Izetbegović najavio povlačenje iz državnog Predsjedništva

Ne u penziju, već opet u politiku

AIM, Sarajevo, 07.05.2000 "Razloga za moje povlačenje je više, a glavni su moje godine i moje zdravlje" - obrazložio je 75-ogodišnji Alija Izetbegović svoju odluku da se sa istekom funkcije predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, 12. oktobra, povuče iz ovog državnog organa. Mada je najavljeni izlazak iz Predsjedništva predstavljen dosta bombastično na državnoj TV, i mada se već dugo "šuška" o ne tako dobrom zdravlju Izetbegovića, njegovo dodatno pojašnjenje o lošoj komunikaciji s međunarodnom zajednicom, razočaranosti "svojim zavedenim narodom" i situacijom u Stranci demokratske akcije dovoljno govori da se Izetbegović ne povlači isključivo zbog, kako veli, "fizičke i nervne kondicije" već da je to logički korak na koji ga je nagnala politička realnost u kojoj se našao.

Sam Izetbegović je svoje najavljeno oktobarsko povlačenje iz Predsjedništva - mada mu mandat člana tog tijela traje još pune dvije godine - ocijenio tek kao rasterećenje od dijela sadašnjih obaveza, ali nikako kao odlazak u političku penziju! Njegovi su planovi da se kao predsjednik SDA više posveti radu u stranci koja je, podsjećanja radi, na proteklim lokalnim izborima u apsolutnom zbroju glasova dobila manju podršku od one koju su ostvarili ovdašnji socijaldemokrati, odnosno opozicija. Nedavno održana sjednica Glavnog odbora njegove stranke pokazala je da se, po prvi puta od osnivanja SDA, i na Izetbegovićevu adresu upućuju oštre kritike za politički pad i vratolomno gubljenje utjecaja nekad svemoćnog bošnjačkog pokreta. Iako se njegovo ime nije toliko često rabilo u kritikama zbog slabog izbornog rezultata, glasanje za novi sastav Glavnog odbora jasno je pokazalo da Izetbegović više nema presudni utjecaj u stranci. Naime, njegova dva protežirana kandidata (Hilmo Neimarlija i Halid Genjac) nisu dobili podršku članova SDA na koje je, pak, presudni utjecaj ostvarila radikalna struja predvodjena Omerom Behmenom i Hasanom Čengićem. Dodatni pokazatelj prevlasti tzv. islamističke frakcije u SDA, koju Izetbegović očito više ne kontrolira, bilo je i približavanje donedavno prvog čovjeka od Alijinog povjerenja, aktualnog premijera Federacije Edhema Bičakčića sa pomenutim liderima radikalne frakcije. Kažnjavajući premijera zbog koketiranja s ovom frakcijom, koja ga je je prilikom stranačkog glasanja otvoreno podržala, Izetbegović je pomjerio Bičakčić s prvog na drugo mjesto svojih potencijalnih nasljednika. Na vodeće se, očekivano, iznova vratio kvazi-opozicionar Haris Silajdžić. Zapravo, u svojoj najavi povlačenja iz Predsjedništva BiH Izetebgović je, u maniru svakog totalitarnog vođe, izdeklamovao koga želi vidjeti u budućnosti na svom mjestu: Haris Silajdžić, Edhem Bičakćič ili mostarski gradonačelnik Safet Oručević. I to baš tim redom, veli.

Iako je Izetbegović više puta do sada najavljivao svoje povlačenje i to u pravilu prije izbora ("Ako budem pri ovoj pameti neću se ponovno kandidirati", Sarajevo, prije izbora 1998.) i premda je sam za sebe izjavio kako "jedno misli prije, a drugo poslije podne", ovaj bi put mogao ostvariti svoja obećanja. Jer, Izetbegovića danas treba promatrati kao kandidata stranke koja je izgubila presudni utjecaj, nacionalnog lidera koji nema dominaciju u svom narodu, te političara čiji su koncept, zajedno s koalicijskim mu partnerima HDZ i SDS, na propast osudili u međunarodnoj zajednici. Ali i sami Bosanci i Hercegovci kako to pokazaše lokalni izbori. U tom kontekstu, njegova se najava povlačenja iz Predsjedništva BiH može poimati kao logički korak u odabiru prioriteta svog angažmana, a Izetbegovićev je nesporno pokušaj spasavanja broda koji tone i konsolidacije redova u vlastitoj stranci.

Ono što Izetbegović svojim napuštanjem kolektivnog šefa države može postići, pored pokušaja vraćanja liderske pozicije u SDA, ili kako on to veli "medju Bošnjacima", jeste i nametanje izbora narednog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Drugim riječima, kontrola rada kolektivnog šefa države putem nasljednika kojeg će sam odabrati.

Naime, nakon opozicijskog (prevashodno SDP) srčanog odbijanja OHR/OSCEovog prijedloga Stalnog izbornog zakona, a pri čemu se kao argument više navodilo i kontroverzno pravilo biranja zamjenika člana Predsjedništva BiH, medjunarodni su posrednici kompromisno odlučili ne sprovoditi na jesen spredsjedničke, već samo parlamentarne izbore. Sporno je pravilo predviđalo da svaki kandidat na predsjedničkim izborima navede koga želi kao svog eventualnog zamjenika u slučaju nemogućnosti obavljanja funkcije, a da pri tome gradjani glasaju isključivo za "originalnog" predsjedničkog kandidata. Odnosno da se ničim ne potvrđuje njihovo (ne)povjerenje prema mogućem nasljedniku odabranog kandidata. SDP-ovo istrajavanje na neprihvatljivosti ovog pravila po kojem se volja birača podređuje volji jednog čovjeka s jedne, te favoriziranje takvog rješenja od strane tri nacionalne oligarhije (posebice SDA) s druge strane, nagnala su međunarodne posrednike da dignu ruke od propisivanja pravila za izbor članova državnog Predsjedništva, odgađajući taj problem za dvije godine. Tačnije do isteka četverogodišnjeg mandata koji su članovi sadašnjeg kolektivnog šefa države dobili izborima 1998. godine.

No, uz najavljeno povlačenje Izetbegović je jasno naglasio kako je sada nemoguće izbjeći donošenje pravila o zamjeniku člana Predsjedništva, te izrazio uvjerenje da je do njegovog odlaska, 12. oktobra, sasvim dovoljno vremena da se takvi propisi uvedu. Izetbegovićev savjetnik za pravna pitanja Kasim Trnka tvrdi, pak, da se po važećim pravilima PIK-a upražnjeno mjesto člana Predsjedništva popunjava glasanjem u državnom parlamentu, što za Izetbegovićeve favorite, opet, neće biti veliki problem. Pogotovu nakon ponovnog profunkcioniranja parlamentarne (a i svake druge) SDA-HDZ-SDS koalicije. Naime, isti dan kada se Izetbegović sa svojom odlukom obratio naciji u državnom su parlamentu SDS, SDA i HDZ, (potpomognuti Radikalima RS) dirigovano glasali za Spasoja Tuševljaka na mjestu predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, za kojeg je OHR već izjavio da je neprihvatljiv, američki ambasador bio zgranu već samom kandidaturom. Istovremeno, opozicija (SDP) uzaludno ponavljala da Tuševljak nema nikakav program i da je u pitanju oživljavanje SDS-SDA-HDZ koncepta s ciljem daljnje dezintegracije BiH. Očito, ponovno zajedno kao i 1990, i uz nepromijenjeni recept vladanja, tri će nacionalne oligarhije dakle moći izglasati Izetbegovićevog željenog nasljednika u parlamentarnoj proceduri.

Mogućnost Izetbegovićevog provociranja predsjedničke krize može takodjer rezultirati i OHR/OSCEovom odlukom da se u novembru uz parlamentarne, ipak, organiziraju i predsjednički izbori. Po sadašnjim izbornim pravilima multietničke stranke nemaju niti minimalne šanse za ulazak svojih kandidata u Predsjedništvo, pogotovu ne uz prednost koju na startu imaju jednonacionalne. Jer, članovi Predsjedništva biraju se isključivo po nacionalnom i teritorijalnom ključu (iz entiteta FBiH bira se Bošnjak i Hrvat, a RS član iz reda srpskog naroda) a da birači pri tome mogu svoj glas dati samo jednom kandidatu. U praksi to znači da jednonacionalne stranke nude kandidata odgovarajuće nacije i računaju na kompletno glasačko tijelo svojih članova, dok višenacionalne, ako žele učestvovati u ovoj utrci, moraju prihvatiti nametnuti nacionalni model izjašnjavanja i zaboraviti politički program na osnovu kojeg su organizirane. Uz to, višenacionalne stranke ne mogu ponuditi kandidate sve tri nacionalnosti, što bi im trebalo biti osnovnom odlikom, jer bi to značilo da se njihovo glasačko tijelo mora podijeliti na tri dijela, i to po nacionalnom ključu, zbog pravila da gradjanin može glasati za samo jednog kanditata. Favorizovano nacionalno izjašnjavanje time je unaprijed odredilo sastav Predsjedništva BiH, pa čak i da SDP odluči kandidirati samo bošnjačkog člana, Izetbegović je tipovanjem na Silajdžića obezbijedio uz SDA i glasove Stranke za BiH što je, zbrojeno, još uvijek dovoljno da se potuče, primjerice, SDP-ov lider Zlatko Lagumdžija.

Samu mogućnost ulaska socijaldemokrate Zlatka Lagumdžije u Predsjedništvo BiH Izetbegović je prokomentirao riječima kako je to nezamislivo jer "Lagumdžija nema podršku bošnjačkog naroda". A, samo koji minuta prije te konstatacije Izetbegović se u stilu totalitarnog vođe pojadao kako je "razočaran svojim narodom"! Po njemu su Bošnjaci nekako previše povodljivi, podložni su propagandi pa su, eto, na lokalnim izborima velikim dijelom glasali za SDP. Drugim riječima, SDP jeste ostvario bolje izbore rezultate nego SDA, i to mahom među gradjanima bošnjačke nacionalnosti, ali im tu volju Izetbegović ne priznaje jer smatra da su zavedeni? Otvoreno priznajući da ga je narod razočarao Izetbegović je ličio na političara iz bosanskog vica koji tvrdi da je vlast odlična te da ne treba mijenjati vlast, nego narod.

Konačno, Izetbegović je razočaran i medjunarodnom zajednicom s kojom sve teže komunicira i koja je, veli, stalno nezadovoljna njegovim ponašanjem. Medjunarodna zajednica se, po njemu, neprincipijelno miješa u rad sudstva i tužilaštva i otvoreno u uredjivački politiku ovdašnjih medija. Priznajući donekle medjunarodnoj zajednici kako ima iste ciljeve kao i on sam - dakle demokratska, nezavisna i prosperitetna BiH (on pri tome ne spominje i multietničku državu) - Izetbegović je skandalozno ustvrdio da međunarodna zajednica te ciljeve sprovodi na štetu Bošnjaka?!

Najavom ostavke u Predsjedništvu BiH, Alija Izetbegović povukao je svoj taktički potez. Bez obzira na to koliko ga je politička realnost natjerala na takvu odluku i da li će je, uostalom, u oktorbru i ispoštivati, medjunarodni će posrednici u OHRu i OSCEu morati ubrzo odgovoriti na njegov potez i to jasnom odlukom - šta i kako dalje?

Ivana Dražić (AIM Sarajevo)