Razvlačenje Dodika

Početak izborne kampanje u RS

Zašto će Skupština RS biti najbolja anticipacija rezultata novembarskih izbora

Banjaluka, 5. juli 2000. (AIM)

Da li se sudbina prema Srbima redovno pokazuje tragičnom, kako u predizbornim govorima vole da kažu njihovi političari, pravednom, kako se kunu njihovi neprijatelji, ili ironičnom, kako se čini autoru ovih redova? Možda će čitalac moći, ako već nije, da zaokruži tačan odgovor kada sljedeće nedjelje Srbi u parlamentu najzad dobiju pravu priliku da se opredijele hoće li se boriti za vlast ili za Repubiku Srpsku.

Otkud tako iznenadna prilika da se vidi "ko je vjera, a ko nevjera"?

Nijedna parlamentarna partija, osim onih sa centralom u Sarajevu, nije željela da Ustavni sud BiH baš sada presudi kako RS ne pripada više Srbima i ostalim njenim građanima, već Srbima, Bošnjacima i Hrvatima. Pri tome sve su te partije, da se ne lažemo, bar dvije nedjelje uoči presude znale kako će ona glasiti, ali su, eto, ćutali, a ćutali bi i dalje da se svim tim medijima nije učinilo kako je riječ o veoma važnoj odluci. Potom su srpski političari, kako su navikli, suknuli plamen izjava, saopštenja, polemika i rezolucija. Čulo se da ne može to tako, da je to protiv Dejtona, kako je to razvaljivanje RS, nepravda, i sve to pritom nije ni daleko od istine. Ali niko, tvrdi Momir Malić, sekretar Skupštine, nije do utorka podnio zahtjev da se u parlamentu raspravlja o tome.

DALJE OD "NEODGOVORNIH POSLANIKA": Zašto ni Dodikovi ni Kalinićevi još nisu najavili kako će postaviti pitanje konstitutivnosti pred parlament i tamo junački odbaciti presudu Ustavnog suda, sve braneći unutrašnje i spoljnje granice RS barem do novembarskih izbora, a poslije će se one četiri godine braniti same ili će već nekako biti? Zašto bi Dodik odluku Ustavnog suda povlačio pred "neodgovornim poslanicima" kad je to još jedan korak dalje od Dejtona za njegovog krhkog mandata. Zašto bi se on bavio time i prigovarao strancima, koji ga drže i u trenutku kada je Bog odlučio da u njega više ne vrijedi ulagati. Jeste, pa da mu (Dodiku, ne Bogu) Dragan Kalinić kaže: "Jedino si ti znao šta će biti, ali nam nisi rekao, jer mi bi sigurno nešto preduzeli". Naravno, to je vidljivija polovina istine budući da su odluku Ustavnog suda unaprijed znali svi, ali su jedni bili zauzeti pripremama da po svaku cijenu Vladu ostave bez većine, a drugi da prežive još jedno glasanje.

Tu stvar sa promjenom prve tačke Ustava manjeg bosanskog entiteta, koji bi se, sledstveno odluci Suda, mogao sada zvati Republika Srpska, Bošnjačka i Hrvatska (skraćeno: Republika SrBoHr) - u Skupštini neće rado potegnuti ni Dragan Kalinić. Zašto bi se i on zamjerao strancima, koje već dvije godine sa promjenjivim uspjehom uvjerava kako jede iz ruke bolje od Dodika. Zašto bi on sada kvario skupštinu, koja se već četiri nedjelje bez prekida tako predano bavi Dodikovom vladom i ničim više, koja je razvlači, tuče i ruši, znajući da će, kako god se glasanje završi, Dodik ostati do novembra, ali ne jednako snažan, ne onako samopouzdan. Dakle, nastaviće svi oni radije da se bave Dodikom nego ustavom.

Gotovo da bih se kladio, ako iko, priču sa Ustavnim sudom pokušaće da proguraju radikali, i to ne zato što je njima više stalo do RS nego ostalima, već zato što od marta prošle godine, kada su isključeni iz političkog života, oni igraju za raju, a zanemaruju taktiku. To će reći da sa sobom više ni sami ne računaju, pa im se da.

LIJEVI HALF UMJESTO POLITIČARA: Naravno, u svemu tome nije riječ o konstitutivnim narodima u RS, nije riječ ni o neuspješnoj vladi, već o izborima. I do tog novembarskog dana, ako ikada dođe, na političkoj sceni RS više se ništa neće ni događati. Ako se izuzmu eksplozije, atentati, prijetnje, ali na kraju i to su izbori.

Kada bi mogao malo više da razmišlja kao političar, a manje kao lijevi half koji je najzad dobio šansu, Dodik bi najzad morao da shvati da njega niko neće da smijeni. Iz dva razloga: prvo, ne može da ga smijeni jer ga ne daju stranci. Drugo, zašto da ga smijeni: ima li za SDS, pa i za Mladena Ivanića, ičega boljeg od vlade koja im dnevno proizvodi više nego što ijedna štamparija može da im odštancuje plakata.

Zato je za Dodika jedina šansa da na izborima ne prođe veoma loše da se sam povuče sa svojom vladom, da ostavi Dragutina Ilića i drugove da sastavljaju svoj anketni odbor ili kako se to već zove. Zašto? Zato što onda Dodik može da im kaže: "Htio sam da vas vodim u Evropu, doduše preko Laktaša, ali, ako nećete, ja se povlačim, a baš bih volio da vidim kako vam Slobodan Milošević uoči izbora šalje penzije, plate za prosvjetare i kako lijpi i ovih pet cenata asfalta oko srpskih manastira". Ali Dodik to neće uraditi, nego će radije ostati, pun povjerenja u ljude iz svog kabineta koji su toliko ogrezli u sumnjive poslove da, kada sjednu u neku od banjalučkih bašta, ove se odmah isprazne. Plaše se ljudi da ne budu kolateralna šteta.

Dodiku, koji na javnom konkursu traži saveznike, suđeno je da ostane sa Slogom, gdje je (ko je pomenuo Miloševića) sve snažne ličnosti ili najurio ili ih je poslao na mjesta gdje će biti zadovoljni, ali neće biti jake ličnosti. Biće veoma zanimljivo vidjeti koga će to Sloga kandidovati za predsjednika RS. Biljanu Plavšić? Srbi vole sapunice, ali ova ne samo da predugo traje, već se pretvorila u monodramu. Da Dodik kandiduje samog sebe? Teško, poslije ove dvije i po godine, on je ranjiviji od Deje Savićevića.

Zato je, ako već mora da ostane na čelu vlade, za Dodika jedino rješenje bilo da svoj snažni i probušeni brod sveže za Mladena Ivanića. Naravno, Ivanić pokazuje zadivljujuću upornost da bira društvo, što će reći da se drži podalje od Osame Bin Ladena i Milorada Dodika i da o savezima radije razgovara sa ljudima iz Federacije nego iz sopstvenog reformističkog komšiluka.

NA KRAJU SAM: Zbog svega toga ove silne skupštine posvećene Dodiku, više od ičega, zapravo anticipiraju novembarske izbore. I na njima će se svijet izjašnjavati o premijeru RS, što će reći da već to za njega nije dobro. Zato što svaki Srbin koga njegovi vole, po definiciji, redovno ima četiri puta više onih koji ga mrze. Sa Ivanićem, pa i sa SDS-om je druga priča: i njihovi glasači će pred kutije izaći sa Dodikovom slikom u mislima. A to je za njih, posebno za SDS, koji osim toga i nema mnogo više da ponudi, spasonosno.

Sa druge strane, jednako kao u skupštini, Dodik je ostao sam: nema više Živka Radišića, sa svojom stalnom glasačkom Mrakovicom, Biljana Plavšić će na izborima uglavnom provjeravati koliko još rodbine ima u RS. Uprava carina i ljudi kojima je odradio stan nisu dovoljno biračko tijelo da bi Nebojša Radmanović poslije novembra još nekome mogao da odradi isti, Jovan Mitrović sa svojim DNS-om ne samo da neće imati biračko telo nego ni interesnu biračku grupu kojoj će moći da se obrati.

Ali stranci će već nešto smisliti, vjeruju u Dodikovoj okolini, uostalom zar jedino on (Dodik) u RS nije žestoko protiv Miloševića, i zar isti taj Milošević nije na vlasti sa biračkim tijelom otprilike koliko ima i Dodikova vlada. A to će reći da laktaška računica glasi: da Bog poživi Miloševića i sve ove strance koji su protiv njega, a za birače, Ivaniće i ostalo, Dodik će se već nekako snaći.

ŽELJKO CVIJANOVIĆ (AIM)