Nade i strahovi od WTO-a

Aim, Zagreb, 22.7.2000.

Jedan od mnogih neostvarenih snova pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, za čije je ispunjenje bio voljan duboko posegnuti u državnu blagajnu, postao je java nešto više od pola godine nakon njegove smrti. Hrvatska je 17. srpnja ušla u Svjetsku trgovinsku organizaciju, a koliko je to priželjkivao Tuđman i što je sve za to bio spreman učiniti, vidljivo je i iz stenograma njegovih razgovora sa svojim suradnicima, koji nakon ulaska Stipe Mesića u Tuđmanove Predsjedničke dvore, zabavljaju hrvatsku javnost. Iz nedavno objavljenih stenograma koje je Tuđman vodio sa svojim suradnicama i savjetnicama u ožujku 1999. - kad se dogovarala izgradnja termoelektrane Jertovac s američkom tvrtkom Enron vidljivo je kako je pokojni hrvatski predsjednik bio spreman platiti cijenu višu za 120 milijuna dolara, kako bi s tim novcem olakšao ostvarenje pet svojih strateških ciljeva. Dvije od tih pet Tuđmanovih želja - ulazak Hrvatske u Partnerstvo za mir i priključenje Svjetskoj trgovinskoj organizaciji - već su se ostvarile; a treća - posjet hrvatskog predsjednika Bijeloj kući - dogodit će se već u kolovozu kada će i Mesić i premijer Ivica Račan u Washington, Billu Clintonu.

Ono za što je Tuđman bio spreman izdvojiti ogromne novce - ne shvaćajući da su upravo on i njegova politika glavna prepreka uključivanju Hrvatske u euroatlanske integracije - nova je vlast učinila u rekordnom roku. Jedan od najvećih vanjskopolitičkih uspjeha Račanove Vlade, kojih baš i nema previše na unutrašnjem, uz ulazak u Partnerstvo za mir, svakako je zeleno svijetlo na vratima Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Sedam godina Hrvatska je bez uspjeha pregovarala ne bi li ušla u tu važnu svjetsku asocijaciju (pregovori su započeli u listopadu 1993)., ali se pokazalo da glavna prepreka ipak nisu bili svi formalni i tehnički uvjeti za pristup WTO-u, već da je politička slika zemlje i ovdje imala presudnu riječ.

Ženevski potpis ministra gospodarstva Goranka Fižulića na Protokol o primitku Hrvatske u WTO, koji još zahtijeva saborsku ratifikaciju, nakon čega će, poslije mjesec dana, Hrvatska biti punopravni član izazvao je oprezne nade i izražene sumnje. Da se taj potpis dogodio za vladavine HDZ-a državna bi televizija danima trubila o velikom vanjskopolitičkom uspjehu (što događaj doista i jest), no sada su - pored najava dobrih vijesti - na površinu ipak izbili zabrinutost i strah kako će se slabašna hrvatska privreda i poljoprivreda uhvatiti u koštac sa snažnom svjetskom konkurencijom.

Ministar Fižulić smatra da će već u 2002. oko 80 posto hrvatske trgovinske razmjene sa svijetom biti na režimu slobodne trgovine (sada je to samo 7 do 8 posto). To znači da će izvozna industrija - i dakako, poljoprivreda - imati neusporedivo veće mogućnosti svoga plasmana na svjetskom tržištu, nego što je to slučaj danas. Drugu veliku prednost ulaska u WTO, Račanova Vlada na čelu s ministrom gospodarstva Fižulićem, vidi u pojeftinjenju velikog broja uvoznih proizvoda. Tako bi, smanjenjem zaštitnih carina, već ove godine - kada postupno budu počela vrijediti pravila unutar WTO-a (prilagodba za industrijske proizvode trajat će pet, a za poljoprivredne sedam godina) - neki proizvodi trebali pojeftiniti. To se prije svega odnosi na mliječne proizvode, meso, ulje, slatkiše i pivo. No, u nešto manjoj mjeri i na kozmetiku, tekstilne proizvode, automobile, pokućstvo...

Za razliku od Fižulića i Vlade Ivice Račana, seljaci su više nego narogušeni na činjenicu da će dobiti još snažniju vanjsku konkurenciju od dosadašnje. U ranijim prosvjedima i blokadama cesta, kada su nezadovoljni otkupnim cijenama temeljnih poljoprivrednih proizvoda, od žita do kukuruza, suncokreta ili šećerne repe, upozoravali na svoj položaj, redovito su izražavali nevjericu prema ulasku Hrvatske u WTO.

Profesor financijskih tržišta na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, dr. Branko Novak, također smatra tu bojazan seljaka opravdanom. Temeljni problem hrvatskog sela, a slavonskog napose, jest usitnjenost poljoprivrednih domaćinstava i svaštarenje. Nedefiniranost poljoprivredne strategije, kao i bezbroj neispunjenih obećanja danih seljacima tokom proteklih desetljeća, uvjetovali su da " svi siju sve", kako bi se bar donekle osigurali od hirova tržišta.

• Sva poljoprivredna gospodarstva neće moći izdržati novu konkurenciju, jer Hrvatska ima više od 500.000 poljoprivrednih gospodarstava koja su relativno mala. Zato je nužno okrupnjavanje poljoprivrednih gospodarstava. Naravno, to znači da će jedan dio ljudi, koji danas živi od poljoprivrede, morati zaposlenje tražiti izvan te djelatnosti, a to je, opet, usko vezano uz cjelokupni razvoj hrvatskog gospodarstva - kaže dr. Novak.

No, on ne misli da ulazak Hrvatske u WTO treba promatrati isključivo u negativnom svjetlu. Smanjenje carina za industrijske proizvode imat će pozitivan utjecaj jer će to sniziti troškove repromaterijala za poljoprivrednu proizvodnju. Bit će potrebno da hrvatska ekonomska politika veću podršku usmjeri ka poljoprivredi, kako bi mogla izdržati svjetsku konkurenciju. Smanjenje troškova repromaterijala, drži profesor Novak, uz odgovarajuće poticajne mjere za poljoprivredu, pridonijet će bržem uključivanju hrvatske poljoprivrede u svjetske ekonomske tokove i tako, dugoročno, donijeti korist cjelokupnom gospodarskom razvoju.

Darko Grivičić, potpredsjednik Hrvatskog seljačkog saveza, udruge koja je prošle godine organizirala najveći prosvjede seljaka - kada je u kontinentalnoj Hrvatskoj gotovo posve bio paraliziran promet - kaže da seljaci još do kraja ne znaju što sve donosi ulazak Hrvatske u WTO. Međutim, on smatra da neki poljoprivredni proizvodi, poput soje i pšenice mogu biti dobar izvozni proizvod, koji bi već u sadašnjim uvjetima mogao izdržati konkurenciju. Ali, to dakako zahtijeva više organizacije u poljoprivrednoj proizvodnji, prije svega čvrsta jamstava seljacima da će proizvodi s njihovih njiva imati sigurnog kupca.

Prema tvrdnjama jednog od najžešćih kritičara agrarne politike HDZ-a, novinara Ive Lončara, možda jednog od najboljih poznavatelja problema sela i poljoprivrede, Hrvatska je u proteklih desetak godina uvezla hrane sa svjetskog tržišta u iznosu od gotovo šest milijardi dolara. Ta fantastična brojka ozbiljno dovodi u pitanje optimizam ministra Fižulića koji misli kako poljoprivreda i prehrambena industrija imaju velike izvozne šanse na tržištima velike obitelji zemalja, članica WTO-a.

Postavlja se naime pitanje što Hrvatska može ponuditi svjetskom tržištu, kada s obzirom na sadašnje stanje, zapravo spada u velike uvoznike hrane. Činjenica da je ovog ljeta - kad se na Jadranu zateklo mnogo više turista nego prošle godine - izazvala nestašicu svinjetine, što je uzrokovalo interventni uvoz, govori da Hrvatska mora učiniti ozbiljne zaokrete u politici prema poljoprivredi. To se naravno ne može učiniti preko noći. Vrijeme od sedam godina u kojem se to mora uraditi nije suviše dugačko, tim prije što se tih sedam godina smatra vremenom prilagodbe, a ne nikako vakuumom u kojem će sve stati i u kojem će biti moguće uraditi nužne i bolne zaokrete. To bi se vrijeme zato moglo nazvati period prilagodbe u hodu, u kojem će trebati ne samo raditi već i trčati. Ako hrvatska poljoprivreda, ali i cjelokupno gospodarstvo tu trku izdrži, čekaju ih mnogo bolji dani.

Drago Hedl