Puca li brak iz računa?

Aim, Zagreb, 26.6.2000.

Još kod osnivanja koalicijske vlade Hrvatske, koju čini šest stranaka bilo je jasno, a sada pola godine kasnije samo je potvrđeno, da su za njeno funkcioniranje presudni odnosi između dviju stranaka - Račanove socijaldemokratske (SDP) i Budišine socijalno-liberalne (HSLS). Riječ je o dvije najveće stranke unutar bloka nekadašnje opozicije, koje samostalno imaju obilnu većinu u parlamentu, ali su, slijedom predizbornih dogovora, u Vladu "primile" i ostale stranke tzv. šestorke, s kojima u Saboru imaju nešto manje od dvotrećinske većine.

SDP i HSLS su, dakle, kičma koalicijske vlade i čitave nove hrvatske vlasti, i to ne samo zbog brojčane premoći nego i zbog činjenice da one i idejno oblikuju politiku te vlasti, koja se smatra sljedbenicom danas dominantne, ili čak i vladajuće ideologije u svijetu, tzv. "trećeg puta". No, od te ideologije baštinilo se i sve njene proturječnosti - ponajprije činjenicu da se u njoj spajaju, u nekoj vrsti braka iz računa, dva stara povijesna rivala, liberalni kapitalizam i socijaldemokracija - a te su proturječnosti na hrvatskom tlu dobile i dodatne akceleratore.

Zato su praktički od početka postojanja nove Vlade odnosi između SDP-a i HSLS-a bili ispunjeni sitnim i manje sitnim trzavicama. Račanova stranka, koja je, kao najveća, nepisani predvodnik koalicijske šestorke, sklona je koncepciji "utapanja" stranaka u vladi, tj. tome da vlada postane neka vrsta nadstranačke institucije, kojoj će članice podrediiti svoje stranačke interese. Budišina stranka načelno se s time slaže, jer bi je sve drugo zapravo diskvalificiralo za rad u vladi, ali se u praksi ponaša drukčije, smatrajući da se ulaskom u vladu stranke ne trebaju odricati svojih partikularnih, u nekim slučajevima čak i egocentričnih interesa.

Tako je HSLS otpočetka uveo običaj da vrlo glasno agitira za svoje kandidate na rukovodećim mjestima u vlasti i upravi, državnim poduzećima, sportskim klubovima itd. Također si je uzeo slobodu da zauzima naglašeno svojevoljne, često i svojeglave, stavove o pitanjima kao što su ratna prošlost (odlazak visoke delegacije HSLS-ovih ljudi na Bleiburg), odnos prema braniteljima iz rata 1991-1995 (tvrdnja da sadašnja vlast ne razumije njihove probleme) itd. Kruna ovog bilo je držanje Budišinih liberala u nedavnim izborima za zagrebačku gradsku skupštinu i u više drugih lokalnih izbora u zemlji. Tada je rečeno da ova stranka ima ambiciju da osvoji novi politički prostor u centru, što je praktički značilo da su koalicijski partneri shvaćeni kao rivali koje na izborima treba pobjediti.

Zbog ovoga je morao reagirati i poslovično uzdržani premijer Ivica Račan, izjavivši da ako SDP-ovi koalicijski partneri budu svojim soliranjima ugrožavali politiku vlade, onda će u krajnjoj liniji i njegova stranka biti prinuđena da učini isto. Bilo je čak i spekulacija o raspisivanju izvanrednih izbora, na kojima bi SDP samostalno zatražio povjerenje birača, te pronašao pouzdanije i lojalnije koalicijske partnere. Uslijedile su pomirljive Budišine izjave da je HSLS "težak ali pouzdan partner", uz objašnjenje da se ta stranka ne može odreći autonomnih političkih stavova, ali da oni nikada neće biti smetnja, a najmanje zapreka radu vlade. Ipak, poslije toga iz ove je stranke vladi i SDP-u stigao dosad najveći izazov.

U jednoj anketi Jutarnjeg lista Dražen Budiša osvrnuo se na Televiziju i rekao da je HRT "osrednja televizija sa sve uočljivijim podilaženjem većinskoj stranci u pobjedničkoj koaliciji", izrazivši nadu da će se takvo stanje popraviti "izborom nove uprave". Zna li se da među svim strankama u Hrvatskoj postoji svojevrsna fascinacija značenjem televizije, ovo je moglo biti shvaćeno samo kao izravan izazov Račanu, koji je praktički optužen da je prigrabio najsnažnije medijsko oruđe u zemlji, kojim može na dugome štapu držati ne samo opoziciju, nego i svoje partnere u koaliciji.

Iako je Budiša odmah izjavio da nije kritizirao SDP nego Televiziju, iskra se nije ugasila nego je izazvala mali požar u kojem je vatra buknula na točno očekivanim mjestima, što znači da je ovaj sukob već ušao u uhodanu matricu. Iz HSLS-a su, naime, optužili Jutarnji list, koji se smatra bliskim Račanu, da je zloupotrebio anketu, jer je istrgnutim odgovorom koji je objavljen s dva tjedna zakašnjenja, dao Budišinom istupu naboj koji ovaj nije imao. Zbog toga su cjeloviti odgovori na anketu dani na objavljivanje Slobodnoj Dalmaciji, koja se smatra bliskom HSLS-u, dok je prema ostalim medijima, uključujući HRT, zauzet odbojan ili u najmanju ruku rezerviran stav.

Mediji su optuženi da već nekoliko mjeseci demoniziraju HSLS, prikazujući ga kriptodesničarskom strankom, koja javno sudjeluje u vlasti, a tajno se priprema da okupi desne stranke, i pričeka vrijeme koje će pogodovati formiranju alternativne vlasti. Prema tim spekulacijama, oko HSLS-a bi se okupili HDZ, Đapićevi pravaši (HSP), Granićevi centristi (DC), te Tomčićevi seljaci (HSS), kao jedina stranka iz sadašnje vladajuće koalicije. Budiša ljutito odbacuje postojanje takvih kombinacija, i doista one sada izgledaju sasvim irealno.

Prije svega, ulazak u službenu koaliciju s HDZ-om ovako kratko nakon njegovog političkog i moralnog sloma, ne može sebi dozvoliti ni on, iako je svojedobno izjavljivao da je zainteresiran za dio birača ove stranke. Osim toga, SDP ima mogućnosti da nekako skrpi parlamentarnu većinu i bez HSLS-a, a ako bi se stvarno odlučio za izvanredne izbore mogao bi se osloniti na novog strateškog partnera, Hrvatsku narodnu stranku. Ona sada minimalno participira u Saboru, ali je na valu uspjeha Stipe Mesića, svog donedavnog potpredsjednika, izrazito narasla posljednjih nekoliko mjeseci i sada joj je rejting sasvim sigurno iznad HSLS-ovog.

Tako bi najrealnije bilo pretpostaviti da je Budiša ušao u najnoviji klinč s SDP-om ne zato da sruši arhitekturu sadašnje vlasti, među ostalim i zato što bi cigle padale i njemu po glavi, nego zato da iznudi ustupke uoči ustavnih promjena koje bi trebale doći na dnevni red Sabora najesen. U tim promjenama Račan će, u skladu s općeprihvaćenom platformom prelaska na sistem parlamentarne vlasti, ojačati svoj položaj, a Mesić će se morati odreći dijela svojih ovlasti, ali će one sada biti fiksirane i zaštićene od bučnih licitiranja koja upravo traju. Jedino Budiša od ustavnih promjena ne može očekivati ništa, jer ni ne obavlja nijednu državnu funkciju koju regulira Ustav, i zato sada najvjerojatnije učvšršćuje svoju poziciju na onim političkim i administrativnim kotama koje ne ovise o ustavnim promjenama.

Ali, ako spekulacije o Budiši kao novom lideru desnice nemaju osnova sada, to ne znači da ih neće imati već sutra. Uostalom, ako se Budiša još ne odlučuje kandidirati se za to mjesto, to umjesto njega već čine drugi. Slobodna Dalmacija nedavno je, pozivajući se na podatke dobivene od njega, objavila tekst u kojem Vesnu Pusić, predsjednicu HNS-a, predstavlja kao unuku Grge Budislava Angjelinovića, koji je navodno sudjelovao u gušenju pobune hrvatskih vojnika 1918. godine. Budiša je u telefonskom razgovoru s Pusićkom zanijekao da ima ikakve veze s tim tekstom, ali se javno još nije oglasio

Možda i svjesno pušta da se desne gomile kroz ovakve denuncijantske tračeve zalaufaju, da bi ih on tek onda stavio na uzicu. A to već jako, jako sliči na nešto već viđeno.

Marinko Čulić