Vraća li se u Hrvatska inflacija?

Aim, Zagreb, 14.7.2000.

Šest mjeseci poslije čuvenog 3. januara kad je u Hrvatskoj srušen HDZ, sve su predizborne igre počele stizati na naplatu. To su prvo osjetili građani u trgovinama, a sada i statistika bilježi da su cijene na malo bile, koncem juna, 7 posto više nego prije godinu dana. Kako su istovremeno proizvođačke cijene porasle za dvocifrenih 10,6 posto, sigurno je da će se inflacija još ubrzati. I one će se, naime, prenijeti u maloprodaju i to uvećane za porez i trgovačku maržu.

To je najbrži rast cijena u proteklih šest godina, od kad je počeo djelovati stabilizacijski program, kojim je zaustavljen galop inflacije s tempom od 40 posto mjesečno. Od početka godine 1994., cijene su se povećavale vrlo umjereno, a u pojedinim razdobljima čak su i padale. Uoči posljednjih izbora, njihov je godišnji rast bio još uvijek niskih 4 posto, što je ipak blo duplo više nego u zemljama Evropske unije.

Zašto su cijene baš sada dobile ubrzanje? Znači li to da je promjena vlasti potkopala temelje stabilnosti cijena? Vraća li se u Hrvatsku inflacija? Usprkos zabrinjavajućim brojkama, odgovor nije jednostavan. Dio tog rasta svjesno je programirala stara, HDZ-ova Vlada, pokušavajući uoči izbora kupiti što više glasova, naravno novcem poreskih obveznika. Još polovicom prošle godine, ona je povećala plaće državnim i javnim službenicima, kojih ima oko 250 tisuća, za pet posto, a na samom kraju svog mandata za još cijelih 15 posto. Zbog toga je ušla u otvoreni sukob s Međunarodnim monetarnim fondom, koji je odustajanjem od tog, inflatornog poteza, uvjetovao potpisivanje novog financijskog aranžmana. HDZ-ova je Vlada, radije odustala od suradnje s MMF-om. Njoj ni jedna cijena nije bila previsoka, čak i za najmanju šansu da se dobiju izbori, usprkos izgubljenom povjerenju birača.

Posebno je vješto i cinično izabran trenutak za povećanje plaća državnim i javnim službenicima. HDZ-ova Vlada je donijela odluku i obznanila je na velika zvona. Provedba, odnosno isplata povećanih plaća, ostavljena je novoj vlasti. Poslije izbora, nova, koaliciona Vlada, suočena s velikim obvezama i praznom blagajnom, morala je odmah ući u otvoreni sukob sa sindikatima javnih službenika. Usprkos njihovom žestokom protivljenju, uspjela je smanjiti obećane plaće, ali samo za oko 3,5 posto. Time je donekle umirila Međunarodni monetarni fond i to više pokazujući dobre namjere, nego nekom stvarnom promjenom. Ali novi budžet nije mogao biti smanjen ni približno onoliko, koliko je nova vlast obećavala prije izbora.

Za sve, naravno, nije kriv ni HDZ. Nova je vlast pokušala smanjiti državnu potrošnju, bez prethodnog radikalnog smanjivanja administracije i modernizacije državne uprave i cijelog sektora javne potrošnje. To je moralo završiti na mukotrpnom pokušaju ograničavanja iznosa na pojedinim budžetskim stavkama, uz brojne proteste i prijetnje zainteresiranih i pogođenih strukura. Svi stari potrošači državnog novca ostali su živi i svaki od njih morao je dobiti svoj dio novca poreskih obveznika. Zato je budžet ostao isti kao i prošle godine, a obećano rasterećenje privrede, pokušalo se provesti preraspodjelom poreskog tereta. Smanjena je cijena rada, ali su zato povećani porezi na poznati spisak proizvoda, omiljenih svakom ministru financija, od cigareta do benzina. Za nesreću, cijena nafte je porasla i u svijetu, pa nakon dva ovogodišnja poskupljenja, benzin u Hrvatskoj košta skoro kao i u Njemačkoj, odnosno oko dvije marke za litru. Službena statistika pokazuje da su u junu cijene goriva i maziva bile 55 posto veće nego prije godinu dana, cijene cigareta 27 posto, a pića 16 posto. Takve postotke, odnosno tako velika poskupljenja, Hrvatska ne pamti još od godine 1993.

Nezavisni ekonomisti, ipak, ne vjeruju u povratak inflacije. Poznati dr. Branimir Lokin, smatra da je to što se dogodilo samo jednokratni udar, koji će završiti kad monopolisti dignu svoje cijene. Privreda koja posluje na tržištu, izložena je jakoj i jeftinoj inozemnoj konkurenciji, a velik je dio poduzeća pred stečajem. Zato nema šanse da se spirala inflacije zavrti dovoljno daleko da bi zahvatila i plaće. A ako one ne rastu, ne može se nastaviti ni brzi rast cijena. Dr. Lokin kaže, da će sve završiti padom standarda, u mjeri u kojoj su se namirili država i monopolisti. Da je opasnost povratka inflacije mala, tvrdi i donedavni direktor Ekonomskog instituta Zagreb, dr. Zvonimir Baletić. Po njemu, uz sadašnju recesiju u zemlji i otvorenost hrvatskog tržišta, nitko nema šanse da nekontrolirano podiže cijene.

Jedan od rijetkih ekonomista, koji stalno upozorava na opasnosti inflacije, je novoimenovani guverner Hrvatske narodne banke, dr. Željko Rohatinski. On, doduše neizravno, poručuje vlasti, da se može činiti kako je inflacija najjednostavniji način rješevanja nagomilanih dugova i gubitaka, jer ih obezvrijeđuje preko noći. Ali, kaže Rohatinski, ni tiskanje novca u dvije smjene ne bi popunilo hrvatske financijske crne rupe, a na kraju bi se inflacija ponovno morala zaustaviti. Nakon toga pokazalo bi se da ni jedan problem nije riješen, a da je stanje teže nego što je bilo.

U ovom trenutku, ta su upozorenja više teoretske, nego praktične vrijednosti. Vlada premijera Ivice Račana i bez toga vidljivo strepi od povratka inflacije. Razlog su loša iskustva iz prošlosti, ali još više strah da se već na početku mandata ne pokaže nesposobnom za vođenje ekonomije zemlje. HDZ je šest godina čuvao stabilnost cijena i deviznog tečaja i time se hvalio kao najvećim dostignućem. U zemlji, koja je iskusila što znači hiperinflacija, to je uvijek zvučalo dobro. Nova vlast, koja bi upravo to dovela u pitanje, otpilila bi granu na kojoj sjedi; i to ne pilom sa srednjevjekovnih slika, već motorkom velike snage i brzine. Povratak inflacije odmah bi razbio krhku koaliciju šest stranaka, koje u Hrvatskoj dijele vlast i doveo do prijevremenih izbora sa sasvim neizvjesnim ishodom.

Zato Račanova Vlada, s velikom nervozom i netolerancijom, reagira na svaki prijedlog za promjenu postojeće ekonomske politike. Čak je i savjetovanje dvadesetak najuglednijih ekonomskih stručnjaka, koje je predsjednik republike, Stjepan Mesić, sazvao ovih dana, da bi ponudili neke svježe ideje za savladavanje duboke krize u kojoj se nalazi Hrvatska, vlast protumačila kao nekakav zavjerenički pokušaj njenog rušenja. "Njima se čini da su okruženi minskim poljima, čiji raspored ne znaju, pa se boje zagaziti izvan utabanih staza...", kaže jedan nezavisni ekonomist. Ali kako se čini, najveća se mina nalazi upravo na stazi, koju je tokom proteklih šest godina utabao HDZ.

Nezavisni ekonomisti, skoro bez iznimke, tvrde da je stabilizacijski program, koji je HDZ provodio punih šest godina, doslovno razorio hrvatsku privredu. On je sačuvao stabilnost cijena i tečaja kune, ali je istovremenu uveo zemlju u duboku ekonomsku depresiju, koja je po bitnim pokazateljima teža od one čuvene američke krize iz tridesetih godina. Svaki peti radnik je na ulici, a svakog se jutra na burzama prijavljuje stotinjak onih koji su prethodnog dana ostali bez posla. Mnogo više ljudi radi u državnoj upravi, vojsci, policiji i javnim službama, nego u privredi. Hrvatska je jedina tranzicijska zemlja čiji je izvoz manji nego prije sedam godina. Na pokrivanje trgovinskog deficita potrošeno je 20 milijardi dolara, a inozemni dug po građaninu duplo je veći od nekadašnjeg jugoslavenskog, Bruto domaći proizvod iz 1990., nedosanjani je san, a privrednog rasta nema. Glavna ekonomska tema u zemlju nije razvoj, već stečajevi. Mladi ljudi nemaju nikakve šanse. U krizi nije samo ekonomija, već i moral, odnos prema radu, a iznad svega politika.

Riječ je, naravno, o politici, koja nema viziju novih rješenja. Ona pokušava postupno korigirati HDZ-ovu ekonomiju, na što ona odmah reagira inflatornim udarom. Vrijeme je, očito, za druga i drukčija rješenja. Nažalost, nova se hrvatska Vlada boji svake promjene, pa očekuje da će se razvoj pokrenuti sam od sebe, u prvom redu zato što su prestale HDZ-ove zloupotrebe i besprimjerne pljačke. Sve drugo za nju je teže od rješavanja kvadrature kruga.

Milan Gavrović