Neizvjesna sudbina namjenska vojna industrija

Entitetske vojske

Banjaluka, 20. juni 2000. (AIM)

Da li su ratnici bojno polje u BiH napustili povicima 'zbogom oružje'? Ima li pet godina poslije krvavog građanskog rata mjesta podsjećanju na Titovu koncepciju 'radimo kao da će vječno trajati mir, spremajmo se kao da će sutra biti rat'? Jesmo li spremni za dugotrajan mir i ima li mjesta strahu od ponovnog, još krvavijeg i neizvjesnijeg rata?

Ovo su samo neka od pitanja koja otvaraju dileme. U odgovoru na ova pitanja treba poći od realnosti - u BiH postoje dva entiteta sa značajnim stepenom suvereniteta. Važan elemenat tog suvereniteta su i entitetske vojske. Veličinu i strukturu tih vojski definisao je Dejtonski sporazum i one su uglavnom svedene na defanzivnu namjenu. Kakva god da joj je namjena, vojsku u globalnoj strukturi čine ljudi i borbena tehnika.

U ovoj analizi uslovno se izostavlja ljudski potencijal i razmatra se samo tehnički faktor. Kada je u pitanju opremanje i modernizacija Vojske RS, niko nema dileme da to mora biti mala, moderno opremljena i efikasna vojska. Problem je samo kako to uradaiti u uslovima ograničenih materijalnih mogućnosti i stalnim zahtijevima da se postojeći vojni potencijal i dalje smanjuje.

Jugoslovenska narodna armija, oružana sila prethodne Jugoslavije, svoje potrebe u naoružanju najvećim dijelom je zadovoljavala iz proizvodnog programa domaće namjenske industrije. Namjenska industrija SFRJ je bila gigant i koncipirana za armiju koja je bila četvrta po veličini u Evropi. Kapaciteti su bili projektovani tako da je 30 posto istih bilo namijenjeno za poslove prema inostranstvu.

Raspad prethodne Jugoslavije doveo je neminovno i do raspada ovog sistema. Na teritoriji BiH ostao je veliki broj proizvodnih pogona sistema namjenske industrije. Takva alokacija kapaciteta bila je logična zbog efikasnijeg reagovanja u slučaju moguće agresije.

Unutrašnja dejtonska granica razdvojila je i dijelove namjenske industrije koja je ostala u BiH. Republika Srpska ima danas veoma značajne kapacitete, čije su mogućnosti i danas impresivne.

"Vojska Republike Srpske je mali potrošač za raspoložive kapacitete. Bivša JNA je imala oko 450.000 vojnika, naspram 15.000, koliko sada ima VRS. Uz to, teška finansijska situacija onemogućava da sadašnja namjenska industrija bilo šta radi za potrebe VRS", ističe ministar odbrane RS Manojlo Milovanović.

Kompleks namjenske industrije u RS grupisan je u dvije grupe i to: Proizvodni kapaciteti (Famos, Pretis, Čajavec i Zrak), i Remontni kapaciteti (Orao, Kosmos i Remontni zavod u Bratuncu). Tešku materijalnu situaciji ministar Milovanović objašnjava potrebom obnavljanja predratnih ugovora. "U toku su razgovori oko obnavljanja predratnih poslovnih veza, kao i pregovori oko naplate starih dugova, koje smo samo dijelom uspjeli naplatiti", tvrdi Milovanović.

"Najveći dio pogona namjenske industrije je u tehnološkom zastoju, a dio stručnih kadrova je otišao iz te oblasti. Ipak, svi pogoni još uvijek vitalni i mogu odgovoriti svojoj namjeni", tvrdi pukovnik Bogoljub Nikolić, pomoćnik direktora Republičke direkcije za proizvodnju i promet naoružanja i vojne opreme. Ova direkcija ima zadatak da koordinira aktivnosti svih pogona namjenske industrije, uključujući i ino poslove. Govoreći o trenutnim mogućnostima namjenske industrije, Nikolić tvrdi da pogoni FAMOS-a sada mogu vrlo uspješno da proizvode tenkovske motore snage do 1000 KS, kao i da vrše modernizaciju tenkovskih motora za tenkove T-55, pojačavajući im snagu i do 750 KS.

Što se tiče modernizacije tenkova, ni ZRAK ne zaostaje u mogućnostima modernizacije sredstava za osmatranje iz tenka. Čajavec još uvijek raspolaže kadrovskim i tehničkim potencijalom za proizvodnju i modernizaciju sistema za upravljanje vatrom tenkova, kao i sredstava veze. "Čajavec ima velike kapacitete, ali malu zaposlenost, a još lošiju naplatu dugova, posebno od SRJ", tvrdi Vito Rakić, generalni direktor Holdinaga Čajavec.

Direkcija za proizvodnju i promet naoružanja i vojne opreme čini napore da obezbijedi ino poslove, posebno u zemljama koje raspolažu borbenom tehnikom ruskih standarda, ali za uspiješniji nastup je neophodno poboljšati i političke pretpostavke, što se očekuje od državnih organa.

Što se tiče saradnje namjenske industrije sa dijelovima sistema namjenske industrije prethodne Jugoslavije, koji su ostali u drugim republikama i u Federaciji BiH, za sada saradnja postoji sa namjenskom industrijom SRJ. Ta saradnja je otežana slabom platežnom moći ove države, kao i režimom sankcija međunarodne zajednice. Ministar Milovanović tvrdi da sa Federacijom nisu stvorene političke pretpostavke za saradnju, ali postoji potreba da se ona uspostavi, posebno kada je u pitanju nastup na stranom tržištu.

Postavlja se i pitanje šta će biti sa namjenskom industrijom u procesu privatizacije. "Privatizacija ovog sektora je moguća i neophodna", tvrde ministar Milovanović, a i ministar industrije i tehnologije u vladi RS Đurađ Banjac. Kapaciteti namjenske industrije su preduzeća od strateškog značaja i po tim zakonskim okvirima će se raditi programi privatizacije. Na pitanje da li su moguća strana ulaganja, gospodin Banjac tvrdi da su moguća, ukoliko zainteresovani ulagači prihvate uslov da većinski vlasnik mora biti država. Pored toga, pitanje je da li će biti interesovanja za ulaganje u ove kapacitete, imajući na umu oštru konkurenciju na svjetskom tržištu.

Što se tiče Federacije, situacija nije mnogo bolja. Postoje isto tako veliki kapaciteti, a vojska Federacije je mali potrošač. Nastupa na ino tržištu još uvijek nema. U Federaciji još postoje dileme - gotov proizvod ili vlastita proizvodnja? Program 'opremi i obuči' dodatno je otežao poziciju namjenske industrije zbog različitih standarda. Pored toga, postoje i razlike u pristupu budućnosti namjenske industrije. Hrvati smatraju da će u segmentu namjenske proizvodnje imati najveće zahvate u privatizaciji i prestruktuiranju, kao i načinu upravljanja istom. Višak kapaciteta treba prestruktuirati u civilne programe i programe drugih grana ili udružiti ih sa sličnim, a onda okrenuti ih izvozu. Bošnjaci, pak smatraju da namjensku treba prestruktuirati sa istočne na zapadnu varijantu standarda, a potom uz pomoć NATO je ojačati i nakon toga da budu 'svoji na svome'.

Zaključak se nameće sam po sebi: sadašnje stanje sa namjenskom industrijom u BiH je više nego neizvjesno. Sa međunarodnom konkurencijom se očito ne može ozbiljnije u ino poslove, investiciona situacija na unutrašnjem planu je gotovo nikakva, a o potrebama vojske da se i ne govori.

Ostoja Barašin (penzionisani pukovnik VRS)