Lažni invalidi u vrhu vojske

AIM, Zagreb, 17.6.2000.

U srijedu, 13. lipnja, državna komisija za reviziju vojnih invalidnina (punim nazivom: Vladino povjerenstvo za utvrđivanje lažnih vojnih invalida Domovinskog rata) objavila je hrvatskoj javnosti nalaze višemjesečnog istraživanja. Kratki rezime rada ove komisije za hrvatsku javnost bio je uistinu šokantan. Osamnaest visokih časnika, među njima čak deset generala Hrvatske vojske, tvrdi Povjerenstvo, lažni su invalidi kojima zbog prijevare i stjecanja protupravne materijalne koristi prijeti kazneni progon a onima koji su, među spomenutom skupinom, još uvijek aktivni časnici, prijeti i otkaz odnosno, nečasni otpust iz vojske! Imena prevaranata objavio je, da spektakl bude veći, osobno ministar hrvatskih branitelja, esdepeovac Ivica Pančić koji je zbog tog posla - kako se požalio novinarima - propustio uobičajeni jogging. Iza Pančića je, zapravo, stala i cijela vlada pošto je, sve do par sati prije objave imena, službeni stav bio da se stvar obavi "u tišini".

Od činjenice da su čak desetorica generala ljudi sumnjiva morala, više iznenaditi mogu samo njihova imena. Gotovo svi ti ljudi bili su naime, još do jučer, hadezeovi stupovi društva, obnašatelji važnih društvenih funkcija, arbitri dobra i zla, gospodari života i smrti. Kao lažni invalid označen je, tako, čovjek koji je deset godina vladao Slavonijom - famozni Branimir Glavaš! Ni drugi ljudi koji se nalaze na listi lažnih invalida nisu pikzibneri. U istom turnusu prozvan je, recimo, general Mile Ćuk, neko vrijeme Tuđmanov tjelohranitelj i čovjek od posebnog povjerenja, a potom, dugo vremena, zapovjednik najelitnije hrvatske vojne postrojbe, Prvog hrvatskog gardijskog zbora. Odmah do njega nalazi se Ivan Tolj, bivši neuspješni pjesnik koji je za Tuđmanova režima postigao "impresivnu" vojnu karijeru, doguravši do čina general bojnika, odnosno, do zadnjih izbora načelnika političke uprave Hrvatske vojske - političkog komesara HV-a. Raskrinkavanje je Tolja zateklo na dužnosti pročelnika Katedre za Domovinski odgoj Ratne škole Ban Josip Jelačić. Lažni je invalid i zapovjednik Vojne policije, Mate Laušić - čovjek čije se ime i ranije, doduše bez službenog epiloga, spominjalo u kontekstu različitih afera, poput šverca ukradenih automobila iz Hrvatske u Bosnu. Lažni je invalid bio i šef stambenih i poslovnih prostora Ministarstva obrane, brigadir Matko Kakarigi. Status invalida ukinut je, osim pobrojanih imena, generalu Živku Budimiru, Krešimiru Čopu, Đuri Srnecu, Milanu Gveriću, Darku Bešteku, Josipu Periši i Zvonku Sesardiću. Pod znakom pitanja je, pak, invalidnost generala Marinka Krešića, no kako za njegov slučaj nije pronađena doslovce nikakva dokumentacija, njegov će invalidski status biti naknadno provjeren. Lažni invalidi od ovog mjeseca nadalje neće primati invalidski dodatak, nekima je ukinuto samo pravo na njegu druge osobe (general Nojko Marinović) a neki će, retroaktivno, morati vratiti sav, na ime invaliditeta, dosad primljeni novac. Svi su prozvani, međutim, već sada doživjeli nepopravljivu štetu jer je, nepovratno, narušen njihov ugled. Zato su i reakcije svih prozvanih bile više nego burne. Najtežu ocjenu izrekao je Matko Kakarigi, koji je objavu imena lažnih invalida usporedio s ni manje ni više nego - novim Bleiburgom! Kakarigi je, zapravo, obolio od šećerne bolesti a na odluku vladine komisije neće se žaliti jer, kako je rekao "treba imati ponosa".

Branimir Glavaš, "vitez slavonske ravni" ovaj je čin nazvao "političkim odstrelom generala" dodavši da mu invaliditet - kojega je stekao u saobraćajnoj nesreći, za vrijeme rata - mogu korigirati ali oduzet će ga, kako je rekao, "malo sutra". Po Glavašu, radi se o "hajci iz doba Rankovića". Neki su generali najavili žalbe, a drugi - poput Ivana Tolja - čak i sudski postupak. Vladina komisija najavila je, pak, daljnji rad na reviziji invalidnina, budući da je broj invalida rata u Hrvatskoj danas narastao na 32 tisuće! Osim što je nevjerojatna, ta brojka, dakako, snažno pritišće državni budžet pošto je tretman invalida rata u Hrvatskoj, za vrijeme vladavine HDZ-a, dijelom i iz propagandnih razloga, više nego dobar, što se - među ostalim - iskazivalo i u visokim novčanim nadoknadama. Subnorovski mentalitet raširio se u tuđmanovskoj Hrvatskoj više nego nakon Drugoga svjetskog rata, što je postao ozbiljan financijski problem kojega je, više puta, revizijama pokušala riješiti čak i Tuđmanova vlada ali su revizije, iz političkih razloga, uvijek zaustavljane na pola puta.

Nakon izbora, politička se situacija, međutim, značajno promijenila a mladi ministar hrvatskih branitelja, vukovarski borac Ivica Pančić, odlučio je raščistiti teren bez obzira na otpore. Nalazi spomenute komisije u velikoj su mjeri njegovo djelo, ali se iza njih svrstala ne samo vlada, već i svi oni koji žele racionalizaciju društvenog sustava u Hrvatskoj, ali i obračun s malignim naslijeđem HDZ-a. To su, osjetivši o čemu se radi, prepoznali i u vrhu bivše Tuđmanove stranke, pa je njen potpredsjednik, Vladimir Šeks, zbog prozivanja lažnih invalida, ocijenio kako nova vlada ruši ne samo ugled generala već i dostojanstvo Domovinskog rata. Na lažnim invalidima nova je vlada, zapravo, ušla u dosad možda i najteži okršaj s naslijeđen HDZ-a, ali i u tešku utakmicu s desnicom koja je na izborima doživjela uvjerljiv poraz.

Priča o lažnim invalidima politički i sociološki više je nego zanimljiva. Ona je, zapravo, indikativna u vrlo dalekosežnom smislu: po njenom će se ishodu moći naslutiti kakav će biti kraj hrvatske tranzicijske drame. Ovdje je potrebno malo detaljnije objašnjenje. Čelni ljudi HDZ-a sudjelovali su u dva kriminalna procesa dalekosežnog dometa. Jedan je poznat pod nazivom "humana seoba naroda"; iza ove apstraktne formulacije skrivao se, danas svima poznati, brutalni plan koordiniranog, nasilnog iseljavanja etničkih manjina sa određenih prostora. Pod kontrolom vladajućih stranaka Srbi su, za vrijeme rata, iseljavali Hrvate i Bošnjake, Hrvati Srbe i Bošnjake, Bošnjaci Hrvate ili Srbe (dakako, ne cijeli narodi nego njihove organizirane vojne snage), paralelno s tim provodeći sustavnu pljačku nacionalnih bogatstava. I dok istjerivanje ili prividno dobrovoljni odlazak manjina nigdje nije prepoznat kao kriminalni proces, pljačka je, bezostatno, označena kao neporecivo društveno zlo. Tuđmanova Hrvatska demokratska zajednica nije izgubila izbore zato što je deset godina provodila politiku etničkog čišćenja, dogovora sa Miloševićem, napada na susjednu zemlju, likvidacija najšireg spektra ili raznovrsnih zločina prema Srbima, nego zato što su je mediji najprije označili kao pljačkašku, da bi je potom, kao takvu, prepoznala i cijela javnost. Oni su, ponešto pojednostavljeno govoreći, sa vlasti otišli zato što su bili lopovi a ne zato što su bili ubojice.

Drugi dio posla ("humanu razmjenu stanovništva" odnosno, rješavanje srpskog pitanja) pretežita bi većina stanovništva Hrvatske podržala, vjerojatno, i dan danas, dok HDZ-ovu ekonomsku doktrinu ne bi branio nitko. A nepisani i neizrečeni dio te doktrine bile su, upravo, i lopovske metode povećanja prihoda hadezeove nomenklature. Znalo se, godinama, da masa hrvatskih branitelja ima lažni invaliditet, kao što se znalo da je ukupna brojka ratnih veterana znatno veća od stvarne brojke građana koji su se, dobrovoljno ili na poziv, javljali u rat. Sve ranije komisije, koje su trebale provesti reviziju invaliditeta boraca Domovinskog rata padale su, unatoč toga, političkom odlukom državnog vrha jer se smatralo da je rat 1991.-1995. godine svetinja, i da bi ozbiljnije narušavanje mita o Domovinskom ratu narušilo i hadezeov politički monopol. Osim toga, javno je mnijenje bilo pod snažnim dojmom uvjerenja da je olakšanje koje je nastupilo nakon Oluje i rješavanja srpskog pitanja tako značajna stvar - izvedena pod mudrim vodstvom HDZ-a - da im stanovite marifetluke, u tom smislu, treba praštati.

Voda je, međutim, došla do grla: nacija je drastično osiromašila i postala svjesna da, kad se krade nacionalno bogatstvo, ta krađa nije apstraktna nego se, zapravo, svakome uzima od usta. I tu dolazimo do današnjeg skandala s lažnim invalidima, gdje se na tasu iste vage nalaze dva hadezeova utega. Naime, isti oni ljudi koji su u Hrvatskoj riješili nacionalno pitanje, prozvani su kao notorni lopovi, čija je ideja vodilja bilo najobičnije koristoljublje. Kako će reagirati nacija? Svi prozvani brane se, naravno, na jedini mogući način: oni tvrde da se protiv njih vodi politički postupak, čiji je krajnji cilj diskvalifikacija Domovinskog rata, koji je bio vođen - kako je svojedobno primijetio čak i jedan nehadezeov intelektualac, dr Slaven Letica - na etički tako uzoran način, da moderna Evropa nešto slično nije ni vidjela. Hoće li, dakle, većina Hrvata biti iziritirana što se dira u "svetinju Domovinskog rata" time što se neke od njegovih glavnih aktera proziva kao obične balkanske mufljuze, ili će, naprotiv, biti ogorčeni što su dozvolili da ih deset godina vode ljudi koji su najobičniji prevaranti? Hoće li, primjerice, Branimir Glavaš i Mate Laušić otići u povijest kao ljudi koji su dobili sveti Domovinski rat, ili kao prijestupnici koji su vojsku napustili s nečasnim otpustom? Nova je vlast u ovom slučaju zapravo postupila vrlo lukavo. Nekima od lažnih invalida bilo bi, bez osobitih poteškoća, moguće dokazati čak i ratni zločin prema civilnom stanovništvu - Drava kod Osijeka početkom devedesetih bila je puna leševa - ali ta bi vrsta kriminalizacije vodećih ljudi vojske, ili civilnih struktura, ipak izazvala znatno veći otpor javnog mnijenja nego što ga ima otkrivanje prijevara s invalidskim statusom.

Račanova vlast, malo po malo, idući obično iza a ponekad i prije Mesića, zapravo delegitimira cijeli HDZ provodeći barem djelomičnu, postupnu detuđmanizaciju Hrvatske. Premda prozvani lažni invalidi žele mobilizirati javnost u pravcu suprotstavljanja "rušenju svih svetinja Domovinskog rata", mala je vjerojatnost da će Račanova vlada pasti na tom pitanju. Uspije li u ovom turnusu, vlada će s raskrinkavanjem nastaviti i na drugim razinama, što bi - uz uspješno provođenje ekonomskih reformi - Hrvatsku moglo dovesti u društvo istinski civiliziranih zemalja. Uz takav, postupni napredak, u Hrvatsku će se lakše vraćati i izbjeglice. Onda će, jednoga dana, biti lakše odgovoriti i na pitanje je li Domovinski rat - na čijem su čelu bili ljudi poput Tuđmana, Glavaša, Tolja, Kakarigija i drugih - bio doista baš takva svetinja, a oni koji na to pitanje odgovore potvrdno, morat će se, nužno, suočiti s potpitanjem: kako je gomila prevaranata, kriminalaca, koristoljubaca i uopće uzev, zločinaca, mogla voditi jedan - Sveti rat? Do katarze u Hrvatskoj neće doći preko noći - ona se tako nigdje u svijetu niti ne događa - pa je, na dugom putu do istine, korak ministra Pančića, u raskrinkavanju lažnih invalida, tek na prvi pogled sitan ali je, zapravo, nezaobilazan i presudno važan.

Boris Rašeta