Zašto je otpušten Ž. Cvijanović

Epilog polemike o potjernici u novinama

Banjaluka, 2. jun 2000. (AIM)

Kada je novinaru Željku Cvijanoviću njegov urednik (i vlasnik) saopštio da više nije saradnik 'Reportera', nisu zazvonili telefoni 'help line' u kancelarijama OSCE-a i OHR-a, nije se oglasilo ni jedno od šest novinarskih udruženja u BiH i nije zakazana ni jedna konferencija za štampu. Slučaj je nezasluženo počeo da pada u zaborav.

Šta je zgriješio Cvijanović? Kada je banjalučki 'Reporter', magazin čiji je imidž Cvijanović stvarao iz broja u broj preko dvije godine, krajem aprila objavio potjernicu Steit dipartmenta za Miloševićem, Karadžićem i Mladićem, kojom se obećava nagrada do 5 miliona dolara svakom ko dostavi informaciju koja bi 'dovela do njihovog hapšenja ili osude od strane Haškog tribunala', Cvijanović se na dvije stranice oglasio ličnim stavom da objavljivanje takve potjernice u novinama 'može da se pokaže kao sumrak tek započetog slobodnog novinarstva u BiH'. "Jedino zato što ona nije objavljena da posreduje između naručioca i čitaoca. Jer, ne vjerujem da će iko poslije čitanja optužnice staviti ranac na leđa i konopac u džep i početi da po romanijskim šumama traži Radovana Karadžića. Onaj ko to radi, najmanje se informiše iz novina, još manje iz 'Reportera'", objašnjava Cvijanović svoj stav na kraju pažljive analize mogućih posljedica 'čitanja' potjernice.

POLEMIKA: Neuobičajenost da se novinar oglašava ličnim stavom u svojim novinama, redakcija objašnjava u uvodnom tekstu namjerom da na svojim stranicama želi da otvori polemiku o objavljivanju potjernica u novinama. "Kako 'Reporter' ne gaji manire tajnih komentara, na našim stranicama želimo da otvorimo javnu polemiku o ovakvoj vrsti oglašavanja", objašnjava uredništvo čitaocima svoju privrženost javnom dijalogu i slobodi izražavanja.

Cvijanovićevi argumenti, vješto složeni i povezani istorijskim paralelama, najavljivali su polemiku visokog profesionalnog ivoa. Pažljivi čitaoci 'Reportera', a oni se dobro razumiju u injenice, nestrpljivo su očekivali sledeći broj svojih novina. I nisu se prevarili.

U polemiku su ušla dvojica begradskih novinara: Petar Luković, urednik X Zabave i Miloš Vasić, novinar Vremena. Luković, koga će Cvijanović kasnije nazvati polemičarem po pozivu, oštricu svog pera usmjerava na Cvijanovića, nazivajući ga 'domaćim licemjerom', koji 'neukusno i uvredljivo' poredi objavljenu potjernicu sa tekstom kojim je prije nekoliko godina u beogradskoj Politici ekspres najavljeno ubistvo Slavka Ćuruvije. "Ako jedan oglas izaziva propast slobodnog novinarstva - onda je takvo slobodno novinarstvo zaslužilo da propadne", piše Luković. Luković priznaje da Milošević, Karadžić i Mladić neće biti uhapšeni zahvaljujući oglasu u 'Reporteru':"Ni poternica ni nagrada od pet miliona dolara nikakve praktične svrhe nemaju". Iako govori o novinskom 'oglasu', Luković sam sebi pravi zamku, zaključujući: "Reč je o Saznanju, o Objavi, o Potrebi da se glasno i jasno kaže da su zločinci među nama". Potom, u zanosu vlastitog otkrića, ide dalje i kaže kako bi potjernice trebalo štampati na čokoladama, deterdžentima, paklicama cigareta, bombonama fudbalskim loptama..."Valjalo bi ceo Balkan oblepiti poternicama, da svako od nas svakog dana bude svestan gde i s kim živi", zaključuje Luković.

Lukovićev kolega Vasić, u smirenom tonu, raspisivanje potjernice za Miloševićem, Karadžićem i Mladićem vidi kao političku budalaštinu i sitan trik, 'čiji je cilj da ta lica učini još nervoznijim i da ih drži van ravnoteže'. Za Vasića je njeno objavljivanje u novinama prosto - vijest.

Sa ova tri suprostavljena stava, kada su se polemičari tek zagrijali, najavljena polemika je zaključena. Uredništvo u narednom broju obavještava čitaoce da se zbog 'broja pristiglih reakcija' polemika nastavlja na 'Reoprterovom' Internet sajtu. Znatiželjnici, koji su pohitali da otvore sajt, ostali su razočarani - od 'brojnih reakcija' našli su samo iskasapljen prvobitni 'lični stav' Cvijanovića.

ODGOVOR: Među razočaranim čitaocima našao se i Cvijanović. Svoj odgovor Lukoviću nije našao u 'Reporteru', ali ni na sajtu, iako mu je urednik Perica Vučinić, tvrdi, obećao objavljivanje u novinama, uz traženje da izbaci neke dijelove. Revoltiran Vučinićevim postupkom, Cvijanović svoj odgovor Lukoviću, pod naslovom 'Od Babušnice do Srebrenice. I nazad',
objavljuje u sarajevskom magazinu 'Dani'. Samo zbog toga mu je, tvrdi, Vučinić telefonom saopštio da više nije saradnik 'Reportera'.

Cvijanović u odgovoru Lukoviću pravi duhovito poređenje između dva toponima koja, svaki za sebe, ima metaforično značenje. Miloševićev miting istine u srbijanskom mjestu Babušnica i Srebrenica, kao sinonim zločina, iza kojih stoji Miloševićeva politika, funkcionišu kao lice i naličje iste stvari. "Problem, naravno, nije u Lukoviću, već u tome da poternica može da bude, kako on kaže, Objava samo duhovnim i inim bednicima. Jer, poternica je za Objavu samo konpenzacija, nešto što na malom prostoru i za kratko vreme treba da zameni nešto drugo. Poternica je, dakle, fast food nečiste savesti", piše Cvijanović. Po njemu, iza potjernice ne može da stoji ni jedan ozbiljan žurnalistički tekst, zbog čega je njeno mjesto na banderi, gdje se ništa drugo i ne očekuje.

Štampanje potjernice u medijima Federacije BiH, ali i u Republici Srpskoj, Cvijanović prihvata kao politički stav. Ali:"Isti ti mediji, nijedan među njima, pa ni Reporter, nisu do kraja ispričali priču o, na primjer, Srebrenici, u koju ja, istina ne bih, umotavao čokoladu kao Luković, ali bih je rado video u srpskim novinama na ćirilici, ako već nije kasno. Na žalost, te priče nije bilo".

Braniocima potjernice Cvijanović upućuje još jednu žestoku optužbu:"Kada je Željko Kopanja za nešto što je trebalo da liči na to teško nastradao, svi su bili solidarni i u znak protesta stampali bele strane, ali niko nije barem preštampao jednu jedinu Kopanjinu priču o zločinima zbog koje je, kako se veruje, nastradao".

Kategoričan da je objavljivanje potjernice devalviralo svaku dosadašnju kritiku ljudi koji su na njoj, Cvijanović poručuje Lukoviću: "Ona treba Amerima, ali Srebrenica treba tebi i meni. Posle poternice, zajebi priču o Srebrenici, nema toga više".

OTKAZ: Šta je u odgovoru Lukoviću naljutilo vlasnika 'Reportera', nije teško zaključiti. Odgovarajući Lukoviću, Cvijanović je odgovorio i 'Reporteru'. Njegovo pitanje je bilo jasno: Lako je objaviti potjernicu za Miloševićem kad ispod nje stoji potpis Steit dipartmenta, zašto niste bili prvi medij u RS koji će objaviti šta se desilo u Srebrenici, tamo stoji potpis novinara i urednika. Sav njegov grijeh je samo u tome.

Vučinić priznaje da nije urađena srpska priča o Srebrenici, ali tvrdi da nema novina koje to mogu uraditi. "To nije priča koja se piše nedelju-dve, nego priča koja zahteva angažovanje tima koji će istraživati šest meseci", odgovara Vučinić.

Prekidanje polemike Vučinić objašnjava prenošenjem na ličnu ravan
umjesto da se bavi problemom zločina, zaboravljajući da je polemika najavljena o 'vrsti oglašavanja', a ne o zločinima. Na pitanje da li novinar ima pravo na lični stav i treba li da zbog toga snosi posljedice, Vučinić odgovara:" Novinar ima pravo na izdvojen stav i ja to pravo Cvijanoviću prvi put nisam osporio. Odlučio sam da sa Cvijanovićem prekinem saradnju zbog toga što je kroz odgovor Lukoviću pokušao da odgovori svojim novinama". Priznaje da je odgovor Cvijanovića doživio kao uvredu upućenu redakciji i ovakav potez opravdava stavom da svaka redakcija može da izdrži određenu količinu napada izvana i iznutra, ali da nije dužna da trpi omalovažavanja.

Cvijanović kaže da je 'Reporter' dokazao da više voli da polemiše tajno. "Zato mi rastanak sa takvim društvom, čiji je konformizam pojeo izazov, i nije teško pao", kaže.

Bježanje nezavisnih medija od polemika koje bi se bavile važnim stvarima, Cvijanović objašnjava primitivnim ugađanjem ukusu donatora: "Sve te novine koje sebe zovu nezavisnim sve više gaje monološki ideološki diskurs. Zašto? Zato što nemaju tiraže i zato što se ne obraćaju svojim čitaocima, već donatorima. One ne žele da žive od čitalaca, jer je to teška tržišna borba. A to je kraj novinarstva, to je krajnji prezir prema čitaocu".

Cvijanović tvrdi da je Vučinić unajmio Lukovića da njega lično napadne. "Do mene je okolnim putem (još jedna specifičnost lokalnog folklora) stiglo pravo objašnjenje: "Ne može on da kritikuje novine koje ga 'lebom hrane". Na pitanje zašto se urednik uplašio polemike, Cvijanović odgovara: "Njihovo je pravilo da se ne talasa, kad već može da se kalkuliše".

Slučaj je za novinarsku profesiju otvorio važno etičko pitanje: ima li novinar pravo na javni stav o novini u kojoj radi? Smije li novinar, bez straha od sankcija, kritikovati uređivačku koncepciju svoje novine? Da li je Cvijanović prešao Rubikon kada je, u kontekstu polemike koju je uredništvo tražilo od čitalaca, sasvim dobronamjerno postavio pitanje prećutkivanja priča o zločinima? Na kraju, da li novinarski kodeks treba dopuniti odredbom da je novinar dužan da se uzdržava od javne kritike medija za koji radi?

Najmanja je šteta što je 'Reporter' izgubio talentovanog novinara. Ima u ovoj zemlji mnogo novinara koji traže poslodavca ne pitajući za cijenu. Nije šteta ni za Cvijanovića: izgradio je ime i ugled da mu neće biti teško pronaći novog poslodavca. Neće njegov slučaj otvoriti ni problem odnosa vlasnika medija i novinara. Vlasnik je u tom krugu neprikosnoven i nepovrediv po neumoljivoj logici novca. Posledice ovakvog disciplinovanja novinara pomrsiće konce na relaciji vlasnik - urednik - novinar - čitalac. Štetu od toga trpi jedino čitalac. A njega još niko nizašta ne pita.

Branko Perić Gordana Katana (AIM)