naša veza je propala. To je jednostavno", pojašnjavao je bišof.

Primjer Guatemale

Ono što je gvatemalska komisija za istinu u svom ograničenom mandatu uspjela da uradi, svakako, zaslužuje pažnju. Ona nije smjela imenovati krivce, već samo utvrditi institucionalne odgovornosti. Njeni zaključci, koje je dala u vidu preporuka, nisu imale obavezujući karakter. Vlada se mogla rukovoditi njima ili ih pak odbaciti.

I bez pominjanja imena, moglo se jasno staviti do znanja, na koga se misli. Samo jedan primjer: Šef komisije Kristian Tomuskat skrenuo je pažnju prilikom predaje izvještaja, da se nakon detaljnog pregleda utvrdilo da su ,agenti države" u godinama od 1981. do 1983. izveli pokolj naroda Maya i da su naredbe stizale sa samog vrha. Predstavnici grupa za ljudska prava u sali su razumjeli njegove riječi, te su otpočeli da skandiraju: ,Najprije Pinočet, a onda Rios Montt".

General u penziji, Effrain Rios Montt, bio je tadašnji šef države, i danas je cijenjeni čovjek u establišmentu, ujedno predsjednik najveće opozicione partije. On bi u svakom slučaju morao ubuduće dobro da razmisli, da li će putovati u inostranstvo. Delikt ,ubistvo naroda" može da bude međunarodno gonjen. U samoj Guatemali ovaj ,krvavi diktator" ne mora da strahuje. Sam Tomushat ne vjeruje, da će slabo državno tužilaštvo biti u stanju da jednog prominentnog ratnog zločinca izvede pred korumpiranog suca. Tu ne pomažu ni preporuke, koje ukazuju na to da se stvori nezavisniji i jači pravni sistem. To vlada mora željeti, ali je očito da ona to neće.

Predsjednik Alvaro Arzu ne smatra neophodnim da primi izvještaj same komisije. Dvočasovnu raspravu podnio je stoički i bez vidljivog traga uzbuđenja.
Ovakve ceremonije samo su dokazivale da je primirje u Guatemali samo formalno. I ono je još više izrazilo gdje se nalazi front u društvu - između neznatnog broja dobrostojećih i mnogobrojnih beskućnika.