Definiran prijedlog ustavnih promjena

Aim, Zagreb, 7.7.2000.

Poslije dosta bure, nešto u čaši vode a nešto, bogami, i na otvorenome političkome moru, u Hrvatskoj je pokrenut postupak za izmjenu Ustava. Osnovno polazište za to zauzela je sadašnja vladajuća koalicija šest stranaka još prije siječanjskih izbora, dakle dok je još bila u opoziciji, kada je aklamacijom prihvaćeno da treba demontirati rigidni Tuđmanov "polupredsjednički" sustav i zemlju organizirati po uzorima parlamentarnih demokracija.

U skladu s tim, Vlada Ivice Račana nedavno je izašla s prijedlogom ustavnih promjena, po kojima bi okosnicu novog političkog sistema činili bitno redefinirani odnosi između triju grana vlasti. Tako Vlada više ne bi odgovarala predsjedniku Republike, kako je bilo proteklih deset godina, nego Saboru, koji tako prvi put dobiva odlike zbiljskog parlamenta. Ovo bi bitno ojačalo poziciju i Vlade, koja po logici stvari puno lakše surađuje s parlamentom, u kojem sjede stranke koje su nju i formirale, nego s vanstranačkim šefom države.

Nasuprot tome, ustavna pozicija predsjednika Republike značajno je smanjena u odnosu na tzv. Božićni ustav, koji je bio skrojen po generalskim mjerama Franje Tuđmana. Ipak, šefu države i dalje ostaju razmjerno visoke ovlasti, veće recimo nego u slučaju češkog predsjednika, a pogotovo veće od slovenskog, i mogu se otprilike usporediti s ovlastima austrijskog predsjednika. Hrvatski predsjednik i dalje bi bio zapovjednik oružanih snaga, predstavljao zemlju u svijetu, te imenovao šefove dijela tajnih službi.

No, kako se predsjednik bira na neposrednim izborima, što znači da politički ne odgovara parlamentu, njegove bi se ovlasti ograničile time što bi većinu njegovih odluka supotpisivao predsjednik Vlade. Već time, ali vjerojatno i nekim posebnim ovlaštenjima, povećat će se ustavni djelokrug Vlade i u unutrašnjoj i u vanjskoj politici. S druge strane, s obzirom da nadzor nad Vladom seli na parlament, povećat će se i njegove ovlasti, tako da bi Sabor dobio povećane mogućnosti kontrole oružanih snaga i tajnih službi.

Kao što se vidi, ne radi se o klasičnoj podjeli vlasti, nego o dopunjavanju i ravnoteži njenih djelova, što slijedi bolje primjere ustavnog prava u svijetu. Ipak, čim se prijedlog Vlade pojavio čule su se primjedbe na podedina od njegovih rješenja, ponajprije to što se ne preciziraju uvjeti pod kojim predsjednik Republike na prijedlog premijera raspušta Sabor, tako da ispada da za to može biti iskorišten bilo koji povod. Ali, ni najveća opozicijska stranka, HDZ, ne stavlja primjedbu na ono osnovno, a to je prenošenje ovlasti s jakog šefa države na Vladu i Sabor.

To govori da se Hrvatska prvi put poslije 1990. manje-više konsenzualno opredjelila za generalnu promjenu svog političkog sistema. No, u općoj klimi koja prati ove ustavne promjene - koje bi uskoro trebale biti potvrđene i u Saboru, da bi definitivno bile izglasane vjerojatno do kraja godine - nema bitnih promjena. Nju i dalje obilježavaju već standardne napetosti između dviju glavnih protagonista izvršne vlasti, Stipe Mesića i Ivice Račana, koji formalno pripadaju istoj političkoj grupaciji na vlasti, ali su u suštini protagonisti različitih državnih politika.

Mesić je nakon najave da Vlada izlazi s prijedlogom ustavnih promjena protestirao kroz medije što nije obavješten o njihovom sadržaju, iako je on proljetos upoznao nju sa svojim prijedlogom ustavnih promjena čim je bio dogotovljen. Primjedba je više načelne naravi, jer između ova dva prijedloga nema bitnih razlika, osim što je Mesićeva grupa ustavnih stručnjaka smatrala da Sabor ubuduće treba biti jednodoman, ali je on odmah izjavio da na tome neće inzistirati. No, Mesićeva primjedba na Vladin prijedlog dio je već uobičajenih prkosnih paradiranja s obje strane, u okviru redovitog odmjeravanja snaga između dva tabora, njegovog i Račanovog.

Prvi tabor, Mesićev, čine stranke, uvjetno kazano, centra i lijevog centra, a drugi centra i desnog centra. Razlike među njima nisu tolike da bi se moglo govoriti o nekakvoj provaliji, što najbolje uostalom potvrđuje i sadržaj ustavnih promjena. Ali, one ipak postoje i, što je najvažnije, ne smanjuju se, a svode se na brzinu i dubinu posttuđmanovskih promjena. Račan je, ako se tako može reći, tvrdi reformista, zaljubljen u politiku malih koraka, oko čega je okupio najveće stranke vladajuće koalicije. Uz Mesića se okupio ostatak koalicije, hendikepiran time što ga čine manje stranke, ali relativno homogen, tako da se u posljednje vrijeme spominje i mogućnost njihovog ujedinjavanja.

Ipak, glavni adut tih stranaka je sam Mesić, pomalo površni veseljak, kojem međutim ni smanjene ustavne ovlasti sigurno neće oduzeti prodornost i inovativnost koje ostali nemaju. Mesić je iskoristio tajnovitost Vladinog ustavnog prijedloga da krene u oštar kontranapad i po već prepoznatljivom taktičkom rukopisu, dovede sebe u ofenzivni položaj. Optužio je vladajuću koaliciju da istodobno dok pokreće ustavne promjene eklatantno krši Ustav, jer važne odluke ne donosi u redovnim institucijama sistema, nego na zatvorenim sastancima tzv. koordinacija vladajuće šestorke.

Mesiću posebno smeta što se na ovaj način popunjavaju rukovodeća mjesta u javnim poduzećima, što znači da se na čelna mjesta u njima dolazi "trgovinom među strankama", a ne javnim natječajima. Iako pri tome izbjegava otvorenu konfrontaciju pa ne govori na koga misli, zna se da u ovome prednjači Budišina stranka desnih liberala HSLS, po mnogome ključna u vladajućoj koaliciji. U njoj je najveća vladajuća stranka, Račanov SDP, našla strateškog partnera zbog utjecaja Budiše među umjereno desnim, a u posljednje vrijeme sve više i desnim biračima, tako da SDP i HSLS čine hrvatsku varijantu socijalnodemokratsko-liberalne ideologije "trećeg puta", koja danas dominira u svijetu.

Sam Budiša jedva da pokazuje zanimanje za taj ideološki kompost, ali je svjestan da bez njegove stranke on nije moguć (kratkotrajni kontakti Račana s lijevim liberalima Vlade Gotovca odavno su prekinuti). Zato tu poziciju nastoji naplatiti ubacivanjem što većeg broja svojih ljudi na rukovodeća mjesta u javnim poduzećima. To Mesiću smeta ne samo zato što se time deprivelegiraju manje stranke lijevog centra koje inkliniraju njemu, nego i zato što postavljanje HSLS-ovh ljudi ponekad smatra i izravnom zaprekom nekim projektima na kojima se u posljednje vrijeme angažirao (preorjentacija s uvoza ruske na uvoz kaspijske nafte).

Ponašanjem HSLS-a ne može biti više zadovoljan ni Račan, koji doduše o tome još javno ne govori, ali je primjetno da u posljednje vrijeme on drži i nogu u vratima prema Mesiću. Tako su i iskre koje su frcnule u vezi Vladinog prijedloga ustavnih promjena ugašene zajedničkim ručkom Mesića i Račana, te dogovorom da njih dvojica zajedničkim potpisom pokrenu postupak revizije Ustava. Tako su odnosi njih dvojice dovedeni u poziciju stabilne neravnoteže, a to se u sadašnjim hrvatskim prilikama može smatrati značajnim napretkom.

Marinko Čulić