Do posljednjeg daha o podjeli Bosne

Aim, Zagreb, 29.5.2000.

Važno je da se ponašate tako da svijet ne pomisli kako želimo raspad Bosne, ali istodobno treba sklapati tajne planove za podjelu BiH. Ovo je, najkraće prepričano, naredio Franjo Tuđman grupi svojih podređenih nakon napada NATO-a na Jugoslaviju, vidjevši u tome očito bogomdanu priliku da reaktivira svoje stare zamisli, kojih se pod žestokim međunarodnim prtiskom morao odreći koncem 1995. u Daytonu.

Stenogram ovog razgovora pojavio se ovih dana u Jutarnjem listu, koji ne navodi izvor iz kojeg ga je nabavio, ali hrvatskim čitateljima više i ne treba itinerar za to, jer se već zna da takvi dokumenti dolaze iz Tuđmanove arhive, čiji su ključevi sada u džepu Stipe Mesića. Jedino što je u ovome novo jeste da se ovim stenogramom sada prvi put otvara tema BiH. A to opet može biti važno i zbog toga što su svi dosad objavljeni stenogrami doticali neku temu o kojoj ne postoji jednodušno slaganje u novom hrvatskom državnom vodstvu.

Stenogram, dakle, nema samo historiografsku važnost, nego je aktualan i zbog nekih prigušenih razmimoiliaženja u hrvatskoj koalicijskoj vlasti, a uostalom tiče se i nekolicine još aktivnih hrvatskih političara, od kojih su neki u susjednoj državi i dalje na vlasti. Razgovoru kod Tuđmana, koji je održan 13. travnja 1999. prisustvovali su, uz tadašnjeg Tuđmanovog savjetnika za unutrašnju politiku Ivića Pašalića, i Ante Jelavić, Mijo Brajković, Jozo Marić, Milan Kovač, te generali Ljubo Ćesić Rojs i Stanko Sopta.

Tuđman je sazvao spomenute da ih obavijesti kako se trebaju "pripremiti za jedno novo političko rješenje, koje će ipak biti nešto drukčije negoli danas". Mislio je pri tome na intervenciju NATO-a, uvjeren da će ona dovesti do podjele Kosova, "u smislu da prepuste Srbima, Miloševiću, sjeverni i zapadni dio Kosova, a u onaj južni da uđu trupe NATO-a". A to je idealna prilika da se ponovno otvori i bosansko pitanje, jer se sve češće i na Zapadu govori da Dayton nije uspio i da Srbiju treba "opet pridobivati" vezivanjem Republike Srpske uz nju.

Što se tiče Hrvatske, Tuđman je uvjeren da se i za nju u BiH otvara mogućnost rješenja po ključu "Hrvatskoj hrvatsko", iako je sugovornicima otkrio da se pribojava da se Hrvatima neće dopustiti separatno rješenje, nego će ih tjerati da ostanu "zajedno s vašim cvijećem". Zbog toga on nalaže svojim podređenima "da vi ne date nikakvog materijala, kao da mi želimo, znači, raspad i tu trodiobu", nego "da pravite međusobno tajne planove, s jedne strane, kako da, ako ćemo biti i dalje pod prtiskom da nosimo tu Federaciju, kako onda tu Federaciju prekantonizirati, odnosno kako je organizirati da bi mogla opstati, odnosno da bismo je mogli održati u, da tako kažem, u rukama, povezano s Hrvatskom".

S druge strane, ako na Zapadu "pristanu na stvaranje posebne muslimanske jedinice, onda je još važnije razmisliti kakvo razgraničenje"- zaključio je Tuđman. I, doista, prisutni su odmah naglas počeli razmišljati kako izvršiti ono što im je rečeno. Tako je Mijo Brajković najavio da će se već za tjedan dana, na velikom skupu u povodu pogibije Joze Leutara, isprobati ova taktika s dvije alternative. "Jedna sakrivena, a druga javna" - kazao je - predlažući da se oko one prve, a to je "ova trodijelna podjela" odmah angažira ekipa demografa, psihologa, sociologa, povjesničara itd. koji će je razraditi. U javnim istupima išlo bi se, pak, sa zahtjevom za dokantonizacijom, tj. stvaranjem "potkantona" koji bi se "uvezivali" kulturno, gospodarski, jezički itd, što će po Brajkoviću i međunarodna zajednica teško osporiti,

Odmah se ušlo i u razradu teritorijalnih pitanja koja će se otvoriti kada dođe do očekivane podjele BiH. Na Tuđmanov upit "što mislite, što možemo zadržati ako dođe do razgraničenja", Pašalić je procjenio da bi to bile "sve naše županije do Srednje Bosne i gore Orašje". Ovome je Jelavić dodao da bi se možda moglo dobiti još i Jajce, no većina ostalih radije je nabrajala gradove koje zbog nepostojanja hrvatske većine treba prepustiti Bošnjacima ili Srbima, i tako očito ubrzati razdiobu. Počeo je Tuđman instruirajući kako "mi se ne moramo boriti za Brčko", a najšire ruke bio je Ljubo Ćesić Rojs. Izjavio je da u slučaju trodiobe treba biti "mudar" i ne zatezati nego prepustiti Žepče, Odžak, čak i Orašje, za koje je Pašalić ocjenio da ga se može očuvati.

S druge strane, sudionici ovog čudačkog sastanka izrazili su punu spremnost da ne samo zadrže nego i vojnički što prije učvrste one dijelove BiH za koje vjeruju da im pripadaju, ili su o tome dobili i neka jamstva. Tako je Pašalić skrenuo pozornost Tuđmanu da već danas, a pogotovo u kontekstu "mogućeg raspada o kojem ste vi govorili" treba što prije izgraditi "hrvatske vojarne" u Drvaru, Glamoču, Grahovu, Kupresu, Stocu . Dodao je da za to postoji i suglasnost SFOR-a pa bez obzira na financijske teškoće u kojima se nalazi Hrvatska s tim treba što prije početi.

Tuđman se složio, ali se i on požalio na besparicu, tražeći da se s gradnjom odmah počne, ali da se improvizira neko rješenje za daljnje financiranje. Na to je tadašnji šef hrvatske vojne građevinske operative general Rojs ponudio pomoć svojih građevinaca, ali je opet podvukao da on ne bi gradio vojarne u posavskom dijelu BiH. Jozo Marić je, pak, dometnuo da "imamo na raspolaganju" deset tisuća bh-Hrvata na jadranskim otocima koji mogu naseliti demografski siromašan prostor sjeverozapadne BiH.

Tako se na sastanku koji nije trajao ni sat vremena - počeo je u 18 sati , a završio u 18, 40 - sklopila čitava slika geografske i etničke razdiobe BiH, koju je Tuđman tvrdoglavo gurao ranih devedesetih, da bi kasnih devedesetih, nekoliko mjeseci prije svoje smrti, pokušao još jedan, zadnji juriš na taj cilj. Jedan drugi stenogram, također objavljen ovih dana, otkriva da se on u to vrijeme preko povjerljivog glasonoše ispričao Miloševiću na lošim riječima koje je o njemu u svojoj memoarskoj knjizi napisao Hrvoje Šarinić. To samo učvršćuje dojam da je nasmrt bolesni hrvatski imperator, trošio posljednje iskre svog života na to da s navlas istim zamislima i s navlas istim akterima obnovi ideju o podjeli BiH iz Karađorđeva, koja je u najvećoj mjeri obilježila cijeli njegov život u politici.

Otprilike pola godine poslije Tuđmanove smrti, može se reći da je on i umro s tom idejom, ali bi bilo malo preuzetno zaključiti da se dogodilo i obratno, tj. da je i ta ideja umrla s njim. Istina, na hrvatskim parlamentarnim izborima početkom godine ona je doživjela težak poraz, ali se ne može reći da je iskorjenjena i da u nekim modificiranim oblicima ne preživljava čak i u stavovima nekih stranaka članica vladajuće koalicije. Zbog toga pojava ovog stenograma doista nije puka arhivistička egzibicija, nego politički događaj najvišeg ranga.

Marinko Čulić