Mediji i rat

Zagreb Jul 15, 2000

Aim, Zagreb, 15.7.2000.

U početku rata bijaše riječ. Tako bi se gnomski mogao sažeti zbornik pod naslovom "Mediji i rat" nastao u koprodukciji hrvatskih i srpskih teoretičara i istraživača medija. Knjiga je izašla pod uredništvom Alije Hodžića, Branimira Krištofića i Nene Skopljanac-Brunner i na nekih 450 stranica petnaestero autora, što u istraživačkim a što u sintetičkim tekstovima, čitaocima predočava stanje u novinama i televiziji početkom devedesetih, kad javni prostor počinje biti poprištem medijskog huškanja naroda. Kad bi se taj kauzalitet mogao i pravno utvrditi, naime kad bi se moglo nedvojbeno zaključiti da postoji uzročno-posljedična veza između pisanja u "Vjesniku" i "Politici", odnosno emitiranja vijesti na srbijanskoj i hrvatskoj nacionalnoj televiziji - a upravo je rad u tim redakcijama predmet interesa autora ovog zbornika - i rata koji je nakon medijske harange započeo, onda bi novinari i urednici u tim kućama odavno trebali završiti pred sudom, po istom onom principu po kojem su već osuđeni neki novinari u ruandskom ratu. A princip je da se utvrdi njihova sprega s vojno-političkim vrhom pojedine zaraćene strane, sprega koja je rezultirala ratnim stradanjima i uništavanjima. Kako akteri tog tzv. 'semantičkog građanskog rata' zapravo nigdje i nikad nisu bili sankcionirani, tako će i naša balkanska inačica huškačkog novinarstva ostati, po svoj prilici, juridički neobrađena.

U nekoliko tekstova u zborniku istražuju se novinske strategije koje konstruiraju onog Drugog kao neprijatelja, kao apsolutno zlo. Za Hrvate prioritetni Drugi su Srbi i obratno, iako se hostilizacija širila i na kontekst. Tako u svom članku "Europa je kurva" Boris Buden zaključuje da spomenuta sintagma iz naslova Hrvatima zapravo zvuči poput psovke i izraz je hrvatskog "resentimana prema Evropi". U gotovo svim istraživanjima koje se odnose na pisane medije, od analiza Alije Hodžića, Velimira Ćurgusa Kazimira i Marije Dimitrijević-Kozić do teksta Srbobrana Brankovića evidentira se situacija početkom devedesetih kad novinari dramatično mijenjaju svoju retoričku strategiju. U novinama iz tog perioda počinju dominirati mobilizatorsko-objašnjavalački tekstovi nauštrb informativnim, a sve u cilju emocionalizacije javnog prostora i stvaranja one atmosfere koja će političkim elitama omogućiti da u svojim nacionalnim državama relativno bezbolno osiguraju prijelaz s mobiliziranja javnih emocija na pravu, ratnu mobilizaciju.

Sustavni rad na proizvođenju viška patriotizma u građana, onog viška koji prelazi u mržnju, zapravo je tek paravan za temeljni rezon započinjanja svakog rata. U svom uvodnom tekstu Nebojša Popov zaključuje kako su se iza jerihonskih truba zavodljivog nacionalizma krili konkretni materijalni interesi Nomenklature. Primjeri za to su državna pljačka u Srbiji obavljena preko hiperinflacije tokom 1992. i

  1. godine. Akcija otkupa stanova je također bila zamišljena i sprovedena kao oblik pljačke građanstva. Nadalje, Hrvatska je kao i Srbija početkom devedesetih bila poprištem neviđene masovne histerije uzrokovane pojavljivanjem štedionica i banaka koje su nudile visoke kamate i brzu zaradu. Državni kriminal, osim kroz happy line, političkoj je eliti priskrbljivao novac i preko monopola na najunosnije poslove (nafta, oružje). Medijska uloga i u tom segmentu je bila važna. Osim svakovečernjeg ideološkog lakiranja državnog banditizma, novinarstvo, a naročito televizija u Srbiji sustavno je radila na popularizaciji kriminala kroz različite emisije. Poseban odjeljak pripada amnestiranju kriminalaca zbog njihovog 'junačkog' sudjelovanja u 'svetom ratu'; sjetimo se samo aktera tih priča u rasponu od Stracaboška do Arkana.

Masmedijska rekonstrukcija političke zbilje koja se odvijala početkom devedesetih i proizvodnja novog simboličkog univerzuma od političkih elita, ali i novinara zahtjevala je jedan specifičan mehanizam, mehanizam mitiziranja stvarnosti. U tu svrhu, kako pokazuju istraživanja, "Politika" je tokom ljeta i jeseni 1991. godine na svojim stranicama izredala gotovo sve akademike, od Vasilija Krestića do Dobrice Ćosića, ne bi li se javnost pripremila na dvostruku logu - ulogu žrtve i pravednog osvetnika. Svoju su ulogu odigrali, u to vrijeme, i vrlo popularni historijski feljtoni, koji su srpsko građanstvo, kako to pokazuje Jelena Đurić, dodatno hranili mitovima o neprijatelju, o ugroženom srpstvu, o neophodnosti rata, o nužnom jedinstvu Srba, itd.

Završna tri teksta u zborniku odnose se na analizu emisija HRT i RTS u navedenom razdoblju, a specifični elektronički medij donosi i specifične mehanizme manipulacije. Neke od njih je pobrojala Nadežda Čačinović u svom prilogu u kojem govori o slici kao novom tipu pismenosti. Tu situaciju također koriste gospodari rata postižući učinke mnogo brže i temeljitije nego preko tiskanih medija. Doslovna prikopčanost za ekran, nemanje distance prema TV vijestima, tzv 'optička nesvjesnost', sve su to mehanizmi koji pasivnog TV-gledatelja u fotelji, zaključuju analitičari, čini zapravo najpogodnijim materijalom za ratničke aktivnosti. Nacionalističke kontrarevolucije izvršene, u Srbiji nešto ranije,

  1. godine, a u Hrvatskoj koju godinu kasnije, nisu mogle biti uspješno realizirane bez ključnog sekundanta - novinarstva. Uviđajući da su narodi nedopustivo nacionalno zapušteni i kao takvi za njihove ciljeve neupotrebljivi šovinizirane političke elite u Srbiji i Hrvatskoj krenule su u svojevrsnu nacionalističku resocijalizaciju naroda - novinarstvo je tu, nažalost, odigralo sramnu ulogu - i dobili ono što su htjeli - nahuškanu masu.

Rade Dragojević