Osveta izgubljenog vremena

Crna Gora u aktivnom mirovanju

Urkos ogromnoj enregiji, crnogorsko društvo - pokazali su to i nedavni izbori - u svojoj suštini je statično.

AIM Podgorica, 02.07.2000. godine

Crnogorski predsjednik Milo Đukanović u intrevjuu beogradskom NIN-u je izjavioe: " Sa svakim danom održavanja ove besmislene situacije u SRJ Crna Gora je sve bliže referendumu i nezavisniosti". Đukanović je procjenu potkrijepio podacima iz istraživanja javnog mnjenja koji pokazuju da oko 40 odsto crnogorskih građana podržava punu državnu samostalnost Crne Gore, a pride između 22 - 25 odsto ih zagovora konferealni savez između dvije republike. Eksperti za ustavno pravo - kako objavljuju ovdašnji mediji - nedavno su sugerisali crnogorskom dr`avnom vrhu da do kraja ljeta , prije no što Milošević respiše savezne izbore, prelomi kako će rješavati državni status republike.

Crna Gora nema sva vremena svijeta - to je očigledno. Nedavni lokalni izbori samo su pomogli da se i onako preteško pitanje – koliko je ona kadra da nađe put do sebe - još više iskomplikuje. Sada s izvjesne distnace još bolje se vidi: na oglednom uzorku, u Podgorici i Herceg Novom faktički je obavljena javna smotra onih mogućnosti koje je crnogorsko društvo kadro da proizvede: Crna gora na dva rova, dva suprotstavljena tabora, kao vječito zakovanih u nepomirljivom sukobu.

Postojalo je nekoliko praktičnih mogućnosti da se začne dinamika. Da su liberali ostvarili svoj izborni cilj, bio bi označen početak preraspodjele snaga i poslova unutar takozvanog crnogorskog bloka, a tako i drukčijeg definsanja crnogorskog državnog pitanja. Da je Socijalistička narodna partija pala više no što jeste, bio bi stvoren prostor za svođenje straha u normalne ljudske okvire, i za pritisak javnosti na vlast da da državni program. Da je Socijaldemokratska partija u Herceg Novom gdje je nastupala samostalno uspjela makar ući u parlament njihova riječ, kao koalicipnih partnera, u cenrtrali moći, dobila bi na nužnoj “kilaži”. Da se desilo bar jedno – ali nije!

Crnogorsko društvo, kao sva statična društva na površini isijava ogromnu enrgiju a u svojoj suštini - ono je lako lomljivo. Valja pogledati ko je izašao u Crnoj Gori još jači. Prvo Milošević. Još je jednom ovjerio da je on, i samo on, neprikosnoveni voditelj pokreta na čijem čelu je u knjigama ispisano ime - Momira Bulatovića. Nikad ovoliko nije bio upleten u crnogorske izborne vatromete. Nagnao je Bulatoviće da prime u dar radikle i JUL. Primisao potpredsjednika SNP-a, Predraga Bulatovića, o tihom otklonu, kad kucen čas, zameli su morski vali. Nije stvar u tome da je Milošević, kad se pogledaju sve brojke, pobijedio. Nije se on takvoj pobjedi ni nadao. Ali, drukčije su njegove mjere. Dobio je priliku da traje, a to je ono što njemu najviše treba. On je tako trajao, i dok su se odvijali svi porazi u njegovom izvođenju. Samo "trajanje" pod rukom Slobodana Miloševića, grdno će se osvetiti Socijalističkoj narodnoj partiji. Prošla je pristojna količina vremena od slavljeničke grmljavine na rivi, pa se još ljepše vidi: pobjeda u Herceg Novom pod rukom Slobodana Miloševića najveći je poraz Socijalističke narodne partije. Tako je potrošena i posljednja prilika da se ona probrazi u nešto što bi vremenom ličilo no normalnu demokratsku partiju.

U statičnim društvima nije ni nelogično ni slučajno što je osim Miloševića svoju moć dodatno ovjenčao i njegov glavni protivnik - Đukanović. Drugi put uzastupno Liberalni svez zakovan je ispod deset posto. Socijaldemokratska partija nije uspjela u Herceg Novom sama da dohvati izborni prag. Saberi oduzmi - dvije partije koje u programima imaju suverenu Crnu Goru - LSCG i SDP - kao autonomna snaga, faktički su izbačene s tračnica. Sve što su one stvarale predato je na ruke Đukanoviću, i Đukanović je savršeno svjetan, šta mu može biti.

Kad je nedavno predsjednik SDP-a, Žarko Rakčević, sugerisao kako ne bi bilo loše da se crnogorski predsjednik osim Dubrovčanima izvinio i onim crnogorskim građanima koji su, zbog odbijanja da učesvuju u ratnoj estradi, proganjani i nabijani na izdajnički stub srama, Đukanović mu je uzvratio: "Bilo bi bolje našim koalicionim partnerima, da pogledaju svoj učinak na posljednjim izborima, nego da pretresaju po prošlosti".

I još: Narodna stranka vidno postoji - kao stranica spomenara; partije manjinskih naroda ili su izgubile parlamentarni status ( kao Stranka demokratske akcije) ili su poslije svake izborne ture sve tanje - takav je slučaj sa albanskim nacionalnim strankama. I u dvorskim odajama sve vodi jednim vratima. Jedina osoba koja je u DPS- u, imala određenu dozu izvorne moći i samostalnosti u djelovanju, bio je Svetozar Marović. Bio. Pošto je sve palo na jedne ruke zdravo se nadati da će još više utišati glas javne kritike.

U Crnoj Gori se, u stvari, privodi kraju proces ustanovljenja dvopartijskog sistema. Tačnije cijela Crna Gora statira kao baza dva pokreta, čiji su vođe - Milošević i Đukanović - još bolje učvrstili pozicije bez ozbiljnih šansi da, u dogledno vrijeme, nadjačaju jedan drugog. Kako izgleda kad se ti pokreti sretnu nasamo - zhvaljujući odluci Liberalnog saveza, da ne učestvuje u radu crnogorskog parlmenta - razgovijetno se vidjelo već na prvom skupštinskom zajsedanju. Razgovor o mogućem kosezusu unutar Crne Gore - nije ni začet niti ima izgleda da će uskoro biti. To, naravno, ne znači da je potez liberala ispravan, niti da će iz njega proisteći kakva korist za njih. DPS i SNP, su i dosad imali snage da proizvedu dovoljno stvarnosti, da većina u Crnoj Gori nikad ozbiljno nije ni pomislila da izvan nje može postojati išta drugo. Nema valjanih podsticaja za vjeru da će se sada nešto bitino promijeniti.

Posljednji izbori su precizna mjera straha pred - izborom. I jedino se zna koje je sidro njene statike. Od sve stvarnosti, od svih brda i dolina, u Crnoj Gori stvarniji je drhtaj od pomisli da joj se može desiti nedavna prošlost drugih.

Esad KOČAN (AIM)