Ekologija: Zemlja divljih deponija

Banjaluka, 14. juli 2000. (AIM)

Bosna i Hercegovina je zemlja divljih deponija! Ovo nije krik nemoćnog ekologa, nego mišljenje koje se sve češće čuje od običnih smrtnika.

Olupine automobila, dotrajali frižideri, veš-mašine i štednjaci vise nad obalama rijeka širom Bosne i Hercegovine i poput utvara vire iz šiblja pored puteva. Pored njih gomile plastične ambalaže, stakla, raznih kućnih starudija i smeća, volšebno istrešenog iz traktorske prikolice.

Rijeke sve više liče na protočne deponije. Na drveću duž njihovih obala vise plastične kese poznatih evropskih robnih kuća 'Billa' i 'Spar', svjetskih modnih kompanija, raznobojni asortiman domaćih proizvođača plastične galanterije, sve do ogromnih vreća vještačkog đubriva 'Kann' i 'Urea'. Ovih dana je u Klašnicama kod Banjaluke, ispod mosta na Vrbasu, izvađeno dest kamiona otpada koji se deponovao uz stubove mosta. U bistroj vodi, u pjesmama opjevanih modrozelenih rijeka, ogleda se tehnološki uspon civilizacije i čovjekov pad.

Nedavno su radnici Gradske čistoće u Banjaluci, po nalogu inspekcije, sa područja grada uklonili 50 olupina automobila. Za njihovo uklanjanje utrošeno je samo za mjesec dana oko 50 hiljada KM. "Vlasnici svoje dotrajale automobile bacaju uglavnom u vodotoke rijeka, ili ih ostavljaju otisnute pored puta na periferiji grada. Tragamo za vlasnikom kad na vozilu imaju registarske tablice, ali za većinu vozila nismo u mogućnosti pronaći vlasnika", objašnjava nemoć inspekcije u kažnjavanju ove vrste komunalnih prekršaja sekretar Sekretarijata za inspekcijske poslove u Banjaluci Miodrag Mrkić.

Divlje deponije ne cvjetaju samo po periferiji gradova, na obalama rijeka i pored puteva. Na užem području grada Banjaluke deponiju smeća moguće je vidjeti u svakoj sporednijoj ulici i na svakoj lokaciji koja je malo udaljenija od objekata sa stanarima. U naselju Paprikovac, ispod Kliničkog bolničkog centra, divlja deponija se puni godinama. Da stvar bude gora, puni se i glavna gradska deponija u Ramićima, 12 kilometara od Banjaluke. Na njoj će se kućno, ulično i industrijsko smeće, čije dnevne količine premašuju 900 kubika, moći odlagati još pet godina.

Pored čvrstog otpada koji se svakodnevno proizvodi u urbanim sredinama, ekološku opasnost predstavljaju ogromne količine lijekova koji su u toku rata stigli u BiH kao humanitarna pomoć, a kojima je istekao rok upotrebe. O kolikim se količinama te vrste otpada radi, za sada niko ne zna. U krugu Kliničko bolničkog centra u Banjaluci nalazi se, u metalne buradi uskladišteno, nekoliko tona takvih lijekova. U svijetu za uništavanje lijekova postoje specijalne fabrike za spaljivanje. Nama najbliža je u Njemačkoj, ali novca za transport nema. Zbog toga je kao metoda za uništavanje prihvaćeno njihovo miješanje sa cementom i čekanje da se završi faza biološkog raspadanja.

Prije nekoliko mjeseci inspektori su slučajno u jednoj kući u opštini Sivša kod Tešnja pronašli veliko skladište lijekova sa isteklim rokom upotrebe. Ni vlasnik kuće, a ni inspektori nisu znali šta da rade, tako da je slučaj proslijeđen kantonalnim i entitetskim vlastima. Takvih 'ratnih' skladišta opasne humanitarne pomoći, koja su van kontrole, sigurno ima još. Šta će se desiti ako neupućeni vlasnici nepotrebni teret olako istresu u prirodu? Da li su vlasti i stanovništvo uopšte svjesni štetnosti ove vrste hemijskog otpada?

Briga države za ekologiju svela se na puko oponašanje onoga što na zapadu postoji kao državni resor za ekologiju. U Vladi RS ekologija je u sastavu Ministarstva za urbanizam i prostorno uređenje. Pomoćnik ministra, zadužen za ekologiju (Milenko Stanković), od zauzetosti danima je odlagao susret sa novinarom.

Koliko država vodi računa o zaštiti čovjekove sredine, mogu poslužiti kao dokaz brojne deponije strugotine sa privatnih pilana, koju vlasnici istovaraju pored magistralnih, šumskih i sporednih puteva. Pored puta Banjaluka - Teslić, na sredini planinskog prevoja Borje, nekoliko kilometara od mjesta Maslovare, ogromna deponija ove vrste otpada puni se danima iz nekoliko privatnih pilana. Duž ovog puta može se vidjeti na desetine deponija ovog otpada. Sa druge strane Borja istu deponiju pravi privatna pilana 'Drvokomerc' iz Pribinića.

Republički vodoprivredni inspektor Goran Šoškić tvrdi da je pojava postala zabrinjavajuća za vodotokove i riblji fond. Kao primjere navodi pilane u drinskom slivu, posebno Ivanićkom jezeru i Drinjači. "Prilikom izdavanja dozvole za rad, opštinski organ mora da odredi lokaciju za deponiju, koja mora ispunjavati propisane uslove. Problem je što većina pilana radi bez dozvole, ili se ne pridržavaju propisanih uslova", objašnjava Šoškić.

I republički šumarski inspektor Pero Milojević zna za problem. Bacanje otpada od drveta je zabranjeno i kažnjivo (300 do 3.000 KM). Međutim, nadležnost njegove inspekcije ograničena je na šumske puteve. "Deponije oko javnih puteva su u nadležnosti komunalne i sanitarne inspekcije", objašnjava zašto njegova inspekcija ne sprečava pojavu. Kada se sve sabere, za ovu vrstu komunalnog prekršaja nadležne su četiri inspekcije, od kojih dvije opštinske i dvije republičke. To što ni jedna ne radi svoj posao, dovoljno ilustruje kakva je vlast i kuda ide ekologija.

U Banjaluci se nedavno našao Ričard Klark, stručnjak za zaštitu životne sredine i ekologiju Centra za istraživanje zaštićenih područja u Evropi, na univerzitetu u Londonu, sa namjerom da u BiH napravi procjenu eventualnih ekoloških zagađenja. Prije nego što će vidjeti (ako će vidjeti!) divlje deponije, Klark će novinarima reći:"Poznato je da ovo područje ima jedan od najvećih biorezervata u Evropi, pa je u interesu svih država ovog kontinenta da se on adekvatno zaštiti".

Profesor Klark se nada da će doći do uspostavljanja naučne i stručne saradnje između domaćih univerziteta i njegovog instituta i da će to biti doprinos zaštiti životne sredine ovdje. Da se kojim slučajem Klark zadesio u Banjaluci veče uoči pravoslavnog praznika Petrovdana (12. juli) i vidio kako po banjalučkim četrvrtima i okolnim visovima gore gomile automobilskih guma, zasigurno bi izgubio svaku nadu da se sa ovdašnjim vlastima i ovakvim narodom može razgovarati o ekologiji. Naime, stari seoski običaj da se uoči Petrovdana po brdima pale baklje od suve trešnjeve kore, ruralni Srbi prenijeli su u gradove, zamijenivši suvi koru trešnje starim automobilskim gumama. Teški oblak smrdljivog dima nad Banjalukom te večeri nije uzbudio ni gradsku vlast, ni njene građane.

Osim Klarka, optimisti su još samo entuzijasti, okupljeni oko malobrojnih ekoloških pokreta u RS. 'Eko pokret' iz Banjaluke jedan je od rijetkih koji se bavi ekološkim problemima urbane sredine. Njegov predsjednik Miloš Stojaković želi da njegovo udruženje izvrši uticaj na javnost kako bi se razvijala ekološka svijest. Nastoji i da sarađuje sa vlašću, ali misli da ekologija mora biti u sastavu ministarstva zdravlja, ili posebno ministarstvo.

Vlada RS za sada radi na projekatu "Razvoj nacionalne strategije upravljanja čvrstim otpadom", čiji su nosioci Urbanistički zavod RS i Ministarstvo za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju. Projekat je finansirala Evropska unija, a njegova realizacija traje već godinu dana. Cilj mu je, kažu, da se Vladi RS pomogne u stvaranju odgovarajućih administrativnih struktura za razvoj ekološke politike.

I dok se čeka realizacija velikih projekata, slika sa početka ovog teksta postaje sve morbidnija. Sa njom bi u parlament mogla ući nedavno osnovana Ekološka stranka RS, ukoliko i njena pojava ne bude samo dio političkog folklora.

Branko Perić (AIM)