Jugoslavenski brod u Vukovarskoj luci

Aim, Zagreb, 4.6.2000.

U grotesknoj vukovarskoj zbilji, gdje jedan dan u posjet gradu dolazi cijela Vlada, s premijerom i svim ministrima, ne bi li pomogla da život ondje napokon krene, a samo dan kasnije karavana od četrdesetak autobusa s bukačima Ante Đapića, koja otvoreno prijeti tamošnjim Srbima - ni jugoslavenski brod, s hrvatskom zastavom na jarbolu u tamošnjoj dunavskoj luci ne izgleda više nerealno. Scena koja se do jučer mogla zamisliti tek u kakvom filmu, danas je ondje postala stvarnost. Žito iz hrvatskih silosa, namijenjeno ukrajinskim pekarama, prevozi se jugoslavenskim brodovima od vukovarske luke do Izmaile u Ukrajini, zaobilazno, kanalima Dunav - Tisa - Dunav, jer porušeni mostovi na jugoslavenskom dijelu te najveće europske rijeke, priječe izravan, mnogo brži put. Lučki radnici velikim dizalicama trpaju žito u jugoslavenske brodove, a jugoslavenska posada za sada ne odlazi u grad, jer za to još treba posebna procedura. No sve što bi im zatrebalo dok je brod na utovaru, donijet će im netko od radnika u luci. Kavge nema, posao cvjeta.

Tomislav Latinac, direktor vukovarske luke, do rata i prije raspada bivše Jugoslavije, najveće riječne luke u nekadašnjoj državi, zadovoljan je što je posao krenuo i kaže kako se nada da će žito za Ukrajinu odškrinuti do sad čvrsto zatvorena vrata. Zoran Zečević, direktor prometa u Jugoslovenskom rečnom brodarstvu u Beogradu, najavljuje te nove poslove - uskoro bi trebao krenuti i prijevoz fosfata iz Prahova za Vukovar, a dogovaraju se i poslovi oko prijevoza kukuruza. Grotesknim vukovarskim slikama nikad kraja: grad koji je najteže stradao od svih u ratu što je bjesnio Jugoslavijom i do antarktičkih hladnoća zahladio hrvatsko-jugoslavenske odnose, sada se pojavljuje kao bitna spona u njihovoj normalizaciji.

Vukovar vapi za poslom, stopa nezaposlenosti u tom gradu viša je od 40 posto. Ako nešto na jedvite jade i krene, kao što je makar i simbolična proizvodnja cipele u nekadašnjem gigantu "Borovo", nađe se netko u Hrvatskoj elektroprivredi da im zbog dugova još iz vremena mirne reintegracije iskopča struju, tako da stoje i oni koji bi bar nešto mogli raditi i zaraditi. Radnici u luci, kad ih upitate, kako se osjećaju tovareći jugoslavenski brod, samo odmahnu rukom i kažu: Briga nas čiji, važno da imamo posla! Ta rečenica međutim, nikako da dopre do Ante Đapića i sličnih bukača, koji bi upravo u tom gradu, od kojeg su bježali dok je krvario, tjerali pravdu i inat. Na Dan državnosti, Đapić je na platou, ispred vukovarskog hotela Dunav, dopremio dvije tisuće bukača, mahom odjevenih u crno, koji su glasno prijetili ne samo Račanu i Mesiću, već i običnom tamošnjem svijetu, naravno onom srpskom. Najizravniji bio je Đapić: "I neka znaju Srbi Vukovara: Može vam nekad prijašnja vlast i danas ova vlast, donijeti stotinu zakona o oprostu, stotinu zakona o obnovi, ali kad tad stići ćemo i mi na vlast a onda: Jao vama!".

Na Đapićevom skupu bilo je točno onoliko osoba koliko ih stane u autobuse natiskane na parkiralištu uz hotel. Domaće Hrvate, s ponekim izuzetkom, Đapićev "miting istine" nije zanimao. Oni znaju da takve karavane odu, kao što i dođu - a oni koji ostanu, poslije neka žive kako znaju. Đapić i njegovi, jednako kao i oni koji i danas na vratima samostana vukovarskog gvardijana ispisuju: "Ovo je Srbija", ili kidaju čemprese u znak sjećanja na poginule hrvatske policajce u Borovu Selu 1991., o tome ne razmišljaju. Kafići u Vukovaru ionako se dijele na srpske i hrvatske, u školama hrvatska djeca idu odvojeno od srpske, pa se tako, naravno i druže; siromašni grad ima dvije radio stanice - srpsku i hrvatsku; sve je ondje hrvatsko ili srpsko. Samo su problemi zajednički - i srpski i hrvatski.

Račanova vlada iznajmila je nekoliko kombija i cijela se dovezla u taj grad ne bi li bar na razini simbolike pokazala da razmišlja kako mu pomoći. Nakon siječanjskih izbora ondje su bili i predsjednik Sabora Tomčić, potom i predsjednik države Mesić. Svi su obećali podršku. Gradonačelnik Vladimir Štengl, uz pomoć SDP-ovog saborskog zastupnika Branislava Tušeka, uspio je dovršiti prijedlog zakona o Vukovaru koji bi se u Saboru trebao naći već u lipnju, a u rujnu biti usvojen. Neobično za hrvatske prilike, potporu zakonu dale su sve stranke; neobično za vukovarske: HDZ i Samostalna demokratska srpska stranka - dvije najjače i gotovo uvijek suprotstavljene političke snage u tom gradu - oko zakona o Vukovaru brzo su se, jednostavno i lako dogovorile.

Zakon o Vukovaru, želi li se izbjeći nabrajanje suhoparnih pravnih formulacija, trebao bi biti sveopća hrvatska solidarnost koja bi ubrizgala toliko potrebnog novca u taj grad, koji nikako da krene s mjesta. Stara, HDZ-ova vlast, nije se ni trudila ondje pokrenuti gospodarstvo. U nedavno otkrivenim stenogramima iz Predsjedničkih dvora, u razgovoru pokojnog predsjednika Tuđmana i njegovog ministra obnove Jura Radića, vidljivo je da im je u interesu bilo da iz Vukovara ode što više Srba, a da ondje nasele Hrvate iz Bosne. Zakon o Vukovaru trebao bi pokrenuti proizvodnju i dati ljudima posla, a kad ga jednom bude, kao što ga trenutno za neke ima u vukovarskoj luci na Dunavu, manje će se razmišljati tko je Srbin, a tko Hrvat. Ali Zakon o Vukovaru već je naišao na trvenje u lokalnim općinama, koje misle kako je trebalo donijeti zakon o obnovi cijelog Podunavlja. Naravno, sredine izvan Podunavlja, koje je također zahvatio vihor ratnog razaranja, vide u tome diskriminaciju.

Vukovar je posljednjih dana pohodio i Ivo Sanader, novi predsjednik HDZ-a, da bi smirio uzavrele strasti među svojim članstvom. Sukob unutar tamošnjeg HDZ-a ondje nije ništa manji nego u drugim sredinama, ali je čir prvi pukao baš ondje. Župan Kenig, kum Vladimira Šeksa, izgubio je bitku s Draganom Papcem, predsjednikom tamošnjeg HDZ-a, Pašalićevim čovjekom. Bitka unutar HDZ-a, kolikogod Sanader trubio da je završena, hvaleći se slogom i jedinstvom kakve u donedavno vladajućoj stranci dugo nije bilo, nastavlja se i puca po istim šavovima kako je pukla u vrhu. Sada se samo premjestila u bazu. Vukovar očito mora proći i tu bitku. Kolikogod Vukovar i danas, dvije i pol godine nakon okončanja mirne reintegracije izgledao sumorno i depresivno, kolikogod brojke o neznatnom broju povratnika, ogromnoj nezaposlenosti i simboličnom broju onih koji primaju plaću, zvučali frustrirajuće i beznadno, život je ondje ipak opstao. Okolna polja, na jednom od najplodnijih zemljišta u Europi, izgledaju obećavajuće pod pšenicom, repom i kukuruzom. Ta sredina, a Vukovar posebno, u bivšoj državi bila je jedna od najrazvijenijih. Kad ponovno krene žito i kukuruz s tih polja u vukovarsku luku, pa potom brodovima Dunavom, uzvodno i nizvodno, bit će to znak da je zakon proradio. Ne onaj kojeg Račanova Vlada predlaže Saboru, već onaj prirodni, kakav je ovdje već postojao.

Drago Hedl