Zašto Dodik nije došao na sahranu Mauzera?

Terorizam i država

Banjaluka, 13. juni 2000. (AIM)

Domišljato, profesionalno i brutalno u Bijeljini je ubijen Ljubiša Savić Mauzer, lider Demokratske stranke, ratni komandant Garde Panteri i nekadašnji načelnik Uprave policije MUP-a RS.

Ni pola godine otkako se javnost Republike Srpske stišala od zaprepaštenja zbog podmetanja eksploziva pod automobil vlasnika Nezavisnih novina Žljka Kopanje, novi surovi teroristički akt do kraja je razobličio naličje zajednice u kojoj živimo, potvrđujući da su u ovoj državi samo kriminalci moćni, da su političari paravan ili zaštita istih, a građani obični taoci i moneta za njihovo zajedničko potkusurivanje.

U prvim izjavama po izlasku iz šoka obogaljeni Željko Kopanja j rekao: "Ako policija ne razotkrije počinioce ovog zlodela, nije pitanje da li će atentata još biti, nego samo ko je sledeći".

Sledeći je bio Ljubiša Savić Mauzer. Željko Kopanja je bio u pravu kao i mnogi drugi koji su tada slične stvari izrekli. Samo nije imao ko da ih sluša. Ili jednostavno nije htio.

Epoha terorizma u BiH, kao poslednja stranica beščaćša i zla, zapravo je otvorena 7. jula 1998. godine, kada je u jutarnjim satima odletelo u vazduh vozilo sada već pokojnog Mauzera. Mauzer je tada bio načelnik Uprave policije MUP-a RS u vrijeme kada se vjerovalo da se ovdje dešavaju antikorupcijska revolucija i demokratske promjene, da je hepi-end moguć. Posebno, u to je vjerovao sam Savić. Da se može podvući crta ispod kriminogenih ratnih godina, pred lice pravde izvesti oni koji su se na krvi naroda obogatili, razgraničiti dobro od zla, pravdu od nepravde i vratiti policiju i institucije države u službu naroda, kako bi to u normalnim društvima trebalo da bude. Problem je bio što je kriminal bio jak i imao cilj, a oni koji su otvorili sezonu lova na kriminalce, pokazaće vrijeme, nisu to baš tako ozbiljno zamišljali.

Ko je u toj priči zaista ozbiljan, pokazalo se samo mjesec dana od atentata na Mauzera - na Palama je pred očima svoje supruge izrešetan Srđan Knežević, zamjenik načelnika Centra javne bezbednosti Srpsko Sarajevo, mladić koji se osmjelio da u policiju privede Cicka Bjelicu, čuvara kase nekadašnje paljanske vladajuće klike, kojeg je iz policijske ćelije za saslušanje čupao lično Momčilo Krajišnik. Srđan Knežević je obračun sa kriminalom takođe ozbiljno i lično shvtao i zato je ubijen.

Ako su postojale špekulacije da je Mauzer imao mnogo ličnih dilova i kontova, pa se na njegov atentat nije baš gledalo kao na stvar principa i države, Srđan Knežević je od takvih kalkulacija bio čist. Bio je običan, častan i hrabar momak. Sa Kneževićevom pogibijom priča o obračunu sa kriminalom je završena, samo će to javnost shvatiti nekoliko mjeseci kasnije. Očajnički pokušaj Mauzera i grupe odanih mu policajaca i inspektora da istragu o ova dva teroristička akta dovede do kraja, koristeći isto tako očajničke mjere, bio je zapravo labudova pjesma u pokušaju da se izađe na kraj sa silama zla. Kad je Mauzer udaljen iz policije, a septembarski izbori okončani, na priču o kriminalu još su samo podsjećali novinari.

Potom se u Sarajevu desio atentat na funkcionera policije Federacije Jozu Leotara, svjedočanstvo o Republici Srpskoj i Federaciji BiH kao sistemu spojenih posuda u državu što se zove Bosna, gde su navike i maniri zapravo istovjetni. Zato nikoga i ne čudi da ni atentatori na Jozu Leotara nikada nisu pronađeni.

Kada je u vazduh odletelo vozilo Željka Kopanje, još niko nije vjerovao da se ovdje atentati dešavaju na tekućoj traci. Ali zato niko nije ni očekivao da policija pronađe počinioce. I naravno, nije ih pronašla. Pitanje je da li ih je uopšte ozbiljno i tražila.

Šta je i kome značila priča da su Željku Kopanji prije atentata prijetili smrću, da je tražio zaštitu. I Mauzeru su prije ovog završnog strašnog čina prijetili, puštali u telefonsku slušalicu otkucavanje sata, kao zločinačku simboliku isticanja vremena. Da li se Mauzer obratio policiji?! Pa i da jeste, šta bi se tu promijenilo? Kako je znao, Savić je pokušao sam da se zaštiti. Štitili su ga i prijatelji, ali kriminal je bio jači i organizovaniji. Ubijen je brutalno, pred svjedocima, u centru grada, a ubice su pobegle. Treba li vjerovati da će biti pronađene?

Zbog čega cijela priča? Zbog čega ponavljanje svih ovih događaja, medijski dovoljno eksploatisanih? Zbog toga što javnost očekuje i zaslužuje odgovore ko su počinioci, a ko naručioci pomenutih, a nerazjašnjenih zlodela. I kakvo smo mi to društvo postali ako kriminalci nekažnjeno ubijaju javne ličnosti, policajce, novinare, a onda se jednostavno utapaju u masu, živeći spokojno među nama. Na kojem broju će se ova crna lista, u kojoj je samo Željko Kopanja nekim čudom preživio, zaustaviti. Talasom obračuna i teroriznma kao u Srbiji, ili legalizacijom podzemlja kao prihvatljivog načina življenja.

Milorad Dodik nije došao na Mauzerovu sahranu jer je procenjeno da to za njega nije bezbjedno. Od svih šokantnih priča, ova je možda i najšokantnija, ona je zapravo priznavanje nemoći. Jer, dok je Željko Kopanja bio i ostao jedan od čelnih ljudi Dodikovog agitpropa, prvi premijerov novinar, dotle je Mauzer bio jedno do Dodikovih uporišta iz sjene, naravno u domenu bezbjednosti, što je bila specijalnost bliža Saviću. Jedan od bolje obaviještenih Savićevih prijatelja, ubijeđen da je ubistvo Mauzera samo uvod u vruće ljeto koje tek predstoji, izrekao je, naravno anonimno, da je ubistvom Mauzera put prema Dodiku otvoren!? Kome? Kako? Zašto? Svoje bezbednosti radi teško da bi iko i volio da zna odgovore na ovakva pitanja. Ali, ipak ono što je poslije atentata na Željka Kopanju ostalo nejasno, biće na istrazi o ubistvo Ljubiše Savića Mauza, postpuno razobličeno. A to je stvarna moć Milorada Dodika.

Nikome u RS, a i šire, nije nepoznato da je Željko Kopanja lični Dodikov prijatelj, čije su novine tokom svih ovih godina premijeru pružale bezrezervnu podršku izvrgavajući kritici(čak bezrazloižnoj) sve one koji su i pomislili da naude njegovoj poziciji. U takvoj konstelaciji odnosa potpuno je neshvatljiva inertnost Dodikovog kabineta da se atentat na Kopanju rasvijetli a počinioci izvedu pred lice pravde, ili, bar da se za njima raspiše potjernica. Osim javne optužbe da su to počinile snage koje sjede negdje u Loznici, dakle u susjednoj Srbiji, i to tik uz Drinu, priče su prestale. Nije smijenjen ministar MUP-a, nije bilo očekivanih rošada i pritisaka u policiji. Osim što je Skotland Jard odvukao urnisano vozilo Vlade RS, koje je kosristio Kopanja, na vještačenje, slučaj je tretiran kao bilo koji atak na običnog smrtnika. Nešto pojačanih mjera bezbjednosti koje imaju i obično ničim ugroženi ministri, i na tome se, uz nešto pojačan priliv para Nezavisnim novinama, sve završilo. A nije bilo logično da se tako završi. Nigde se u svijetu slučaj tih razmjera ne bi na taj način okončao.

Ako je tačna priča Mauzerovih prijatelja da se premijer iz straha za vlastitu bezbednost, nije smio pojaviti u Bijeljini na sahrani svom prijatelju i odanom političkom pristalici, na sahrani u sasvim mirnom selu, među blizu četiri hiljade ljudi, među kojima je bilo mnogo drugih političkih i javnih ličnosti, onda je situacija ozbiljnija čak i od same činjenice da je ubijen jedan od najuticajnijih i najmoćnijih ljudi Semberije. Onda je na ovim prostorima vrag odnio svaku šalu i tek svi zajedno treba da se zabrinemo. Ako je čovjek koji je tako komotno trošio narodne, donirane i pozajmljene pare na lične stvari svojih odabranih saradnika i naravno svoje i to radio bez skrupula, bezočno branio kriminalne biznismene iz sopstvenih redova, smatrajući da niko u RS nije dostojan da mu zaviruje u torbu, budžet i džep, a pri tom uživao podršku i zaštitu najmoćnijih zemalja svijeta, naglo postao uplašen, onda je situacija ovdje mračnija nego i u Srbiji, koja je trenutno legitimna zemlja mraka. Onda ovdje zapravo nema ni policije, niti bilo kakvih mjera bezbjednosti i zaštite.

Možda iz cijele priče o smrti Ljubiše Savića Mauzera i ispliva nešto pozitivno. Možda premijer, koji će ostati značajan faktor vlasti i nakon sledećih izbora, konačno shvati da je dio svoje neuništive energije valjalo utrošiti i na stvaranju institucija države, sposobne policije, stručnog pravosuđa, nekorupmiranih graničnih službi. Ako ne zbog dobrobiti običnih građana, ono zbog sopstvene sigurnosti. Ovako, priča o teroristima koje šalje Slobodan Milošević da ovdje izazovu haos, djeluje kao već istrošena, ordinarna glupost. Ne zato što Slobodan Milošević nema takvih želja ili nije za to sposoban. Nego zato što takve stvari državi koja ima ozbiljne institucije ne predstavljaju ozbiljan problem.

Radmila Žigić (AIM)