Ustaški revival

Aim, Zagreb, 13.6.2000.

"Rezultat Tuđmanova koncepta pomirbe je nova generacija ustaša u Hrvatskoj!"- komentar je to čitatelja odnosno čitateljice, (S.O. (65) iz Zagreba), u glasu naroda jednih dnevnih novina. Reakcija je to, naime, na sve češće nacionalističke egzibicije u Hrvata. Povod takvim priredbama uglavnom se nadovezuje na problematiku Domovinskog rata, počev od aktualnih problema s braniteljima i njihovog statusa, preko suradnje hrvatske vlasti sa Haškim sudom, do povratka Srba u Hrvatsku. Jedno od uprizorenja takve naravi, ono na Bleiburgu, svojom je nazočnošću uveličao potpredsjednik Sabora, liberal Baltazar Jalšovec. Otkrio je tada Bolta okupljenom hrvatskom puku kako se baš na Bleiburgu "začela klica Hrvatske koju danas imamo", i kako je "Bleiburg najveća izdaja u povijesti čovječanstva". Naglasio je potom, da njegova matična stranka, HSLS, nikada u svojem programu nije priznala vojsku koja je Hrvate tjerala na križni put. Zanimljivo je spomenuti da se gospodin Baltazar na bleiburškoj svečanosti pojavio u ime predsjednika Sabora. Nakon takve su Jalšovčeve ustaško-romantične retorike, uslijedila brojna negodovanja iz redova aktualne vlasti. Burna, ali kratkotrajna javna polemika oko nastupa ovog Budišina liberala, zaključena je jednom potpuno benignom ocjenom: "Bolta se nespretno izrazio?!"

• Hrvatska u Vukovaru mora napraviti svoj Yad Vashem, svoj memorijalni centar u kome ćemo ispitivati svaki zločin načinjen na ovim prostorima i u cijeloj Hrvatskoj. I neka znaju Srbi Vukovara: može vam nekada prijašnja vlast, može vam i ova vlast donijeti stotinu zakona o obnovi, ali kad-tad stići ćemo i mi na vlast, a onda jao vama - zagrmio je prijetećim glasom hespeovac Anto Đapić na skupu "Krik s Ovčare". Samo dan nakon vladine, povodom Dana državnosti, u Vukovaru održane sjednice, taj grad su pohodili Đapić i njegovi hosovci, da bi Srbima zaprijetili: kad-tad, jao vama, a Račanu poručili da će zbog vladinog navodnog anti-hrvatskog ponašanja branitelje odvesti u ilegalu, a potom snositi svu odgovornost za ono što iz ilegale može proizaći". Suvišno je i napominjati da je aktualna vlast opet izrazila svoje duboko negodovanje i osudu. Đapić je čak (mlako) upozoren, doduše kroz usta predsjednice saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost, Đurđe Adlešić, kako bi mu "netko mogao reći da je on ipak saborski zastupnik i da bi netko njegove izjave, koje Hrvatsku vraćaju u daleku prošlost, mogao početi ozbiljno shvaćati".

Budući da nije bilo nikoga tko bi Đapićeve nacionalističke bljezgarije proglasio bezazlenima i nespretnima, oglasio se sam Đapić, tvrdeći da su njegove riječi novinari izvadili iz konteksta i na taj način krivo prezentirali. "Obična su podmetanja i gluposti", kaže zanijekani magistar znanosti Đapić, "da mi, (HSP ops.a.), imamo generalno antisrpski stav". Rečeni nedostatak generalnog antisrpskog stava ne priječi, međutim, Đapića da se zatekne na više-manje svakom skupu organiziranom protiv povratka građana srpske nacionalnosti u Hrvatsku. Manjak općeg antisrpskog stava Ante je Đapić dokazao i svojom nazočnošću nastavku suđenja Mihajlu Miši Hrastovu, kojeg optužnica tereti za ratni zločin koji je počinio ubivši trinaestoricu pripadnika JNA srpske nacionalnosti. Hrvatina je Anto, očito, jako zainteresiran za sudbinu tog osvjedočenog hrvatskog domobrana, koji je čistio Hrvatsku od jugokomunističke i četničke bratije. Hrastovljev tip hrvatskog domoljuba, koji je za dom spreman, i ne trepnuvši ubiti trinaestero ljudi, sutkinja je tadašnjeg okružnog suda, Jasminka Jerinić-Musnjak nagradila oslobađajućom presudom. Premda je Vrhovni sud, 1994. godine, rečenu presudu poništio, Hrastov je nastavio obnašati kako svoje dotadašnje funkcije u Ministarstvu unutarnjih poslova, tako i onu zapovjedničku u specijalnoj postrojbi karlovačke policijske uprave. Ovaj slučaj, nažalost, nije nikakvo iznenađenje budući da je bio samo jedan u nizu sličnih slučajeva realizacije Tuđmanove sulude politike stvaranja čiste nacionalne države u Hrvata.

U javnosti se često Đapićeve ustašoidne izlete, komentira slijedećim riječima: "Đapić je dio političkog folklora, kojeg nitko ne shvaća ozbiljno". Đapić je, nedvojbeno, politički redikul, koji možda ne zaslužuje da ga se shvaća ozbiljno, ali to, međutim, ne znači da neofašističke performance njegovih crnokošuljaša isto tako ne treba shvaćati ozbiljno. Teško je, naime, povjerovati da su njegove prijetnje izečene Srbima u Vukovaru, tamošnji Srbi doživjeli tek kao Đapićev bezazleni nedostatak smisla za humor. Isto tako je teško povjerovati da je kordunske Srbe, ali i Hrvate nezaražene virusom nacionalne mržnje, zapljusnuo ugodan osjećaj kozmopolitizma, kada je prije par dana, u Slunju tamošnji ogranak Udruge ratnih veterana "Hrvatski domobran" otkrio obnovljeni spomenik zapovjedniku ustaške Crne legije Juri Francetiću. Fešta takve vrste, naravno, da nije mogla proći bez neizbježnog Đapića, kojemu je ovaj put društvo pravio i čelnik Hrvatske pučke stranke, Tomislav Merčep, koji je svoje hrvatsko čistunstvo kalio u Pakračkoj poljani. Spomenik je, dakle, podignut u Slunju, u kraju, koji je široj javnosti postao poznat po ženi neobičnih fizioloških sklonosti - uriniranju po spomen-pločama. Da svoju sklonost zapišavanja spomenika upražnjava selektivno, u prijevodu: po nacionalnom kriteriju, ta je žena (Biserka Legradić), pokazala upravo prilikom otkrivanja spomen-obilježja ustaši Francetiću. Tada joj, međutim, nije palo na pamet da izražava svoju hrvatsku slobodu pišanja, kako sama veli, "na bilo kojem dijelu Hrvatske".

Predsjednik je "Hrvatskog domobrana" Dragan Hazler, čin otkrivanja spomenika čovjeku koji se borio za ideologiju koja je s lica zemlje eliminirala sve one koji se nisu uklapali u uređenje ljudske zajednice na jednoobraznim nacionalnim i vjerskim načelima, upriličio slijedećim riječima: "Jure Francetić je bio najveći hrvatski antifašist svih vremena. Tvrdim da na ovim prostorima nikad nije živio tako hrabar borac protiv četnika, a oni su bili srpski nacisti i fašisti".

Neprimjerena je, stoga, i neozbiljna izjava premijera Ivice Račana kako nije impresioniran vijestima o otkrivanjem spomenika ustaši Juri Francetiću. Račan, naime, tvrdi da su takve priredbe djelo, "marginalnih snaga koje neprihvatljivo pokušavaju hrvatski narod i hrvatstvo utemeljiti na neofašističkoj ideologiji". Budući da to, po njegovom mišljenju, "ne prolazi kod većine naroda", Račan smatra da takve pojave nema potrebe podrobnije komentirati. Kvalifikacije takvih putujućih neoustaških cirkusa kao djela marginalnih ili nekih drugih snaga, koji se upriličuju da bi se destabilizirala nova vlast je izbjegavanje stavljanja na dnevni red pravog problema. A taj problem se manifestira upravo kroz takva nacionalistička uprizorenja. Nije, dakle, presudno tko su ljudi koji u crno zamaskirani i oboružani ustaškom ikonografijom marširaju Hrvatskom, te s visoko podignutom rukom zazivaju aveti iz prošlosti. Isto tako je sporedno je li, pritom, ti zloguki bukači manipuliraju frustriranom masom samo da bi očuvali svoje političke i ine pozicije, ili je posrijedi tek puki politički folklor? Osnovno je pitanje, međutim, koliko će fašizma trebati biti uprizoreno da bi novoj hrvatskoj vlasti došlo do mozga da je fašizam/ustaštvo gorući problem, kojim se pravna država treba što prije i što ozbiljnije pozabaviti. Nisu, dakle, problem pobude različitih pasa rata, obučenih u tamo neke đapiće, lioviće, merčepe, i njima slične, prilikom njihovih fašističkih marševa i skupova, već je problem činjenica da im to aktualna vlast dopušta. Jer zemlja u kojoj se podižu spomenici zločincima koji su postali herojima istrebljujući one koji, spletom genetskih okolnosti, nisu pripadali njihovom nacionalnom korpusu, nema što tražiti u civiliziranom i demokratskom svijetu. Drugim riječima, Račanu i njegovoj vladajućoj ekipi krajnje je vrijeme da se ozbiljno pozabave problemom fašizma odnosno deustašizacije Hrvatske. U suprotnom će im njihovo demokratsko ruho, kojim se tako rado i tako često diče, postati uvjeriljivo, otprilike, kao i carevo novo ruho.

Ivana Erceg