Glavašev d(r)ugi odlazak

Aim, Zagreb, 22.6.2000.

Istoj dosjetki teško se dvaput nasmijati: odlazeći prvi put s mjesta župana u listopadu 1997. Branimir Glavaš sa svojim se suradnicima pozdravio s "do viđenja". Taj pozdrav trebao je najaviti Glavašev povratak, koji je doista i uslijedio nakon nešto više od godinu dana. Odlazeći po drugi put s mjesta župana, krajem prošlog tjedna, Glavaš se ponovno oprostio istim pozdravom. Čak se, poput Mona Lize, i zagonetno nasmijao, želeći ostaviti dojam da će se kao feniks, vratiti iz političkog pepela. No, okolnosti drugog Glavaševog odlaska bitno su različite od prvog. Oko njega omča se počela stezati sa svih strana. Upetljan je u brojne afere - od one unutar vlastite stranke; pretvorbeno-kriminalnih i sumnjih veza s odbjeglim tajkunom Josipom Gucićem; mutež oko preuzimanja osječkog dnevnika Glas Slavonije, čiji je neformalni glavni urednik bio od 1991.; lažnog invaliditeta i mogućeg gubitka generalskog čina, sve do nerazjašnjenih događaja iz vremena rata u kojem je jedno vrijeme bio i zapovjednik obrane Osijeka.

Branimir Glavaš, bez obzira što na hrvatskoj političkoj sceni nikad nije imao neku važniju funkciju i što je mjesto jednog od 20 hrvatskih župana najviše do čega je uspio stići, skandalima koje je stalno proizvodio i u čijem se središtu nalazio desetak godina, uspio si je izboriti medijski tretman, na kakvom bi mu pozavidjeli i važni ministri pa i sam premijer. No, kad se razgrne sva halabuka koja se oko njega redovito dizala i koju je ponajviše sam proizvodio, ostaje minorna politička figura krajnje skučenih mogućnosti, koja je nabreklim žilama na vratu kompenzirala manjak onoga što se nalazi nekoliko centimetara iznad svakog vrata.

Glavaš je dakle ponovno, naoko dobrovoljno, otišao s mjesta osječko-baranjskog župana i odlučio se aktivirati u Saboru u koji je izabran na posljednjim izborima u siječnju, kada je njegova stranka izgubila izbore, uključujući i izbornu jedinicu u kojoj su listu vodili Vladimir Šeks i Branimir Glavaš. Ostat će nejasno zašto Glavaš nije odmah u siječnju pohrlio u Sabor i napustio mjesto župana, jer je vjerojatno bio svjestan kako s novom vlašću više neće moći raditi ono što je činio sa starom. Zato se kao logična činjenica nameće objašnjenje da mu je tih nekoliko mjeseci bilo potrebno kako bi "posvršavao poslove", što je floskula pod kojom HDZ uvijek razumije uklanjanje tragova. Sad kad su "poslovi završeni", valja na njih utisnuti pečat saborskog imuniteta.

Deset godina Glavaševe političke karijere kronologija su bezbrojnih sukoba iz kojih je većina Glavaševih oponenata izlazila s odrubljenom političkom glavom. Gotovo manijakalnom upornošću i patološkom strašću, služeći se smicalicama, podmetanjima, a nerijetko i otvorenim prijetnjama, uništavao je svoje protivnike. Pri tom nije štedio ni najbliže suradnike, difamirajući ih na najstrašniji način: sve prljavo rublje koje je o njima godinama skupljao, uključivši duboku privatnost i intimnosti, istresao bi u javnost bez imalo sentimenta. Dok je to još mogao i dok mu je politička moć bila na vrhuncu, znao se ponašati kao Staljin u malom - uživao je da ljudi s kojima je do jučer pio kavu, sutra budu u zatvoru.

O sebi je stvarao sliku besprijekorno moralne osobe koja se nikad i ničim nije okoristila i koja je sva izgarala u žaru stvaranja hrvatske države. No njegovo švercanje stanovima, sve dok se nije domogao stambenog prostora od 250 kvadrata u središtu Osijeka; njegov lažni invaliditet kojeg je stekao ne u rovu ili na bojištu, čak ni na nekoj od ulica za vrijeme granatiranja, već u automobilskoj nezgodi daleko od fronte, prokazali su ga kao sitnog šićardžiju, koji u krivolovu na krupnu divljač voli zapucati i na jarebicu.

Prava priča o Glavašu čut će se tek kad se u Hrvatsku vrati odbjegli Josip Gucić, Glavašev intimus u mutnim poslovima privatizacije jedine preostale županijske zlatne koke - osječke Pivovare. Glavaš je Guciću omogućio i kupovinu Slavonija osiguranja, te najveće robne kuće u samom središtu Osijeka. Kad se Gucić po povratku u Hrvatsku nađe iza rešetaka i progovori o onom što će ga u istrazi pitati, bit će zanimljivo promatrati dokle će sezati Glavašev zastupnički imunitet.

No, da se Hrvatska, u ovih nekoliko mjeseci od promjene vlasti uspjela iz partijske države približiti pravnoj, Glavaš bi već morao odgovarati za pustoš koju je ostavio iza sebe. Morao bi objasniti u kakvom stanju privredu njegove županije ostavljaju kadrovi koje je birao po partijsko-plemensko-kumovskoj osnovi, mičući stotinjak sposobnijih direktora i pravdajući to čišćenjem ostataka komunizma. Iza njega ostala je neviđena pustoš, a štete koje je učinio rat izgledaju poput otpale žbuke nakon podrhtavanja tla u odnosu na potpune ruševine iza kataklizmičkog potresa što ga je proizvela Glavaševa vladavina.

O njegovoj vladavini dovoljno govori da je šef policije, kojeg je sam izabrao i postavio, završio u zatvoru čim se promijenila vlast. Nemoguće je da Glavaš nije znao čim se šef policije bavio - uostalom bili su kumovi, što god ta riječ značila i kako se god mogla tumačiti. Krug ljudi oko Glavaša bio je veliko kumstvo: njegovi poslušnici postavljani su na važna mjesta a da ih nitko nije pitao za kvalifikacije i što uopće znaju raditi; nisu plaćali najamnine svojih lokala; bivali su nagrađivani mjestima u nadzornim odborima; na sudovima im se gledalo kroz prste.

Sad kad ga je ministar branitelja Pančić označio lažnim invalidom, dirnuo je u njegovu ratnu "karizmu" - Glavaš je, histerično kao i uvijek, galamom zabašurio stvari. Počeo je pisati knjigu o svojim ratnim podvizima, ali je prestao vidjevši da se radnja uglavnom događa u podrumu. Ratni junak koji stradava u automobilskoj nezgodi s nagnječenim rebrima, nije prototip heroja kakvim bi se želio predstaviti. Među ratnim fotoreporterima kolala je anegdota, kako ga - dok se pucalo po Osijeku - nitko bez blica nije uspio snimiti. Ne zbog toga što u Osijeku nije bilo struje, već zato što podrumi zahtijevaju dodatno svjetlo.

Kako je Glavaševa vlast počela kopniti, iz sve plićeg mora njegove nekadašnje vlasti počeli su nicati neugodni svjedoci s raznim sjećanjima i pričama. Takvih je svjedočenja najviše iz rata. Ostalo je mnogo nerazjašnjenih mračnih epizoda za koje je Glavaš bar morao čuti. Kad je između njega i bivšeg predsjednika Županijskog suda Petra Kljajića došlo do žestokog sraza, kao iz otvora kanalizacije proključao je gnoj raznih gadosti koje su jedan o drugom godinama znali. Glavaš je, ne okolišavajući odveć, aludirao na naručeno ubojstvo, pripisujući ga Kljajiću. Kljajić je pak upozorio Glavaša kako puno zna o raznim misterioznim ratnim ubojstvima i njihovim nalogodavcima. Kad se činilo da su Kljajić i Glavaš započeli dvoboj u kojem će sasvim sigurno preživjeti samo jedan, nastala je spektakularna pomirba u županovom uredu. Dva ratna druga obrisala su popljuvane obraze i jedan drugog zapitali kad je to padala kiša. Jedan tjednik potom je napisao kako ih je pomirila glavna haška tužiteljica Carla Del Ponte. Glavaševo drugo "do viđenja" zato treba shvatiti tek metaforički: na kraju njegova puta, viđat će ga tek uski krug ljudi.

Drago Hedl