Oprosti nam, Dubrovniče!

Đukanovićeva izjava o ratu u Hrvatskoj

Za Crnu Goru je dobro što je crnogorski predsjednik prešao vlastiti Rubikon. Sada se u interesu mira i kvaliteta zajedničke budućnosti sa Hrvatskom i čitavim regionom lakše može naći formula saradnje

AIM Podgorica, 25.06.2000. godine

To nije tradicija na Balkanu: da predsjednik jedne države, u ime svog naroda, izvini drugom narodu zbog onoga što je učinjeno u ratnim operacijama. Upravo je to učinio crnogorski predsjednik Milo Đukanović prilikom svog prvog susreta sa hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem u Cavtatu.

"Želim da u svoje i u ime građana Crne Gore, posebno onih koji dijele moja moralna i politička uvjerenja, izrazim žaljenje svim građanima Republike Hrvatske, posebno Konavala i Dubrovnika, građanima Neretvljanske Župe - za sav bol, za sva stradanja i sve materijalne gubitke koje im je nanio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima", kazao je Đukanović na konferenciji za štampu po okončanju razgovora sa Mesićem u Cavtatu. A što se tiče zločina počinjenih pod zidinama Dubrovnika, Đukanović je rekao da se odgovornost mora personalizovati, da je to jedini i najbolji put kako bi se skinula hipoteka nacionalne odgovornosti koja je kroz istoriju dugo pripisivana, ili se pokušala pripisati, i hrvatskom narodu, a sada se pokušava pripisati crnogorskom narodu.

Objašnjavajući motive koji su mnoge u Crnoj Gori naveli da se devedesetih godina upute na dubrovačko ratište, Đukanović je sa distance od devet godina naglasio da je dobar dio crnogorske javnosti, vjerujući da se zalaže za pravu ideju - očuvanje jugoslovenstva - naivno uvučen u poziciju saučesnika u ratna i nasilnička događanja koja su imala tragičan epilog. Đukanović je prozreo motive te manipulacije, jer pokazalo se tokom svih proteklih desetak godina da je sa beogradske velikodržavne, diktatorske i nasilničke adrese postojala namjera da se potencira opasnost po Crnu Goru i njen opstanak od njenog neposrednog okruženja, kako bi se naglasila inferiornost Crne Gore u odnosu na Beograd.

Crna Gora je, kako je rekao Đukanović, platila značajnu cijenu te manipulacije:izgubljenim životima i sa jedne i sa druge strane, prekidom tradicionalno dobrih crnogorsko-hrvatskih odnosa, izgonom iz međunarodne zajednice, dugim i napornim pokušajem novih manipulacija sa beogradske adrese, u namjeri da se odgovornost za događaje prenese u Crnu Goru, umjesto da se ta odgovornost prizna sa onog mjesta gdje ona objektivno stanuje, a to je mjesto gdje i danas stoluje beogradski diktator, ocijenio je crnogorski predsjednik.

Time je Đukanović razobličio čitav scenario. On je direktno priznao da "oslobađanje" Dubrovnika nije preduzeto zbog toga što su "ustaše" napale Crnu Goru (obrazloženje generala Strugara, a i Đukanovića u tadašnje vrijeme), još manje "iz razloga humanosti" da se deblokiraju kasarne i zaštite "ugroženi Srbi" na dubrovačkom području (Branko Kostić i ministar odbrane Crne Gore Babić), niti "zbog fašizma" i Kadijevićeve "ratne zamke" (Momir Bulatović) ili zato što su Crnogorci vodili "rat za mir"(Svetozar Marović), već je vođen rat za veliku Srbiju.

Riječ je, dakle, o Đukanovićevom državničkom potezu, čime je udaran kamen-temeljac za potpuno nove veze Crne Gore i Hrvatske a po svom značenju daleko prevazilazi značaj bilateralnih odnosa. Pokazalo se da je Đukanović čekao pogodan trenutak da poentira i time potvrdio da kao kormilar crnogorskog broda čvrsto drži kompas u svojim rukama.

Nakon što se Crna Gora dogovorila sa Republikom Hrvatskom, zaobilazeći vlasti u Beogradu, da otvore dva granična prelaza, na Debelom brijegu i Kobili, bio je logičan potez - potpuna obnova dobrosusjedskih odnosa i postepeno rješavanje problema Prevlake. U vrijeme intervencije NATO-a, zbog blokade JNA, jedini izlaz u svijet predsjednika Đukanovića bio je dubrovački aerodrom Ćilipi, koga su 1991. godine razorili crnogorski rezervisti. Crna Gora je znala to da cijeni. Uostalom, preko dubrovačkog aerodroma u Crnu Goru je dopremljeno 34,5 tona njemačkih maraka, neophodnih za prvu fazu uvo|enja dvovalutnog sistema. A sklopljen je i mnogo povoljnih ugovor o korišćenju vode sa izvorišta Plat za hercegnovski vodovod.

Predsjednik Đukanović oklijevao je neko vrijeme da se izvini Dubrovniku, pa je iskoristio jedno novinarsko pitanje na tribini Radija "Slobodna Evropa" prilikom svoje posjete Pragu, oktobra 1999, da pojasni što je htio reći (početkom februara 1999.) u Podgorici, kada nije bio "siguran ko bi se kome trebao izviniti" za zbivanja s početka devedesetih godina. Komentarišući prigovor da se - uz svo uvažavanje za reformske procese - ne može zaboraviti protekla decenija i uloga Crne Gore u njoj, Đukanović je rekao: "Ne bih mogao lišiti sebe odgovornosti za sve što se desilo minulih deset godina. Ja sam bio akter te politike. No, treba dobro analizirati kolika je crnogorska odgovornost i ko je opredijelio epilog svih onih ratnih sukoba. Ko je tada daleko značajnije uticao na razvoj cjelokupnih događaja? Ne želim pobjeći od odgovornosti, niti od učešća naših građana koji su u sastavu ondašnje JNA išli na Dubrovnik. Ne želim da poštedim ni sebe, ni Crnu Goru, ali ta odgovornost sigurno ne bi bila na prvom mjestu".

Prije dva mjeseca predsjednik Đukanović je u intervjuu posredstvom Interneta, rekao da će izviniti, "ako treba", a potom je objelodanio da on nikada nije bio na dubrovačkom i hercegova~kom ratištu. "Slika koja se pojavljivala je iz Nikšića, kada smo Bulatović i ja obišli rezervni sastav naše JNA koja se nalazila na redovitoj vojnoj vježbi prije početka rata", kazao je Đukanović naglašavajući da je propustio brojne prilike da to objasni.

O potrebi za rasvetljavanjem crnogorske uloge u raspadu SFRJ, a posebno u ratu sa Hrvatskom, crnogorski nezavisni nedjeljnik "Monitor" pisao je u više navrata, tražeći od predsjednika Đukanovića da razotkrije čitav mehanizam u kome je nekad bio važan šraf, po kome su crnogorski rezervisti dignuti da pale i pljačkaju Konavle i Dubrovnik. Jer, “taj mehanizam i dalje funkcioniše i hrani se novim sokovima. Koliko sjutra se sa istom žestinom može upregnuti u neku novu "oslobodila~ku misiju". Ovoga puta u Crnoj Gori i pod istim izgovorom "odbrane Jugosdlavije od separatista", ocjenjivao je “Monitor”. .

Đukanović je, koji mjesec kasnije, smogao snage da javno kaže da se u Hrvatskoj nije vodio "rat za mir" ili rat protiv "pomamljenog ustaštva",. Đukanović je, praktično, ocijenio da je došlo vrijeme za polaganje računa i za Crnu Goru je dobro što je crnogorski predsjednik prešao svoj Rubikon. Sada se u interesu mira i kvaliteta zajedničke budućnosti sa Hrvatskom i čitavim regionom lakše može naći formula koja će područje Prevlake pretvoriti u most saradnje i zajedničke projekte. Rješenje odnosa Hrvatska-Crna Gora je u dobrosusjedstvu i razvoju turizma, a to ne ide ruku pod ruku sa militarizacijom. Umjesto gomilanja vojski sa obje strane granice, prioritet je zajednička gradnja jadranske autostrade i zajednički put u Evropu. To je, konačno, dobar početak

Branko VOJIČIĆ (AIM)