Politiziranje ljetnih požara

Zagreb Jul 10, 2000

Aim, Zagreb, 10.7.2000.

Kroz nekoliko proteklih desetljeća, brat bratu, čeljad u Dubrovniku i okolici svakoga su ljeta ispraćali sezonu požara riječima, otprilike: "Neka je izgorilo i ovo malo što je ostalo, pa da smo dogodine mirni." Kolektivna pogorelačka rezignacija hladila se sa zimskim mjesecima, i uvijek iznova oživljavala s novim buđenjem zapaljive prirode. Slijedećeg proljeća zatekla bi nas činjenica da je u neposrednoj blizini lanjska vatra ipak zaboravila nešto borove šume i makije, toliko da bi se imala zašto vratiti, skupa s prvim turistima iz Njemačke i Češke. Do feragosta bi se još malo čudili stvarima koje tako izmiču svakoj logici, a potom bi se polako prepuštali onome istom fatalizmu koji ti nalaže da na ljetni pepeo s neba gledaš mirno kao i na zimsku kišu.

Ove godine, opet je najprvo planulo u Dubrovniku, pa odmah zatim u Trogiru, a onda je "ljetni šumski" poharao okolicu Šibenika i Rovinja... Sve to voznim redom preciznijim od onoga propisanog za trajekte Jadrolinije, opet naoko ne ostavljajući ništa za dogodine. I ovaj put nedostaje nam specijalnih protupožarnih aviona tipa Canadair, nema ni vode, ni zalihe azbestnih odijela, ni novca za prekovremeni rad vatrogasaca, ni strpljenja u dobrovoljnih gasilaca, ni obećavajućeg plana Vlade za zaštitu od požara. Samo, kad smo već kod pitanja državnih ovlasti, jedna začuđujuća rekcija ipak nije izostala. Svi tvrde kako je jedan dio požara, naravno, podmetnut hotimično, ali nadležni ministar Šime Lučin, koji upravlja policijom i vatrogascima, mišljenja je da za takav stav nema utemeljenja.

Kada je prije nekoliko tjedana gorilo kod Dubrovnika, ministar graditeljstva Božo Kovačević izjavio je da samo nerazumni mogu povjerovati kako ovoliki požari izbijaju slučajno. Kad se zapalilo šibensko zaleđe, jedan vatrogasac i čitava njegova postaja posvjedočili su o pronađenim grumenovima bijelog fosfora, tvari nalik "bosanskom rahatlokumu bez šećernog posipa", koja se pali u kraćem kontaktu sa kisikom, te je idealna za podmetanje požara sa odgođenim aktiviranjem... Lučin nije htio ni da čuje za gorki rahatlokum. Nacionalno osviještene političke stranke i pojedinci nastavili su se poslovično smješkati prema javnosti, znajući da među nama još ima onih koji navijaju za spaljenu zemlju Hrvatsku, pa tako i nije teško pretpostaviti tko od Rovinja do Dubrovnika prosipa rahatlokum kao ono Ivica i Marica kamenčiće.

I kako ih sada ne bi bilo, kad su ovuda žarili i palili već prvoga ljeta iza vojno-redarstvene akcije "Oluja", koja je trebala počistiti sve potencijalne sumnjivce? Čim je tada počelo gorjeti, kao i svakog ljeta uostalom, isti su dobro upućeni čimbenici u tome prepoznali srbočetničku terorističku kuhinju s naglaskom na bosanske delicije, da bi trag bio za naivne teže čitljiv. Jer, jasno da se srpski teroristi neće po hrvatskim šumama potpisivati zapaljivim tvarima koje izgledom podsjećaju na "srneća leđa" ili Karađorđevu šniclu (pronicava novinarka HTV-a Branka Šeparović prije dvije godine je katastrofalne požare na Korčuli povezala također sa prononsiranom Filozofskom ljetnom školom, sa ljevičarskom hrvatskom opozicijom, te Georgeom Sorosom). Danas Srba u Hrvatskoj ima opet sve više i više, kažu neki, pa nije više ni djeci problem ustanoviti u kojem grmu leži rahatlokum.

A sve te godine, da ste samo nakratko podigli oko s turističke karte, i zapitali prvoga dokonog primorskog seljaka o čemu se radi, dobili biste jedno posve različito tumačenje nevjerojatne zapaljivosti hrvatskog priobalja. Naime, ljetni su nam se šumski požari počeli događati točno u vrijeme kada je divlja makija prekrila nekada pomno održavane kozje puteve i maslinike, prosjeke i međe. Prije pedeset i stotinu godina, reći će taj ojađeni i već rariretni seljak ljubopitivom namjerniku, nije bilo ni blizu ovoliko požara, zato što je čitav kamenjar do pod vrh Dinare i Velebita i Biokova bio obrađivan i prohodan. A ne zato što je u međuvremenu prosječna godišnja temperatura na planeti poskočila za čitav stupanj Celzijev, ili zato što smo se podali grijesima masovnog turizma, ili zbog Huntingtonova sukoba civilizacija.

No, seljaka nitko nije želio priupitati, a kartu smo čitali dok nismo zalutali u opožarenim bespućima svakoljetne zbiljnosti. Jednom se taj zloguki seljak, istina, pojavio u središnjoj informativnoj emisiji Hrvatske televizije, ima tome nekoliko godina, ali više nikome od prisavskih urednika nije palo ni na kraj pameti da sličnu pametnu glavicu ponovo pripusti niti na puškomet do centralnog TV-odašiljača. Zašto i bi, kad se ionako neminovni požari mogu iskoristiti barem za potrebe dnevne politike? Koriste se i dandanas, samo što se u tome ponajmanje snalazi nova vladajuća struktura. No, za digresiju pretpostavimo kako je Božo Kovačević u pravu, da u teško odoljivoj paranoji ipak ima neke istine.

Pa se spomenimo najava o miniranju ove turističke sezone, ne od predstavnika Srba u Hrvatskoj ili Srba u Australiji, nego od Hrvata desničarske provenijencije u samoj Hrvatskoj, skandaliziranih dolaskom navodnih socijaldemokrata na vlast. Za upropaštavanje nacionalne privrede ovog ljeta, istaknuo je primjerice predsjednik Hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata Marinko Liović da će njegovi brojni istomišljenici blokirati ceste i granične prelaze, te odaslati strancima cirkularnu poruku nedobrodošlice. Liović i kompanija ustuknuli su kada je kompletna javnost i pomalo državna vlast, dakle, kada su svi dreknuli na nj da se izvoli ostaviti ćorava posla dok mu je na vrijeme. E, što je potom preostalo veselom desničarskom društvu, nego da se vrati natrag u podzemlje, gdje je u ove vrele mjesece najlagodnije snatriti o miniranju sezone alternativnim sredstvima.

Na primjer, rahatlokumom koji se pali u kontaktu s kisikom, itd., itd. Ali, Šime Lučin reći će da idemo predaleko, pa se radije pozabavimo onime što bi on mogao riješiti i bez uhođenja Liovića po Jadranskoj magistrali. Pustimo, dakle, desničare koji bi u širenju opće histerije itekako našli interesa, pustimo i Srbe koji bi bili za lošu namjeru optuženi sve i kad bi požari nekim čudom izostali. Pustimo i mogućnost da piromana u ovoj priči ima, nego se primimo motiva koji su hrvatskog ministra policije nagnali da pretpostavku o njima a priori odbaci. Njegova izjava ne temelji se na iole obuhvatnijem istraživanju o uzrocima požarâ, već na obilaženju službene odgovornosti za sve uzroke svih nepodopština koje Hrvatsku čine podlogom zapaljivom kroz dvanaest mjeseci godišnje. Da se ne ograničimo na zadnjih šest mjeseci, otkako je na snazi nova vlast.

Stoga je od priče o požarima i godine ove, bitnija činjenica da u Hrvatskoj bezakonje pali podjednako na asfaltu i u zaraslim područjima oslobođenima od okupacije, da ljudi bivaju nesmetano premlaćivani od neprocesuiranih zlikovaca podjednako u Zagrebu i u šibenskom zaleđu, da se radnici obespravljuju podjednako od preživjelih tajkuna i novih ministara, da policija pred kriminalom zatvara oči podjednako u godini ovoj kao i prošloj, te da Lučinov glasnogovornik Slavko Rako bezobrazno javnosti maže oči kao što je to podjednako radio i u vrijeme HDZ-ova ministra Ivana Penića. Jer, s izuzetkom nekoliko po svemu šminkerskih otvaranja istraga i podizanja optužnica protiv sitnih kriminalaca i već propalih tajkuna, MUP nije u Lučinovih stotinu i pedeset dana napravio ama baš ništa valjano.

S tim lijepo ide i guranje pod vladin tepih svježe nagorjele borovine, budući da nam u ovome momentu doista najmanje treba još jedan dokaz o potpunom nesnalaženju nove policijske vrhuške. Kakvoga smisla onda ima razglabanje kemijskih svojstava rahatlokuma bez štaubcukera, kad policija ne bi bila u stanju riješiti ni slučaj obijanja ulične Ledo-škrinje, točnije ne bi ga željela riješiti, nego bi se plašila mogućnosti da iza opasne bande sladokusaca stoji malodobni sin kakvog doministra, što bi valjda moglo omesti odnose u vladajućoj koaliciji... Naime, još jednom u prilici smo potvrditi da istinski prvorazredni problem nove Hrvatske ipak nisu desničari ni oportuna javnost niti, ne daj Bože, umnogome fantomski ovdašnji Srbi, nego impotentna vlast koja ne razumije da u zapaljivim situacijama uobičajeni refleks puhanja na hladno može izazvati isključivo katastrofalne efekte.

Igor Lasić