Nadriljekari: Gospođo, vaš problem je prostata!

Banjaluka, 20.juli 2000. (AIM)

Gospođo, vi ste ozbiljno bolesni - vaš problem je vaša prostata. Ovu visprenu dijagnozu, prije nekoliko godina, mogli su da čuju gledaoci jedne privatne televizije, koja je, brinući za zdravlje narodno, u studio pozvala 'doktora alternativne medicine'. Dotični genijalac je, zahvaljujući svojim natprirodnim talentima, dijagnoze davao telefonom i ne vidjevši pacijente. Svaki razgovor završavao je na isti način: nakon što bi alternativac 'otkrio' bolest, pozivao bi sagovornika da dođe kod njega na terapiju i samouvjereno obećavao izliječenje. Nije pominjao ono što se podrazumijeva: da terapija košta.

Svakom prosječno obavještenom laiku je poznato da gospođa ne može imati prostatu, koa što ni gospoda, od postanka svijeta, nisu obdarena matericom. Ipak, telefonske linije su u pomenutoj emisiji bile neprestano zauzete. Ni nakon gafa sa ženskom prostatom, nije opalo interesovanje gledalaca za liječenje kod telepatskog 'doktora'.

Danas više nisu u modi radijske i tv emisije u kojima se telefonski postavljaju dijagnoze, ali su elektronski mediji prepuni reklama o čudesima alternativne medicine. Samo na banjalučkim privatnim televizijama trenutno se vrti petnaestak 'zdravstvenih' EPP poruka u kojima se auditorijumu nude: bioenergetičari, ljekari tradicionalne medicine, koji liječe po dvadesetak bolesti iz najrazličitijih grana medicine, ali i čarobni čajevi koji za samo jedan dan mogu izliječiti ono što zvanična medicina ne može godinama... Iz ove priče, naravno, ne treba izostaviti ni razne vračare i vodovnjake, jer se i oni, osim proricanja sudbine, bave i 'medicinom', liječeći alkoholičare i duševne bolesnike skidanjem čini, koje je zla ruka crnom magijom bacila na nesrećnika.

U ovaj nevjerovatno probitačan biznis ubacili su se odnedavno i stranci: prije dvije godine bračni par Kineza, koji u banjalučkom naselju Budžak drže kinski restoran, otvorili su i Kinesku kulturnu agenciju. Dotična agencija do sada nije organizovala ni jedan koncert ili izložbu u cilju zbližavanja dva naroda, iz prostog razoga što se bavi jedino dovođenjem doktora tradicionalne kineske medicine i akupunkture u glavni grad RS. Naravno, ne treba biti skeptičan: tradicionalna kineska medicina nipošto ne spada u nadriljekarstvo. Problem je samo u tome što kineske 'doktore', koji povremno daju terapije u Banjoj Luci, niko pod bogom ne kontroliše. S obzirom na upućenost prosječnog Banjalučanina u ovu oblast, svaki kosooki stranac, može se predstaviti kao 'doktor akupunkture', a svaki dokument ispisan kineskim pismom, makar bio i jelovnik nekog pekinškog hotela, može proći kao ljekarska diploma.

Nisu Kinezi prvi izmislili praksu davanja zdravstvenih usluga u inostranstvu. U srpskom narodu je odavno poznata poslovica da niko nije prorok u svom selu. Povodeći se za ovom poslovicom, većina nadriljekara u RS dolaze iz Srbije: zakupe hotelsku sobu, puste u opticaj reklamu, i očas se okupi gomila očajnika ili naivaca, koji čarobnjaku ostavljaju svoje marke.

Ima međutim i drugačijih slučajeva: bioenergetičar Milutin Pejić u svojim reklamnim porukama rado ističe kako je domaći, jedini banjalučki stručnjak iz ove oblasti. Njegova ordinacija se nalazi u glavnoj ulici naselja Budžak i vidno je obilježena odgovarajućom firmom: dakle, ništa tajno, ništa ilegalno. Zanimljivo je, međutim, da u Banjoj Luci uopšte nije moguće registrovati bioenergetičarsku ordinaciju. Takva djelatnost propisima nije predviđena. Ipak, ordinacija radi, inspektori je nisu zatvorili.

Ni druge vrste alternativne medicine u RS nisu ni priznate, ni sankcionisane, niti zakonom uređene. Većinom alternativci rade potpuno ilegalno, bez ikakve prijavljene djelatnosti - niti ih ko kontroliše, niti kome plaćaju porez. Neki od njih imaju registrovane takozvane 'agencije za pružanje intelektualnih usluga', što u prevodu znači da državi daju neki dinar poreza, ali da ni njih ne kontrolkiše niko. U samom centru Banje Luke, u poznatom neboderu na početku Gospodske ulice, u kojoj su i kancelarije Finansijske policije RS, Nezavisnih novina i nekolicine državnih firmi i ustanova, prije tri - četiri godine radila je i Agencija Lunja, tačnije, vračara koja se bavila skidanjem čini, proricanjem sudbine i traženjem nestalih u ratu.

Nadriljekara ili, ljepše rečeno, poslenika alternativne medicine ima raznih vrsta: neki su tradicionalno vezani za selo, a neki opet uspijevaju samo u gradskim sredinama. Iako niko ne zna njihov ni približan broj nije, pretjerano reći da ih u RS ima na svakom koraku. Gotovo svako selo ima svog hiropraktičara: stručnjaka za namještanje kostiju i izvlačenje kičme. Oni su tradicionalno muškarci. S druge strane, žene, i to uglavnom starije, bave se namiještanjem želuca ili salivanjem strave. Uz poneku vračaru koja skida čini, to je isključivi repertoar seoske alternative.

Vjerovatno nema nijednog grada u RS koji nema bar jednog bioenergetičara. Oni su trenutno najpopularniji i najskuplji nadriljekari. Liječe bez doidra, pokretima ruku ispred pacijenta, kojima, navodno, višak energije prenose na klijenta i tako ga rješavaju zdravstvenih tegoba.

Prije nekoliko godina, čak i od bioenergetičara bili su popularniji radiostezisti, u narodu poznatiji kao viskari. Oni su uz pomoć viska otkrivali gdje se u tijelu pacijenta nalazi žarište bolesti i tako postavljali dijagnozu. Terapija ovih nadriljekara obavljana je takođe viskom, ili se sastojala do savjeta tipa: premjestite krevet jer se ispod vaše spavaće sobe nalaze podzemne vode sa negativnim zračenjem.

I vračare i magovi bijele magije, začudo, bolje prolaze u gradu, nego u selima. Oni se najčešće služe radio i tv stanicama, ne samo u cilju reklame, nego i kao medijem za uspostavljanje prvog kontakta sa pacijentima. U alternativnu medicinu spadaju i makrobiotika i liječenje ljekovitim travama, mada bi ove granične oblasti bilo pogrešno nazvati nadriljekarstvom, jer je naučno utvrđeno da način ishrane i upotreba ljekovitog bilja mogu biti pomoćna sredstva liječenja.

Pacijenti nadriljekara nisu samo očajnici, kojima zvanična medicina više ne može pomoći, nego i ljudi koji im se obraćaju i iz sasvim bezazlenih razloga. Kako je rekla jedna banjalučka ljekarka, koja nije željela da se prerdstavi, "naš narod vjeruje samo u ono što plati, pa makar to bilo ne nekvalitetno i besmisleno".

Iako svi znaju za postojanje nadriljekara, nije lako naći sagovornika na ovu temu. Čak ni među ljekarima. Jedan od rijetkih koji je pristao na razgovor o alternativnoj medicini je dr Risto Kozomara, načelnik Očne klinike Kliničkog centra u Banjoj Luci i profesor banjalučkog Medicinskog fakulteta, koji obavlja i privatnu praksu. "Kao medukus ja sam u principu protiv alternativne medicine, ali nisam potpuno skeptičan. Ima slučajeva da se nakon tretmana kod bioenergetičara stanje pacijenta unekoliko poboljša. Ipka, medicina je sasvim egzaktna nauka i tek kada neko iz laternativne medicine uspije da izliječi slijepog čovjeka do te mjere da on može da se kreće bez pomoći drugih, ja ću priznati da su uspješni. Za sada, to se nije dogodilo, mnogi odlaze bioenergetičarima, radiostezistima i kome sve ne, ali se na kraju svi, opet vraćaju nama, ljekarima", kaže dr Kozomara. Dr Kozomara ne osuđuje očajne roditelje neizliječivo bolesne djece, koji traže slamku spasa, ne osuđuje ni ljude koji ne biraju način zarade. "Za osudu je društvo koje im to dozvoljava. Kada bih ja došao u neku stranu državu i počeo tamo, bez dozvole te države da liječim ljude, iako imam sve kvalifikacije za to, mene bi strpali u zatvor", kaže dr Kozomara.

Za Kozomara značaj maketinga nije samo u alternativnoj nego i u zvaničnoj medicini, navodeći primjer Očne Klinike Fjodorov u Kalugi, u kojoj su mnogi stanovnici RS potražili spas za svoj vid, smatrajući da se tamo 'događaju čuda'. "Većina operacija koje se rade tamo mogu se obaviti i u Banjoj Luci, ili Beogradu. Na primjer, skleroplastika se u Banjoj Luci radi za 1300 maraka, a u Kalugi ista ta intervencija košta 6000 dolara", kaže.

Jedan od bioenergetičara, za koga mnogi kažu da njegovi tretmani daju rezultata, je i izvjesni dr Tasić iz Novog Sada, koji u Banjoj Luci, u prostorijama jedne mjesne zajednice, ordinira već duže vrijeme. Trenutno je na godišnjem odmoru, ali i kad nije tu, po gradu kruže priče o njemu. Za pomoć su mu se javljali i ljekari banjalučkog Kliničkog centra. Viđen je na večeri sa bivšim ministrom informisanja u Vladi RS Rajkom Vasićem. Gostovao je u emisiji jedne gledane privatne televizije. Ima mladu i atraktivnu suprugu. Voli društvo... Jedino što niko o njemu ne zna je da li je on zaista ljekar, ili je doktor nauka, ili je ono dr sam sebi prikačio imidža radi.

Druga osoba o kojoj se po Banjoj Luci mnogo priča je Vidoviti Zvonko. Svjetovno ime mu je Zvonko Radman, upućeni tvrdi da je po struci mašinac, a on kaže da je studirao farmaciju i tehnologiju, ali se ne izjašnjava je li štogod diplomirao. Mnogo voli da se koristi medicinskim izrazima, koje u pravilu izgovara pogrešno i u pogrešnom kontekstu. Ordinira u prostorijama turističke agencije pored jednog od najljepših banjalučkih kafića u centru grada. Hvalio se da tretira na daljinu jednog pacijenta koji se nalazi u Australiji. Posjetili smo ovog bioenergetičara, ali on nije želio da govori za novine, ni da se slika. Kaže, ima vremena. Ne juri on, kao neki, veli, za publicitetom. Sada treba da ide na jedno naučno putovanje po Italiji , pa kad se vrati, možda će se oglasiti...

Ovih nekoliko riječi razmjenili smo kroz prozor njegove ordinacije, okupirane pacijentima koji satima i danima strpljivo čekaju na red. Kada smo te ljude pitali ima li trenutno u ordinaciji koji pacijent odgovorili su : ima ih petnaest! Sa sendvičima i sokovima i uplakanom djecom u naručju klijenti Vidovitog Zvonka podsjećaju na izbjeglice.

Za kraj ove beskarajne priče ostavili smo primjer jednog, takođe anonimnog zdravstvenog radnika. Nedavno je nesretni čovjek išao u jedno selo u okolini Dervente da traži lijek za svog brata koji boluje od karcinoma. Kada se vratio rekao je: "Znam da sam flašu prljave vode paltio 200 maraka, ali, jednostavno, morao sam to da uradim."

Tijana Tadić (AIM)