Bijeg hrvatskih vojnih ročnika

Aim, Zagreb, 18.7.2000.

Sudeći po novinskim napisima - kako onima zadnjih godina i mjeseci, a tako i ovim nedavnima, gotovo, svakodnevnima - Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, koje neki hrvatski zeusi udijeliše haeselesovcu Jozi Radošu, svojom tematikom nevjerojatno podsjeća na priču o Pandorinoj kutiji. Osnovna je razlika, naime, to što je ova hrvatska Pandorina kutija, čini se, toliko puna raznovrsnog kriminala/zla da se otvorila sama od sebe, bez pomoći radoznale Pandore, preobučene u ministra Radoša. Zanimljiva se sadržina počela javnosti ukazivati, najprije, kroz privredni kriminal koji su pojedini časnici hrvatske vojske imali prilike apsolvirati kroz poslovanje poduzeća u nadležnosti MORH-a, RH "Alana". Pažnju javnosti je, potom, privukla afera oko lažnih ratnih invalida među hrvatskim časnicima, a posebice onaj dio koji se odnosio na generale-lažne vojne invalide. U međuvremenu se zbio cijeli niz nesporazuma - nesuglasica čelnih ljudi (ministra Radoša) spomenutog obrambenog resora s Glavnim stožerom oružanih snaga RH, Uredom Predsjednika i Ministarstvom hrvatskih branitelja. Ako je suditi po kuloarskim pričama nije bilo harmonično ni na relaciji ministar: Jozo Radoš - zamjenik ministra: Zlatko Gareljić.

Imenovanje Imre Agotića savjetnikom predsjednika Stipe Mesića, te imenovanje generala Petra Stipetića načelnikom Glavnog stožera HV-a samo su dolili ulje na ionako rasplamsanu vatru, budući da su obavljena bez prethodnih konzultacija s ministrom Radošem. Tek nakon što je Radoša minuo bijes zbog rečenih imenovanja u novinama su se počeli redati naslovi: "Iz vojarne u Puli dezertirala 42 ročna vojnika, natporučnik osumnjičen za teške krađe u vojarni"; "Pula: Zastavnik D.F. naredio ročniku da pištoljem puca u drugog ročnika"; "Vojnici proteklog vikenda pobjegli iz Šibenika!". Budući da se informacija o bijegu 42 ročna vojnika iz pulskog Središta za obuku pješaštva na Muzilu pojavila odmah u medijima, cijela se afera nije ni stigla, a niti mogla zataškati.

Prema prvim neslužbenim informacijama, vojnici su, navodno, dezertirali zbog nekorektnih postupaka nadređenih. Javnost je na spomenuti događaj reagirala ogorčenjem zbog lošeg tretmana vojnika. Neposredno nakon pulskog slučaja ministar je Jozo Radoš na novinarskoj konferenciji obavijestio prisutne da je zbog bijega ročnika naredio suspenziju zapovjednika centra za obuku, te formirao povjerenstvo koje bi trebalo ispitati kakav je odnos časnika prema vojnicima, ali i kakvi su uvjeti rada i života vojnika u drugim nastavnim centrima u Hrvatskoj. Načelnik Glavnog stožera oružanih snaga RH, Petar Stipetić je na sporni slučaj odgovorio naredbom o pritvaranju nadređenih časnika iz muzilskog centra za obuku. Medijska je buka oko bijega vojnika, međutim, razljutila nadređene iz muzilske vojarne, jer se, navodno, digla prevelika galama o dezerterstvu - kojeg, ustvari, nije bilo. "Oni (vojnici ops.a.) su se", kaže načelnik Stožera SOP-a Muzil pukovnik Milan Brkljača, "zapravo samoudaljili, a nikako se ne može govoriti o tome da su dezertirali. Preteška je to riječ, koja nije primjerena njihovu samoudaljavanju, zbog čega je većina iz te skupine izrazila i žaljenje ". Sukladno takvom pomirljivom i umivenom tonu pukovnika Brkljače u tumačenju cijelog slučaja jedan od vojnika-bjegunaca, stanoviti Haris Musić iz Rijeke, pokajnički je priznao kako je "uvijek bio primjeren vojnik, no kako su bježali drugi, to sam i ja učinio." Haris dalje tvrdi da se sam vratio u vojarnu, budući da su mu se roditelji zaprepastili kad im je rekao što je učinio. Na kraju je samo muški-vojnički dodao kako ga na bijeg nitko nije nagovarao.

Cijeli bi slučaj, možda, na kraju i ispao kao dječji nestašluk, kojim se javnost ne treba previše baviti ili zamarati, da je rečeni bijeg ostao usamljeni primjer, ili da se nakon tog slučaja u široj javnosti nije, po prvi puta, otvorila tema o uvjetima i tretmanu vojnika u hrvatskim oružanim snagama. Ocjenu predsjednika Mesića da je masovni bijeg vojnika iz pulske vojarne "jasan pokazatelj postojanja nediscipline među zapovjednim kadrom u vojsci", potvrdio je novi ročnički bijeg, ovaj put iz šibenske vojarne. Ispostavilo se, međutim, da u posljednje vrijeme ta dva primjera ne predstavljaju ništa neobično, jer se prije nekoliko tjedana slično dogodilo i u Koprivnici. Tada je, prema neslužbenim podacima jednog dnevnika, bilo riječi o većem broju ročnika ( čak oko 200?!), ali se sve, navodno, zataškalo. Sličan je bijeg, prema svjedočenjima roditelja, pokušan i u sinjskom Centru za obuku ročnika. Navodno su ročnici sinjskog Centra za obuku planirali bijeg nebi li izbjegli stravičnu torturu, koju su im, opet navodno, nadređeni bili skloni upriličavati tijekom taborovanja.

Izgleda da je bilo dovoljno samo malo zagrebati površinu - koja je dugo i, gotovo besprijekorno, izolirala vojnički život od osjetila javnosti - da bi se potom cijela ta vojna problematika sa svim svojim nelogičnostima i užasima rasprostrla pred očima iste te javnosti. Lavina je, dakle, pokrenuta. U cilju temeljitije analize spornih sličica iz vojnog života novinari su iz naftalina izvukli slučajeve zbog kojih je podnesena kaznena prijava protiv počinitelja, ali i prenijeli anonimna svjedočenja roditelja čiji su sinovi bili na fizički ili psihički način zlostavljani prilikom odsluženja vojnog roka.

Osim uobičajenih fizičkih iživljavanja na podređenima tipa: U listopadu 1997. Natporučnik J.J. u svojstvu nadređenog tijekom prijavka zlostavljao je podređenog vojnika tako što ga je u svom uredu odguravao, hvatao rukama za vrat, gurao mu prste u oči i prijetio pištoljem; događala su se i iznuđivanja materijalne prirode: Djelatni vojnik, zapovjednik desetine VP 3069 Pula, D.V. od ročnog vojnika I.S. tražio je i primio 1000 njemačkih maraka obećavši mu protuuslugu "sređivanje" premještaja iz Pule u Zagreb.Gorak začin životu u hrvatskoj vojsci dao je slučaj silovanja: Ročni vojnik T.J. na služenju vojnog roka u VP 3049 Zadar 22. ožujka prijavio je da ga je

1. veljače u krugu vojarne u Zadru jedna nepoznata osoba uz pomoć još četiri druge nepoznate osobe, primjenom fizičke sile, silovala... Medijska prašina oko cijele stvari potaknula je majke bivših vojnika da, doduše anonimno, u pojedinim dnevnim novinama progovore o vojnim iskustva svojih sinova. Prema riječima jedne gospođe iz Zagreba njezina su sina (zajedno s ostalim vojnicima) u vojarni na Muzilu tjerali da trči šest, sedam kilometara dok su im stopala bila krvava, bez kože, koja im je otpadala. Nadređeni su se, navodno pri tom, vozili u džipu iza njih i cerili im se u lice dok su oni padali s nogu. Posljedice takvog vojničkog iskustva najbolje dočaravaju riječi iste te gospođe: "Sablaznulo me to što se nakon proživljenih tortura ustručavao slobodno hodati po vlastitoj kući. Odjednom je za svaku sitnicu tražio dopuštenje. Tako me je, primjerice, pitao smije li malo jače pustiti vodu u kupaonici ili uzeti hrane iz hladnjaka....nakon vojske mozak mu je funkcionirao kao da sve to ne smije.".

Na iskustva o fizičkim i psihičkim zlostavljanjima, samo se nadovezala priča o lošim higijenskim uvjetima, uslijed kojih je došlo i do raznih pobolijevanja. Sukladno tome, druga je majka izjavila da joj se sin iz vojarne, također na Muzilu, vratio s hepatitisom C, zaraznom bolešću koja zahtijeva stalan nadzor i zadovoljavajuće higijenske uvjete. Osim rečenog primjera zaraze hepatitisom C, bilo je i slučajeva kolektivnog oboljenja od svraba, te epidemije salmoneloze. Postalo je tako bjelodano, ono što odavno egzistira kao javna tajna, da je odlazak u vojsku po zdravlje i psihu opasna avantura, unatoč tzv. visokim standardima koji, navodno, tamo vladaju i kojima se vole razmetati različiti pompozni hrvatski militaristi. A isto tako je, u svjetlu ovih zbivanja, i najvećim optimistima postalo jasno da između MORH-a i Glavnog stožera postoji ozbiljan sukob oko nadležnosti.

Inzistiranje ministra Radoša da Ministarstvo obrane bude tijelo preko kojeg bi civilna, politička struktura i upravljala i kontrolirala Oružane snage, uvelike je zakompliciralo istragu glede spomenutih nemilih zbivanja iz hrvatskog vojačkog života. Stožerni general u mirovini, Martin Špegelj, o novonastaloj situaciji kaže slijedeće: "U vezi s nadležnostima Glavni se inspektorat trebao oglasiti u javnosti kad je ta ista javnost doznala incident. On je i nadležan za istrage na terenu, pa je trebalo obavijestiti javnost koliko se može, a ostalo prepustiti nadležnim organima. Ali mi još uvijek imamo vojsku u Ministarstvu obrane, kao što je to bilo za moga vremena i kao što je bio Generalštab JNA u Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu."

Zahvaljujući takvom razvoju događaja problematika oko hrvatske vojske svoju je horor dimenziju: zlostavljanja ročnika, obogatila i triler elementima: neizvjestan rasplet cjelokupne zavrzlame kako oko nadležnosti, tako i oko sankcioniranja sadistički nastrojenog zapovjednog kadra. Sada, međutim, kada je Hrvatska u Partnerstvu za mir, s pogledom čeznutljivo uprtim u NATO, takve birokratsko-militarističke monade i kumuliranje umjesto rješavanja problema teško da mogu iscrpiti sadržaj famozne uniformirane Pandorine kutije u Hrvata.

Ivana Erceg