Đukanović se ispričao Hrvatskoj

Aim, Zagreb, 29.6.2000.

Ako se utvrdi da Crna Gora treba platiti ratnu odštetu Hrvatskoj, mi od toga nećemo bježati. Svjesni smo da ne možemo uživati samo povlastice iz svog prihvaćanja demokratskih međunarodnih pravila i standarda, već i da ćemo morati platiti sve račune koji iz toga slijede. Izjava je to Mila Đukanovića, predsjednika Crne Gore, iz velikog intervjua jednom zagrebačkom tjedniku, kojom je konkretizirao svoju prethodno u susretu s hrvatskim predsjednikom Stipom Mesićem izgovorenu ispriku. Đukanović je također pojasnio da će Crna Gora surađivati s Haškim sudom: "Ako netko od građana Crne Gore bude na popisu ratnih zločinaca, osigurat ćemo da se pojavi u Haagu kako bi se skinula hipoteka s cijele Crne Gore".

Mada se uoči susreta hrvatskog i crnogorskog predsjednika prošle subote u Cavtatu špekuliralo o isprici (tvrdilo se da je Mesić tom gestom uvjetovao sastanak), ipak je Đukanovićeva izjava daleko odjeknula. S razlogom. Crnogorski lider izrazio je žaljenje "svim građanima Republike Hrvatske, posebice građanima Konavala i Dubrovnika, za svu bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje je nanio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA tijekom tragičnih događaja proteklih godina". Sudjelovanje Podgorice u ratu protiv Hrvatske objasnio je zavedenošću vlastitog naroda, koji je, kako je rekao, kao i mnogo puta dosad, bio izmanipuliran u ime jugoslavenstva. Đukanović je optužio Beograd da je u Crnoj Gori raspirivao strah od njenog okruženja, kako bi je što više uz sebe vezao. "Takva inferiorna Crna Gora više ne postoji", istakao je on te zaključio kako je s crnogorske strane "s apsolutnim povjerenjem ispružena ruka prema Hrvatskoj u najdubljem uvjerenju da smo te teške stranice naše zajedničke povijesti ostavili iza nas".

Đukanovićeva izjava prva je isprika sa strane onih koji su rat poveli onima koji su bili napadnuti. Pojednostavljeno rečeno, "agresor" se ispričao "žrtvi". Doduše, dio je Crne Gore i u vrijeme rata u Hrvatsku poručivao: "Sa Lovćena vila kliče: Oprosti nam, Dubrovniče!". Ali izrazi žaljenja sada po prvi put stižu iz oficijelnih struktura, s vrha države. Usto, po prvi put je od dijela srbijansko-crnogorske vlasti došlo implicitno priznanje da je na Hrvatsku izvršena agresija. Takva gesta u nekim je hrvatskim medijima označena kao brandtovska, drugi tvrde da se crnogorski predsjednik nikako ne može uspoređivati s karizmatskim Willyjem Brandtom, ponajviše stoga jer je njemački lider u ratu što ga je vodio njegov narod - ostao moralno neokaljan. U Hrvatskoj se pamti i često spominje da je i Đukanović svojedobno obilazio dubrovačko ratište, hrabreći crnogorske osvajače. Ali utoliko je njemu, možda, bilo i teže izgovoriti ispriku.

Za svoje izražavanje žaljenja crnogorski čelnik ima mnogo razloga, ne samo načelne naravi. Sve snažnije pritisnut i blokiran iz Beograda, mora preko Hrvatske osigurati priključak prema svijetu. Crna Gora nema drugog izlaza prema pokroviteljskom Zapadu nego preko Debelog Brijega. Đukanović na svoja putovanja po svjetskim centrima moći već duže vrijeme redovito odlazi s dubovačkog aerodroma. Međunarodna je zajednica po svoj prilici potakla, navodno i tražila, njegov normalizirajući susret s Mesićem, između ostalog i zato da bi se Milošević na taj način dodatno izolirao i osamio. Ispriku s crnogorske strane ubrzala je, možda, i najava glavne haške tužiteljice Carle Del Ponte, koja je upravo najavila podizanje optužnica zbog napada na Dubrovnik, do kraja godine. Ali najvažnijim se razlogom ipak čini to da je jednostavno sazrelo vrijeme za takve poteze.

Za takve geste - na obje se strane moraju steći uvjeti. Za ispriku Podgorice Hrvatskoj zaslužan je koliko Đukanović toliko i Mesić. Pred Tuđmanom taj "sorry", s razlogom, nikada ne bi bio izgovoren. Kao što na zahtjeve nekih ovdašnjih crnokošuljaških skupina da se Srbi ispričaju Hrvatskoj nikada neće biti odgovoreno. Oni traže ispriku kao dokaz kapitulacije, kao čin poniženja, kao priliku za vlastiti trijumf. Pred Mesićem se takve stvari mogu izgovoriti, bez opasnosti da budu zloupotrijebljene, bez opasnosti da budu novi povod za razvrstavanje na pobjednike i poražene. Primajući ispriku, hrvatski se predsjednik ni u jednom trenutku nije ponašao slavodobitno, gosta nije izložio poniženju. Mnogi smatraju da je na taj način i on potvrdio državničku zrelost. Uostalom, Mesić se i sam pokazao spremnim govoriti o teškim greškama hrvatske politike. Njegov odlazak u Sarajevo odmah iza inauguracije također je bio svojevrsna isprika.

Hrvatska je javnost Đukanovićevom gestom zapravo bila zatečena. U ratu teško ranjeni Dubrovnik dosad je normalizaciju odnosa između Hrvatske i Crne Gore redovito uvjetovao isprikom od strane Podgorice. Sada kada se to dogodilo - reakcije su podijeljene. Kao uostalom, i na političkoj sceni. Vladajuća je koalicija ispriku pozdravila, ali na susretu s Đukanovićem premijer Račan izbjegao je sudjelovati. Negativna reagiranja uglavnom dolaze s desna, poglavito iz redova bivše vladajuće stranke. Na toj strani Đukanovićevu izjavu smatraju mlakom, zakašnjelom, neiskrenom, tvrde da je riječ o izrazu pukog pragmatizma i pitaju što je s ratnim reparacijama. Ipak, ni oni se nisu odlučili za svoj uobičajeni folklor - prijetnje, demonstracije, boračko paradiranje ovoga su puta sasvim izostali. Može se reći da je najveći dio hrvatske javnosti reagirao pozitivno, shvaćajući vrijednost Đukanovićeve isprike, uzimajući je kao bitan preduvjet za normalizaciju odnosa između dvije zemlje.

Dubrovniku je također potrebno otvaranje Debelog Brijega i dobrosusjedski odnosi s Crnom Gorom. Krajnji jug Hrvatske, koji se inače s pravom smatra turističkim biserom cijele zemlje, dosad se osjećao poput slijepog crijeva: iz Hrvatske prometno teško dostupan, a s crnogorske strane zatvoren, patio je od i zbog izolacije. Normalizacija odnosa s Podgoricom tu će situaciju bitno promijeniti. Pogotovo ako zaista dođe do realizacije velikog projekta izgradnje jadransko-jonske autoceste, o čemu su Mesić i Đukanović u Cavtatu najviše razgovarali. Zapad taj projekt smatra bitnim za političku transformaciju regije: vjeruje se da će je izgradnja ceste pretvoriti u gradilište i zonu suradnje. Strategija međunarodne zajednice navodno se zasniva na uvjerenju da se tamo gdje niču prometnice - ne vode ratovi. Valjda ta logika sada vrijedi i na Balkanu. Prije deset godina vjerojatno bi omanula, nakon svega - sada ima šanse.

Jelena Lovrić