Hajka na Vuka

Drugi atentat na predsjednika SPO-a

AIM,Podgorica, 19. 6. 2000.

(Od dopisnika AIM iz Beograda)

"U trenutku pucnjave, munjevito sam se bacio, a kuršumi su prošli iznad mene dok sam se okretao po podu i tražio zaklon iza stuba", objasnio je novinarima predsjednik Srpskog pokreta obnove (SPO) Vuk Drašković kako je preživio atentat. Sve se odigralo 15. juna oko 23.45 sati u Draškovićevoj kući u Budvi. Bio je sam i, kako se navodi, čim je ušao u trpezariju, ispaljen je rafal u njega. Jedan je metak okrznuo lidera SPO-a po sljepočnici, drugi mu prostrijelio lijevo uho.

U prvom saopćenju MUP Crne Gore stoji: "napoznati izvršilac ili više njih, prišli su sa dvorišne strane zgrade i kroz otvoren prozor ispalili sedam hitaca iz pištolja cal. 7,65 mm, za sada nepoznate marke i broja, u pravcu Draškovića". Saopćenja slična ovom često izdaje i MUP Srbije - kad god bude ubijen kakav ministar, visoki funkcioner "lijevih" stranaka na vlasti, biznismen, paravojni komandant, a da se o viđenijem svijetu iz podzemlja i ne govori - i redovno na tome sve i ostaje. Međutim, izjava pomoćnika ministra unutrašnjih poslova Crne Gore Vuka Boškovića, ne samo da pravi bitnu razliku između kolega iz dviju republika, već i prijeti nesagledivim političkim posljedicama.

"MUP raspolaže oružjem kojim je dijelo izvršeno, licima koja su izvršila djelo, onima kojim su im pomagali i znamo ko je naručilac dijela", rekao je Bošković za Dnevnik TV Crne Gore, ali da imena i drugi detalji za sada - "iz razumljivih razloga" - ne mogu biti objavljeni. Pored navedenog, izjavio je i da su atentatori, neposredno po dolasku Draškovića, stigli u Crnu Goru iz Srbije s planom da ga likvidiraju.

Bošković je, dakle, indirektno prozvao izvjesne službene strukture iz Beograda. Sam Drašković bio je mnogo konkretniji.

"Savršeno je jasno da je Srbija teroristička država u razbojničkim rukama", rekao je on i za atentat optužio Službu državne bezbjednosti, odnosno da su nalog da se ubije mogli dati samo oni koji vode državu - "a to su Slobodan Milošević i njegova supruga".

Predsjednik SPO-a još je izjavio da je prije nekoliko dana dobio informacije da je naručeno njegovo ubojstvo i istakao da je hapšenje četvorice njegovih tjelohranitelja prije dva tjedna utrlo put u napada u Budvi.

Inače, u posljednjih osam mjeseci, ovo je drugi atentat na Vuka Draškovića. Na Ibarskoj magistrali, 3. oktobra 1999, u insceniranoj saobraćajnoj nesreći, poginula su trojica članova njegovog obezbjeđenja i Veselin Bošković, direktor Direkcije za građevinsko zemljište grada Beograda i brat Draškovićeve supruge Danice. Lider SPO čudom je tada ostao samo lakše povređen, a MUP Srbije - izuzetno upadljivo - ne samo da nije utvrdio identitet vozača kamiona i njegovog vlasnika, već ni saobraćajnu registraciju.

Kome i zbog čega toliko smeta Drašković da ga je već dva puta pokušao likvidirati?

Odgovor na ovo pitanje ima više dimenzija. Srpski pokret obnove nije samo najveća opoziciona stranka sa najrazvijenijom političkom infrastrukturom, već i najbogatija. Držeći lokalnu vlast u Beogradu, ali i u dobrom dijelu drugih gradova u Srbiji kao što su Novi Sad, Kragujevac itd, stranački funkcionari su došli do unosnih sinekura. Djelovanje i razne postupke SPO -a - dalje - mnogi doživljavaju kao osnovnu smetnju akcionom udruživanju opozicije i u tom kontekstu, nerijetko se čuju više ili manje otvorene optužbe da Drašković koketira sa režimom, da se nada nekoj nagodbi, te ističe da je neposredno prije NATO intervencije kao potpredsjednik ušao u saveznu vladu. Ova računica, dakle, isključuje bilo kakav motiv na strani vlasti, odnosno, dopušta ga pod uvijetom da unutar nje postoji krilo koje po svaku cijenu želi spriječiti bilo kakvu promjenu političkog statusa quo.

Međutim, postoji i druga računica. Bez Draškovića - i dalje karizmatičnog među svojim pristalicama - i infrastrukture SPO-a, ostatak srpske opozicije teško da nešto može postići; sinakure iz lokalne uprave pak, jedan su od temlja održanja pomenute stranačke logistike. Pasivno držanje kada je Vlada Srbije oduzela Studio B koji je SPO u potpunosti kontrolirao preko Skupštine grada Beograda, možda se može tumačiti koruptivnim elementima u redovima stranke, ali i političkom strategijom da se postane jedini relevantni faktor u opoziciji i, konačno - kako pokazuje atentat u Budvi - kao posljedica prijetnji samom Draškoviću. Jer, režim je, uprkos svoj svojoj agresivnosti, u dubokoj krizi, razvoj događaja u zemlji prilično je nepredvidiv i u takvoj situaciji SPO i njegov lider mogu biti glavni kreatori promjena. Stvar je djelomično u tome što se odluke stranačkog vrha za ovdašnje prilike mogu relativno efikasno sprovoditi i što za to postoje sredstva, a djelomično i zato što politika SPO-a za ne mali dio establišmenta može predstavljati izlaz iz sitaucije u kojoj se ne može držati, ali ni predati vlast. Likvidacija Draškovića, zbog njegovog izrazitog liderstva u svojoj partiji, mogućnost ovako nečeg svodi se na nulu.

"Ja mislim da nije trenutak da pričam o nekoj strategiji, ali mogu da kažem da u Srbiji ne postoje uslovi za slobodan život", odgovorio je Drašković novinarima na pitanje o političkim planovima. Rekao je još i da "treba objaviti moratorijum na rad političkih stranaka, ogoliti diktaturu do kraja." Ove izjave, kao malo što, oslikavaju vakum u kome se trenutno nalazi srpska opozicija. Na jednoj strani je paralizirani SPO, a na drugoj - zaokupljen beskrajnim dogovaranjem odnosa unutar svojih članica - stoji Savez za promene. Karkteristično za obje grupacije jeste da nisu u stanju osmisliti inicijativu doličnu potreba vremena.

No, kada su u pitanju posljedice atentata na Draškovića, na srpskoj i političkoj sceni SR Jugoslavije, sve je ionako u rukama predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića i njegovih ljudi. Ocjenjujući napad u Budvi i povezujući ga sa nedavnim ubojstvom Gorana Žugića, Đukanovićevog savjetnika za bezbjednost, crnogorski ministar unutrašnjih poslova Vukašin Maraš kaže da je posrijedi "monstruozna zavjera iz Beograda koja se iz Srbije prebacuje u Crnu Goru". Drugim riječima: režim u Srbiji sada je optužen ne samo za razne katastrofalne političke poteze, nego i konkretna naručena ubojstva. Ukoliko se to u istrazi i dokaže, bar dvije stvari će biti izvjesne; aktualna crnogorska vlast dobiće na legitimitetu za povlačenje poteza u pravcu daljnjeg državnog osamostaljenja i dodatnom jačanju sopstvenih snaga bezbjednosti, a na politički život u Srbiji pašće sjena takvog državnog terora u kome će sve institucije izgubiti i onu blijedu sliku razloga sopstvenog postojanja koji još imaju. Naravno, moguć je i pokušaj nagodbe između određenih struktura Podgorice i Beograda - ako istraga potvrdi optužbe

• i zataškavanje cijelog slučaja. Nejasno je međutim, što u ovom trenutku Milošević može ponuditi Đukanoviću pa da ovaj odustane od kompromitacije svog najvećeg protivnika. Posebno što Beograd gotovo i da nema mehanizam za povećanja pritiska na Podgoricu; Vojska Jugoslavije u tom kontekstu više je dežurno strašilo no što se računa da njenu (zlo)upotrebu.

Vlasti u Srbiji za sada javno ne poklanjaju posebnu pažnju crnogorskim i Draškovićevim optužbama. Državni su mediji objavili da je lider SPO-a lakše ranjen u pucnjavi, tako da se može steći dojam da je po srijedi neki sumnjiv obračun. Tek u komentaru Tanjuga, atentat je nazvan takozvani, a sekretar Direkcije jugoslavenske levice i savezni ministar telekomunikacija Ivan Marković, optužio je za napad "Madlen Olbrajt, Mila Đukanovića i teroriste iz Otpora". Kao i obično, sve se, dakle, stavlja na teret CIA i Vašingtonu i, za isti račun, prozivaju domaći politički oponenti. Uvjerljivost i elemantarno poštovanje zdravog razuma u toj raboti nisu ni od kakvog značaja. Za očekivati je i da - ukoliko se optužbe nastave i još budu materijalno potkrijepljene - da režim posegne za najavljenim antiterorističkim zakonom pod izlikom borbe protiv zavjera raznih stranih obavještajnih službi i njihovih ovadašnjih "eksponenata", te da se još poveća stupanj represije u zemlji. Sigurno je sljedeće: pravo doba pune neizvjesnosti tek nastaje.

Filip Švarm (AIM)