Medijska previranja u Hrvatskoj

Aim, Zagreb, 13.7.2000.

Tri i pol mjeseca rada saborskog istražnog povjerenstva - koje je osnovano s ciljem ispitivanja malverzacija učinjenih prilikom prodaje najtiražnijih dnevnih novina u Hrvatskoj, zagrebačkog Večernjeg lista - okončano je u srijedu navečer, bez očekivanog, dramatičnog ishoda. Značajan dio hrvatske javnosti vjerovao je, naime, da će istražno povjerenstvo u svojim zaključcima predložiti poništenje privatizacije Večernjeg lista, oduzimanje tog dnevnika dosadašnjim vlasnicima Pavi Zubaku i Ivici Nuiću, te njegovu novu prodaju, ostvarenu na transparentan način i pod fer uvjetima. Povrh toga, rezultati rada istražnog povjerenstva trebali su, na taj način, politički posve diskvalificirati dr Ivića Pašalića, bivšeg Tuđmanova savjetnika za unutarnju politiku koji je u prošlom režimu u svojim rukama koncentrirao golemu moć, dio koje je iskoristio i za prodaju Večernjeg lista Zubaku i Nuiću, dvojici biznismena od najvećeg povjerenja, koji su politički najutjecajniji a tiražno najsnažniji hrvatski dnevni list trebali, faktički, kupiti i voditi za račun vladajuće stranke - Hrvatske demokratske zajednice. Puna istina o toj operaciji dospjela je u javnost nakon predsjedničkih izbora, kada je na Pantovčak zasjeo novi hrvatski predsjednik, Stipe Mesić. On je, koristeći Tuđmanovu opsesiju za snimanjem svih mogućih razgovora, objavio nekoliko ključnih razgovora dr Ivića Pašalića i dr Franje Tuđmana, iz kojih se jasno vidi da su Pašalić i Tuđman isplanirali cijelu akciju prodaje Večernjaka, u kojoj su Nuić i Zubak trebali poslužiti kao maske za stvarno vlasništvo nad listom. To je suštinska istina o prodaji Večernjaka; istražno je povjerenstvo trebalo prikupiti dokaze s pravnom težinom, koji su trebali potkrijepiti tvrdnju o nelegalnoj prodaji lista.

Nažalost, povjerenstvo je u istraživanje krenulo s tezom da je Večernji list kupljen opranim novcem. Za tri i pol mjeseca rada pronađeno je mnoštvo dokaza o nezakonitim radnjama u i oko Večernjaka, ali ono najvažnije - argumenti za tvrdnju o opranom novcu - ostalo je nepotvrđeno. Stoga je šef istražnog povjerenstva, saborski zastupnik Joško Kontić, odustao od ispisivanja kaznene prijave protiv bilo kojeg od aktera kupoprodaje Večernjaka, odustao je također i od naloga za poništenjem prodaje, ali je sudbinu ovih novina ipak ostavio pod znakom pitanja: prema Kontićevoj izjavi, sav je potrebni materijal predan nadležnim tijelima vlasti Republike Hrvatske (državnom odvjetništvu, MUP-u i Financijskoj policiji) pa će završna riječ o vlasništvu nad Večernjim listom ipak, još neko vrijeme, ostati neizrečena.

Nekoliko je mogućnosti raspleta. Po jednoj, koja je još uvijek dosta izvjesna, sadašnji bi vlasnici mogli Večernji list prodati austrijskom koncernu Styria. To bi značilo da će na hrvatsko medjsko tržište ući drugi moćni nakladnik s njemačkog govornog područja, što bi dosad najjačem WAZ-u stvorilo ozbiljnu konkurenciju. Pretpostavlja se, naime, da bi Styria proširila paletu Večernjakovih izdanja s nekim novim listovima. Druga varijanta - poništenje prodaje sadašnjim vlasnicima - podrazumijevala bi obeštećenje Zubaka i Nuića, ali i novu prodaju Večernjeg lista na slobodnom tržištu, za što bi vlasnik, država, dobila vjerojatno znatno više novca no što bi iznosilo obeštećenje sadašnjim vlasnicima. Večernjem listu je, u međuvremenu, značajno narasla vrijednost jer je Večernji list vlasnik značajnog paketa dionica VIP-neta, mreže mobilne telefonije koja je za godinu dana rada višestruko povećala svoj udio na hrvatskom tržištu a time, posljedično, i vrijednost Večernjeg lista. Ishod afere Večernji list ovisit će, dakle, isključivo o volji Račanove vlade, odnosno, o unutarnjim odnosima u njoj. Najzdravije rješenje bilo bi, iz nekoliko razloga, poništenje prodaje tog lista i ponovna licitacija za većinski paket njegovih dionica. To bi rješenje osnažilo kredibilitet vlade, vratilo, bar donekle, poljuljanu vjeru u pravnu državu, ali bi dalo novi impuls i zaposlenicima u Večernjem listu, koji sada strahuju za svoju sudbinu. U zadnje vrijeme neki su listovi objavili čak i članke u kojima se iznose teze o formiranju posebnih "stožera za obranu Večernjeg lista", pa, iako su ti članci u osnovi demantirani, očito je da će, u dogledno vrijeme, ne samo vlasnička nego i uređivačka struktura Večernjeg lista izgledati drugačije. Danas je Večernji list, još uvijek, dnevnik dosta izraženog hadezeovskog političkog profila, koji bez zazora objavljuje članke u kojima se ljude proziva samo zbog njihove etničke pripadnosti, što u Hrvatskoj čini još samo splistka Slobodna Dalmacija, pa bi totalni redizajn svakako značio i novo dostizanje izgubljene civilizacijske razine novinskog izraza, koja je početkom rata gurnuta u deseti plan.

Nažalost, neizvjesna situacija s Večernjim listom, ne predstavlja nikakav izuzetak kad je riječ o hrvatskim medijima. Vlada će vjerojatno uskoro predložiti i zakon, tako je najavljeno, kojim bi se izdavačima novina propisala obavezna transparentnost vlasničke strukture. Vlasništvo nad medijima trebalo bi biti poznato sve do zadnjeg dioničara. No, time će biti rješen tek jedan dio problema. Nepoznatu vlasničku strukturu do sada je, ionako, imao tek Večernji list. Problemi hrvatskog medijskog prostora proizlaze i iz drugih razloga, ne samo vlasničkih. Vjesnik, zagrebački politički dnevnik - na čije je čelo prije tri mjeseca došao glasoviti Igor Mandić, ima poznatu vlasničku strukturu (vlasnik mu je država) ali je, u razdoblju kada su ga uređivali hadezeovi agitpropovci na mjestima glavnih urednika, s nekoć impresivne naklade koja se kretala i oko 100 000 primjeraka, pao najprije na 30 000 a potom, u zadnjem razdoblju kada ga je uređivao Nenad Ivanković, na doista mizernih - 6000 primjeraka dnevno. Vjesnik je danas opterećen dugom od devet milijuna kuna, svakoga dana proizvodi novi dug a - što je najgore - nema gotovo nikakvih šansi za podizanje naklade. Bivši urednik Ivanković ovih je dana iz Vjesnika preselio na zavod za nezaposlene, a kao otpremnina, dodijeljena mu je suma od 210 000 njemačkih maraka, budući je Ivanković imao menadžerski ugovor, očito posve nevezan za tiražni uspjeh lista. Novi urednik, Igor Mandić, uveo je neke važne inovacije u uređivačku politku lista - izbacio je govor mržnje, doveo neke kvalificirane i pismene autore - ali na prezasićenom medijskom tržištu u Hrvatskoj, teško se dići iz pepela. Lakše je krenuti iznova, što pokazuje slučaj Jutarnjeg lista. Vjesnik ima najbolji prostor i najsuvremeniju tehničku opremu od svih dnevnih listova u Hrvatskoj, i to je poslužilo današnjem vlasniku tjednika Nacional, Ivi Pukaniću, da vladi prije dva mjeseca uputi ponudu za kupnju Vjesnika, po jednu kunu, uz uvjet održavanja i unaprijeđenja lista. Vlada, međutim, nije htjela dati Vjesnik poduzetnom Pukaniću: ostavila ga je na budžetskim jaslama, dok se ne nađe rješenje koje bi, sa stajališta vlade, izgledalo oportunije. Ovih se dana takvo rješenje moglo naslutiti: Ivica Račan najavio je da bi vlada bila spremna podržati spajanje Vjesnika i Hrvatske Tiskare (koji danas čine jedno poduzeće) s Tiskom, monopolnim distributerom novina, poduzećem koje je s jednog od pet najuspješnijih u državi, bivši režim doveo do stečaja s preustrojem. Spoje li se te tvrtke u jednu, Hrvatska će dobiti medijski koncern koji podsjeća na bivši SOUR Vjesnik: u njemu će, kao u vrijeme socijalizma, biti objedinjeni svi elementi proizvodnje novina, od redakcije do distribucije.

Kakve bi šanse takav Vjesnik imao na tržištu, otvoreno je pitanje. U značajnoj mjeri, odgovor na nj zavisi i od kadrova koji bi vodili "novi SOUR". Sličan se odgovor može dati i na pitanje što čeka splitski dnevnik Slobodnu Dalmaciju. Nju je, s preko 100 000 prodanih primjeraka dnevno, na koju nakladu ju je doveo glasoviti, pokojni urednik Joško Kulušić, Miroslav Kutle kao vlasnik srozao na polovicu te naklade, opteretivši je pritom dugom od 80 milijuna maraka, pa je sada najverojatnije rješenje stečaj, tzv. stečaj s preustrojem, nakon kojega će splitske dnevne novine krenuti iznova. No, kako ni danas nije sve u rukama struke, konačna verzija "stečaja s preustrojem" ovisit će o dogovoru Ivice Račana i Dražena Budiše, budući da liberali, kao druga stranka u vladi, žele zadržati kontrolu nad uređivačkom politikom tog lista.

Na razmjerno malom, i što je još važnije, osiromašenom medijskom tržištu u Hrvatskoj, sukobljeno je, dakle, mnogo izdavača, domaćih i stranih, a u igri su i značajni politički interesi. Očito je da samo tržište ne može izdržati toliki broj novina i novinara, barem dok se ekonomska situacija u Hrvatskoj ne popravi. Ulazak stranog - njemačkog, austrijskog i francuskog kapitala - može donekle popraviti stvari, ali na primjeru WAZ-a jasno se vidi da stranci dolaze zbog zarade, a ne zbog unaprijeđenja uvjeta rada. Najveći novinski izdavač u Hrvatskoj, Europapress holding, još uvijek nema potpisan kolektivni ugovor sa zaposlenicima. Doda li se tome situacija na Hrvatskoj televiziji, gdje je prema nekim analizama od 3500 zaposlenih, čak dvije trećine višak, sa sličnom situacijom na radiju - gdje će se od tri programa, jedan vjerojatno ugasiti ili privatizirati - jasno je da, od medijskog kaosa, najviše štete trpi sam novinarski ceh. O kojemu, još uvijek, u najvećoj mjeri odlučuje - politika. Sve dok Hrvatska ne bude imala pluralističnu scenu neovisnih, privatnih medija - elektronskih i tiskanih - njena će medijska slika biti crna ili u najboljem slučaju siva, premda Hrvatska doista ima značajne novinarske i nakladniče potencijale.

Boris Rašeta