Tuđmanovi plaćenici i dalje na državnim jaslama

Aim, Zagreb, 9.7.2000.

Ukoliko želite znati što se sve događa u Hrvatskoj, nema vam druge nego upregnuti moždane vijuge i zamisliti, primjerice, ovakvu situaciju: dvjestotinjak agenata Hrvatske izvještajne službe - špijuna, naime, koji su se proteklih godina isključivo bavili servisiranjem mračnih aktivnosti Tuđmanova režima - okupilo se pred zgradom Vlade na Markovu trgu demonstrirajući protiv gubitka vlastitih radnih mjesta i noseći transparente s natpisima "Račane, i naša djeca trebaju jesti!", "Ako nas nećete vi, CIA jedva čeka"... Ili zamislite, recimo, bivšeg HDZ-ova glasnogovornika i Tuđmanova savjetnika Ivicu Ropuša na Markovu trgu kako u nekoliko najlonskih vrećica nosi cijeli svoj mladi život i pod ministarskim prozorima uzvikuje "I moj BMW mora jesti!". Ili dati sve od sebe pa pokušati, na primjer, prizvati sliku unesrećene Hloverke Novak-Srzić, jedne od udarnih HDZ-ovih televizijskih perjanica, kako nervozno puši cigaretu za cigaretom i unosi se u facu Ivici Račanu, te proklinje sudbinu i novu vlast što su joj uskratili povijesno i prirodno pravo na novi Versaceov kompletić. Ili zamislite, ajmo reć, Nenada Ivankovića, bivšeg glavnog urednika "Vjesnika", kako ruje po kontejnerima u potrazi za koricom kruha i komadom slanine, jer već danima ništa nije stavio u usta, a sve zahvaljujući novoj vlasti koja ga je za višegodišnje služenje jednoj zločinačkoj politici nagradila otkazom.

Ako vam je pošlo za mozgom da zamislite sve ove ganutljive prizore i ako vam se zbog tih slika otela koja suza, vi onda nemate pojma da u zemlji Hrvatskoj vlast imaju ljudi kojima je socijalna politika važnija od svega: jest da je ista ta vlast prošloga tjedna svečano objavila da će u stečaj gurnuti jedno četiri stotine firmi i da će se na ulici naći novih četrdesetak hiljada nezaposlenih, no Račan i njegovi ministri dobro znaju kuda prolazi granica koja socijalno nezadovoljstvo dijeli od socijalnih nemira što mogu imati krvave posljedice. Nema, naime, nikakve sumnje da bi ovu zemlju zadesili socijalni nemiri s nesagledivim efektima da je, recimo, Ivica Ropuš nakon odlaska s funkcije u Predsjedničkim dvorima prestao primati plaću.

E, da bi se izbjegli Ropuševi masovni prosvjedi na Markovu trgu, bivši Tuđmanov savjetnik za međustranačke odnose već pola godine za svoj nerad prima ravno 16 tisuća kuna (četiri tisuće maraka) mjesečno, a u narednih će šest mjeseci svakog prvog primati 8 tisuća kuna. Tako će savjetnikovo džabalebarenje porezne obaveznike ukupno stajati 144 hiljade kuna. Aktualna hrvatska vlast, međutim, ne bi bila ono što jest - iznad svega, naime, socijalno osjetljiva - kad bi se skrb o nezaposlenim malim ljudima svela samo na Ropušev slučaj. Tu je još i čitava ergela nekadašnjih savjetnika Franje Tuđmana koji se nisu uspjeli zaposliti nakon odlaska s Pantovčaka, pa će do kraja godine primiti tričavih četrdesetak hiljada maraka: tu je Anđelko Mijatović, koji je za vrhovnikove duhovne potrebe skupljao epsko blago naroda hrvatskoga i usput njegovao historijske zablude dotičnog tipa kad je posrijedi "hrvatska Bosna"; onda Franjo Kajfež, autor čuvenog "aspirina" i jedan od najbogatijih Hrvata, koji je Tuđmana savjetovao u pitanjima lokalne uprave, te bivša savjetnica za gospodarstvo Lidija Zorić.

Nešto manju svotu za jednogodišnji nerad (108 tisuća kuna) primit će pomoćnik Tuđmanova savjetnika za unutarnju politiku Anđelo Miloš, a istim će iznosom nova vlast sponzorirati i bivšeg pomoćnika savjetnika za odnose s međunarodnom javnošću Marijana Gubića. Nepunih sto tisuća kuna u redovnim će mjesečnim obrocima primiti i Ana Carević, osoba koja je godinama figurirala kao voditeljica ambulante u Predsjedničkim dvorima, s tim da uopće nije liječnica, nego medicinska sestra čiji je jedini posao bio ponekad izmasirati Franju Tuđmana. I onda dolazimo do najbolje plaćenog robijaša u ovom dijelu svijeta: njemu je ime Ivan Herak, bivši je ministar turizma, a u zatvoru se nalazi već nekoliko mjeseci pod optužbom da je novac namijenjen sanaciji jednog turističkog poduzeća jednostavno preusmjerio na račun firme svoje supruge. Njegovo robijanje hrvatski građani svakog mjeseca financiraju s 13 tisuća kuna.

"Grubo sam reagirao na podatak da bivši ministar Vlade koji sjedi u pritvoru i dalje uredno prima ministarsku plaću", kazao je u jednom intervjuu premijer Račan domećući da je ušutio kad su mu kazali da je sve to po zakonu. A zakon kaže da bivši državni dužnosnici koji, poslije odlaska s dužnosti, ne uspiju naći posao - prvih šest mjeseci imaju pravo na puni iznos plaće, dok drugih pola godine mogu primati prepolovljenu svotu. Račan, međutim, nije kazao zašto spomenuti zakon nije promijenjen, odnosno, nije pružio nikakvo suvislo obrazloženje zašto to nikad neće ni biti učinjeno. Jednako kao što se nije potrudio objasniti po kojem to zakonu u stečaj ide, primjerice, zagrebačka "Nama", a na životu se umjetnim metodama održavaju notorni državni gubitaši poput Hrvatske radio televizije, "Vjesnika" i "Slobodne Dalmacije".

U tim gubitašima koji se ispostavljaju kao firme od posebne državne skrbi određen broj probranih persona pritom i dalje prima astronomske plaće, što za nerad (primjerice, "Vjesnikove" perjanice Nenad Ivanković i Aleksa Crnjaković, koji se mjesecima ne pojavljuju na poslu), što za širenje proustaških ideja (recimo, Josip Jović i zdrug njegovih istomišljenika u "Slobodnoj Dalmaciji", koje nova vlast plaća da bi funkcionirali kao glasnik ražalovanih HIS-ovih špijuna). A kad smo već kod HIS-a, onda valja naglasiti da pola državnoga vrha ovih dana razbija glavu pitanjem što učiniti s dvjestotinjak djelatnika te službe koji bi se uskoro trebali vratiti s prisilnog godišnjeg odmora. Zna se samo jedno: sva će ta, uglavnom hercegovačka, obavještajna mafija naredne dvije godine primati plaću, premda ništa neće raditi, a plaću će primati samo da bi šutjeli o onome što znaju, s tim da njima, naravno, ne pada na pamet šutjeti, jer kako bi u suprotnom mogli izlaziti bilteni špijunskoga taloga kakav je, recimo, "Imperijal". Nova vlast je, također, bila široke ruke i u pitanju Hercegovine. Tokom ove godine hrvatski će građani izdvojiti tri stotine milijuna kuna za hrvatsku vojnu komponentu u susjednoj državi samo zato da se ne bi zamjerili rodijacima i zemljacima ovdašnjeg ustavnoga suca Vice Vukojevića, za čiju je nekrofilsko-profašističku komisiju koja se bavi utvrđivanjem ratnih i poratnih žrtava određena proračunska svota od milijun i dvjesto tisuća kuna. Što je za točno milijun i dvjesto tisuća kuna previše.

No, taj je iznos, by the way, prava sitnica u usporedbi s proračunskom cifrom za Hrvatski kulturno-informativni zavod: instituciju koja je proteklih godina služila za privatno bogaćenje nekolicine ljudi - između ostalih i Nenada Ivankovića - te za inozemno prokazivanje hrvatskih državnih neprijatelja, dodijeljena je svota od tri milijuna kuna. I onda još isti taj Ivanković u televizijskoj emisiji Hloverke Novak-Srzić ima obraza reći i ovo: "Nova vlast smjenjuje ljude po političkim kriterijima i mora se konstatirati da je na djelu čisti revanšizam."

I onda ispada da u ovoj zemlji - zahvaljujući socijalnoj osjetljivosti Račanove Vlade - nema isplativijeg zanimanja nego biti žrtva revanšizma.

Ivica Đikić