Američko-američke igre oko Bosne

Lekcija iz Washingtona: Dayton, do kraja

AIM, SARAJEVO, 16.06.2000. Svjedočenje u Vašingtonu pred članovima američkog kongresa na temu "Budućnost BiH po Daytonskom sporazumu", definitivno je otklonio mogućnost revizije mirovnog sporazuma. Umjesto izmjene Daytonskog sporazuma, Bosni i Hercegovini potrebna je izmjena političke scene, temeljni je zaključak skupa. Druga poruka ima manje-više karakter unutrašnjeg političkog pitanja. Ona se odnosi na poraz Silajdžićeve inicijative za promjenu mirovnog sporazuma.

Propuštena šansa

Haris Silajdžić je zbunio međunarodne predstavnike kada je na jednom skupu o sudbini Balkana u Bugarskoj, u januaru ove godine, zatražio reviziju mirovnog plana iz Dačtona. Njegova glavna teza, na kojoj je istrajavao proteklih šest mjeseci, glasila je da se u Hagu sudi ratnim zločincima, a da se njihov program implementira u Bosni. Silajdžić je pojašnjvao kako je u mirovni plan ugrađena politika etničkog čišćenja i genocida, odnosno kako su velikodržavni projekti Srbije i Hrvatske ugrađeni u Daytonski sporazum. Tu tezu, ponovio je i prošlog utorka (13. juna) pred američkim kongresmenima, ali u nešto modificiranom obliku, jer se poslije izbora radikalno promjenila politička scena u Hrvatskoj, a nova vlast u Zagrebu podržava cjelovitost i nezavisnost Bosne i Hercegovine. Glavna Silajdžićev argument ostao je Milošević: "Ipak, oni koji su zastupali te režime (podjela BiH, op.a) i sada se drže starih ideja. Svo vrijeme BiH nastavlja da trpi zbog ironije što je jedan od potpisnika sporazuma - Milošević, sada optužen za ratne zločine. Implementacijom sporazuma i dalje se ostvaruje njegov program. To se mora poništiti", zatražio je Silajdžić.

Silajdžić, naravno, nije progovorio o tome kako je on jedan od tvoraca i glavnih pregovarača u Daytonu, i kako je zapravo uz Miloševićevu pomoć dobio Sarajevo i goraždanski koridor koji se u memoarima naziva "viski put", zbog velikih količina ispijenog viskija koji je pratio taj dio pregovora . No, u tome nije glavni problem. Svi se slažu da mirovni sporazum nije savršen; da je on rezultat ratnog remija i kao takav izraz truhlog kompromisa. U tom trenutku, u jesen 1995. godine najvažnije je bilo da se zaustavi rat i sačuva državno-pravni okvir Bosne i Hercegovine. Sve preko toga predstavlja stvar procesa i sadržine političkih odnosa kako domaćih aktera, tako i sponzora mira. Ako je, prije pet godina, bilo dilema da li će Dayton preživjeti ili se Bosna u konačnici raspati, ova podonja najcrnja opcija je otpala. Amerika i Evropa, dajući veće ovlasti Visokom predstavniku, stavili su do znanja da Bosna kao cjelovita država opstaje, a hoće li biti prosperitetna ili siromašna država to zavisi od domaćih političara i samih birača. U posljednje dvije godine BiH je više integrisana (sloboda kretanja, zajednički novac, tablice, povratak prognanika te opća klima itd.) nego što se tome iko nadao u Sarajevu, Banjaluci ili Mostaru. To su oni procesi, otvoreni nakon promjena vlasti u Hrvatskoj, izolaciji Miloševića i rezultata lokalnih izbora u BiH, na osnovu kojih je prvi čovjek OSCEa u BiH, ambasador Robert Barry, kontrirao Harisu Silajdžiću. Iz Barryevog govora proizilazi kako je međunarodna zajednica ohrabrena gubitkom povjerenja u nacionalističke stranke (SDP je u zbiru osvojio više glasova od SDA i koalicije SDA i Stranke za BiH; HDZ u Hercegovini obezbjedio tek 35 postotnu podršku biračkog tijela; SDS ima polovinu glasova manje nego prije dvije godine itd.). HDZ najavljuje zaokret prema BiH kao svom političkom i interesnom okviru. U RS jačaju Dodik i Ivanić. Isklujučive nacionalne opcije ubrzano gube podršku.

Ovi procesi omogućavaju da međunarodna zajednica prilagodi novu strategiju prema Bosni: da se putem izbora promjeni politička scena. Cilj je da BiH dobije nove lidere koji će integrisati zemlju i uvesti je u evropske integracije. Potpuno je izvjesno da s postojećim ratnim liderima BiH neće biti primljena u Vijeće Evrope. Spisak neispunjenih obaveza - od privrednih reformi do ljudskih prava i zajedničkih institucija je predugačak da bi dobili dvojku za svoj rad. Pristup evropskim integracija predtavljao bi u suprotnom gotovo nagradu sadašanjoj političkoj garnituri. Osim toga, svijet koji svojim demokratskim standardima mjeri obim i kvalitet promjena, ne traži više samo umjerene političare koji će verbalno podržavati Daytonski sporazum. U ovim vremenima, kriterij je i koliko je koji političar prihvatljiv ne samo u svom, već i u druga dva naroda.

Harisa Silajdžića kao da su iznenadili ovi procesi, pa je ostao zatečen. Niko kao Haris Silajdžić nije imao priliku da postane čovjek sinteze Bosne. Kada se u ljeto 1995 razišao sa bošnjačkom SDA strankom protiv koje je iznio niz krupnih optužbi za političke promašaje, stekao je ogromne simapatije javnosti. Njegova popularnost rasla je vrtoglavom brzinom ne samo među Bošnjacima već i među ostalim narodima. Otuda nije čudo što je na ideji cjelovite BiH i ravnopravnosti naroda i građana pod kišobran svoje partije - Stranke za BiH - imao početnu šansu da napravi modernu multietničku partiju. Haris u to vrijeme ima i podršku svijeta. Tadašnji američki državni sekretar Kristofer je prilikom posjete Sarajevu (februar 1996) zatražio susret sa "građaninom Silajdžićem", što je značila otvorenu američku podršku. Ali, ni mjesec-dva po formiranju Stranke, Silajdžić paktira sa Izetbegovićem praveći Koaliciju za cjelovitu i demokratsku BiH, koja je i sada u životu u dva mješovita kantona (Mostar i Travnik) a faktički u većini općina u federaciji. Ovim potezom Silajdžić zapravo usporava proces rastakanja SDA i produžava njen politički život na svoju štetu, a u korist komadića vlasti za sebe. Tako Silajdžić ponovo postaje isključivo "bošnjački" političar. Zalaganjem za promjenu a ne implementaciju Daytona sebe definitivno udaljava od čovjeka BH alternative. Postoje procjene da je izjavama protiv Daytona doprinio homogenizaciji srpskog biračkog tijela. S druge strane, postao je neprihvatljiv za Srbe, a vjerovatno je izgubio i raniju popularnost među Hrvatima.

U američkim republikanskim krugovima odavno se zagovara dizanje ruku od BiH pod obrazloženjem da je Dayton nesprovodiv i da ga ovdašnji ljudi ne žele. Bosna je tako postala adut protivnika Clintonove politike, a kao argument uzimaju se Silajdžićeve izjave "kao političara koji ima rejting u javnosti."!? Ne smije se ni zamisliti scenario američkog povlačenja iz Bosne. To je podjela na tri entiteta i nakog toga obnova rata kao logačna posljedica. Zbog toga je Barry u Vašintonu poručio: "Međunarodna zajednica ne smije biti učesnik u ovoj vrsti smrtonosnih igara".

Emir HABUL (AIM Sarajevo)