Hrvatska radiotelevizija u slijepoj ulici

Aim, Zagreb, 30.6.2000.

Koja je uloga Hrvatske radio televizije u društvu i kako tu ulogu ostvariti - pitanja su oko kojih se lome koplja od trenutka smjene vlasti na siječanjskim izborima u Hrvatskoj. Novinari, političari, komunikolozi, politolozi i sociolozi, širok spektar pozvanih i manje pozvanih - svatko od njih ima svoju viziju rješenja najvećeg medijskog problema. Do danas, svi su se složili oko samo jedne stvari: ovakva kakva je, HRT ne valja. Uvjetno slaganje postignuto je oko još jedne stvari, a to je da HRT mora biti "javna" ustanova, na službu svim građanima, a nikako politički servis trenutno vladajuće garniture. Međutim, već oko same definicije pojma "javna" dolazi do bitnih razmimoilaženja u mišljenjima, a njegova moguća primjena na buduće funkcioniranje državne televizije svakim danom je, unatoč brojnim okruglim stolovima i savjetovanjima na tu temu, sve nejasnija.

U parlamentarnu proceduru upućena su dva prijedloga novoga zakona o HRT-u, jedan koji je sastavila vladajuća koalicija, i drugi koji je nastao u redovima danas oporbenoga HDZ-a (poznatiji kao "Kosoričin prijedlog", prema Jadranki Kosor koja je službena potpisnica prijedloga). Zakonom bi trebalo, između ostaloga, biti uređeno koliko programa će imati državni radio a koliko televizija, eventualno razdvajanje sistema odašiljača i veza u zasebnu tvrtku, zatim moguće promjene u funkcioniranju regionalnih centara Hrvatskoga radija, te brojnost Vijeća HRT i način izbora njegovih članova. Iako se ova dva prijedloga zakona suštinski ne razlikuju, sitnice su presudile da veću podršku javnosti dobije Kosoričin prijedlog, ali je za njegovu eventualnu primjenu u praksi potrebno nešto više novca, s čime sama televizija, ali i cijela država, ima velikih problema.

Kako je vladajuća koalicija ipak vladajuća, tako je i njihov prijedlog otišao u drugo čitanje, ali brojni amandmani i kritike koje su mu upućene daju naslutiti da će njegova konačna verzija biti znatno drugačija od početne. Istodobno, ni zaposlenima na samome HRT-u nije jasno kako napraviti značajnije pomake, prvenstveno u kvaliteti programa i smanjenju broja suradnika. Opće nezadovoljstvo programom nije se promijenilo ni nakon micanja HDZ-ove medijske perjanice Obrada Kosovca i ljudi koji su na HRT došli njegovom zaslugom, pogotovo stoga što se novopostavljeni urednici vrlo teško, gotovo uopće ne snalaze u zadaćama koje su pred njih postavljene. Kvalitetna informativna emisija i dalje je češće eksces nego pravilo, a zbog straha od gubitka zaposlenja (koje na HRT-u još uvijek donosi brojne materijalne povlastice) međusobno je posvađala djelatnike HRT-a, što otežava normalnu koordinaciju na svakodnevnim zadacima. Rezultat toga je da umjesto smanjivanja troškova proizvodnje na snimanje nekog čak nevažnog događaja dolaze i po tri televizijske ekipe, svaka za svoju redakciju.

Ulje na vatru televizijskih trzavica nedavno je dolio predsjednik HSLS-a Dražen Budiša svojom izjavom kako televizija podilazi premijeru Račanu i njegovoj stranci, uglavnom ništa ne čineći na vlastitoj transformaciji iz partijske u javnu ustanovu. Kratkom izjavom Budiša je dvostruko udario na novo rukovodstvo televizije predvođeno direktorom Mirkom Galićem, optužujući ga da podržava one koji su ga na to mjesto postavili (dakle, SDP), istodobno ne radeći na unutarnjoj rekonstrukciji televizije, koja je nužna zbog smanjivanja troškova. Galić mu je indirektno odgovorio kako ne pristaje da on i njegova ekipa obavljaju prljave poslove, pogotovo ne u mjesecima kada se tek očekuje novi zakon o HRT-u. Kako se ne zna kakav će biti konačni ustroj radija i televizije, Galić je odbacio mogućnost da višak zaposlenih (njih oko 1000) naprasno otpusti, a za njihovo eventualno zbrinjavanje izvan HRT-a odgovornost je prebacio na Vladu, kao vlasnika televizije.

Kako se smanjenje broja zaposlenih, što je preporuka i inozemnih stručnjaka koji su radili analizu HRT-a, poklopilo s najavama o ukidanju trećeg televizijskog te vremenskom smanjenju drugog i trećeg radijskog programa (koji bi, po svemu sudeći, ubuduće trebali biti na istoj frekvenciji, ali u različito vrijeme), postojeće nezadovoljstvo na HRT-u dodatno je eskaliralo. A kao vrhunac nelogičnosti i loših poteza uprave dočekana je "audicija za zaposlene", svojevrstan test znanja i opće kulture novinara zaposlenih tijekom nekoliko posljednjih godina. Porukama poput "ne morate se više pojavljivati na televiziji ako se ne pojavite na audiciji" organizatori su doslovno natjerali novinare, od kojih neke s višegodišnjim televizijskim iskustvom, da se pojave na toj audiciji, čiji je cilj - opći je zaključak - riješiti se "nepoćudnih", prvenstveno novinara informativnog programa sklonih HDZ-u. Kuriozitet cijele audicije je da su sumanuta pitanja na koja su novinari odgovarali sastavljena u institutu društvenih nauka "dr. Ivo Pilar", koji se smatra pro-HDZ-ovskim institutom.

Međutim, najveće zamjerke takvom načinu rješavanja problema viška zaposlenih i neadekvatnoga korištenja kadrova nastupile su samo nekoliko dana kasnije, kada su objavljeni nalazi Državne revizije, koja je analizirala zakonitost pojedinih odluka, pogotovo iz sfere financijskog poslovanja televizije. Stotinjak menadžerskih ugovora koji podrazumijevaju plaće i do 10.000 DEM, financijski krah diskografske kuće Orfej koja je u stopostotnom vlasništvu HRT-a, enormno visoke isplate direktoru Orfeja, besplatni mobiteli, automobili i odjeća koji su stavljeni na raspolaganje djelatnicima televizije, sumnjivo osnivanje i netransparentnost novčanih transakcija prema tvrtki Erotel (koja je emitirala sva tri televizijska programa HRT-a u BiH), financijske nelogičnosti u poslovanju tvrtke Sono, makinacije u zabavnom programu i u odjelu posebnih projekata (razni izbori za Miss, eurovizijska natjecanja...), prevelika reprezentacija od koje su, po svim naznakama, najviše profitirali sami djelatnici HRT-a, visoke isplate inkasatorima, 8500 vanjskih suradnika, negativni financijski saldo poslovanja u protekloj godini od skoro 30 milijuna DEM... samo su neki od najkrupnijih primjera financijskog ludila koje vlada u ovoj medijskoj kući. Nakon svega, neformalna zalaganja za proglašenje stečaja Hrvatske radio televizije kao da čekaju službeni prijedlog.

Sukobima oko televizije tu, dakako, nije kraj. Nedavnom presudom Međunarodnog suda za ratne zločine novinaru koji je u radijskom programu poticao na mržnju i uzrokovao smrt nekoliko stotina ljudi u Ruandi, u Hrvatskoj je otvorena polemika tko su novinari koji su na isti ili sličan način djelovali tokom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pa se prvi na nišanu našao Smiljko Šagolj i urednici koji su emitirali njegove priloge. Krivom intepretacijom, državna agencija HINA na metu je stavila Dubravka Merlića, svojedobno urednika emisije "Slikom na sliku", potom u sklopu Foruma 21 jednoga od najvećih zagovaratelja transformacije televizije, a danas jednoga ud urednika centralne informativne emisije na televiziji. Iako, dakle, kriva interpretacija vijesti, mogućnost procesuiranja djelovanja novinara ipak se nadvila nad ionako do temelja poljuljanu "katedralu hrvatskog duha" i njene perjanice.

Obol cijeloj priči o Hrvatskoj radio televiziji dao je slučaj novinara Branimira Farkaša, koji je u intervjuu jednim dnevnim novinama optužio upravo Merlića za provođenje cenzure, nakon čega ga je Merlić tužio Etičkom povjerenstvu. No, nedugo nakon toga neki su (kultni, inozemni) filmovi zabranjeni za prikazivanje na HTV-u "zbog vrijeđanja javnog morala", pa se danas prikazuju u novootvorenom multimedijskom centru "Mama" u sklopu ciklusa "Censored, banned & forbidden". Osim toga, mladi i vrlo talentirani novinar Ivan Kralj također je ponudio ostavku na televiziji zbog cenzuriranja njegovih priloga, prije svega priloga o silovanju nemoćnog sedamdesetogodišnjeg starca, Srbina i povratnika, od strane trojice Hrvata u jednom selu pored Šibenika. Iako navedeni slučajevi govore suprotno, direktor Mirko Galić samo je prigodno izjavio kako "na HRT-u nema cenzure".

Iako je od dolaska koalicije na vlast prošlo samo šest mjeseci, problemi koji su se namnožili na televiziji i oko nje, kao i interesi - što pojedinaca, što političkih stranaka, potpuno paraliziraju ikakav smislen razgovor o transformaciji televizije. Štoviše, neki su skloni tvrditi da je stanje danas mnogo lošije nego za vrijeme vladavine HDZ-a, pogotovo stoga što se u programu ne vide bitniji kvalitativni pomaci, dok neizvjesnost o smjeru transformacija, ali i sudbine mnogih uposlenika, samo raste.

Milivoj Đilas