Lik i djelo ministra informisanja

Mediji u RS

1. maj 2000. (AIM)

Na 10. sjednici Narodne skupštine Repiblike Srpske, održanoj početkom maja, poslanici Socijalističke partije (SPRS) i SDS-a pokrenuli su inicijativu za ukidanje Ministarstva informacija.

Obrazlažući ovu inicijativu poslanik SPRS-a Slobodan Bilić naveo je da vlada nije ispoštovala zaključak parlamenta i u proceduru uputila Zakon o informisanju i Zakon o RTV RS. Pored toga, poslanici su rekli da je ministarstvo informacija "relikt prošlosti koji ne postoji u većini razvijenih demokratskih zemalja".

Komentarišući pomenutu inicijativu ministar informacija Rajko Vasić kaže da je riječ "o potpuno smješnom zahtjevu, koji bi medije ostavio u još anarhičnijoj situaciji". Dovodeći ovaj zahtjev u vezu sa ranije izrečenim stavovima predstavnika međunarodne zajednice o potrebi ukidanja ministarstva informacija, Vasić tvrdi da pojedine političke stukture žele da se "na bezvezan način dodvore međunarodnoj zajednici".

No, ostavi li se u ovoj priči politka na stranu, malo je novinara u RS koji bi mogli naći ijedan valjan argument koji bi išao u prilog postojanja ministarstva informacija u RS. Za ovakav stav najodgovorniji je sam ministar Vasić.

U toku svog dvoipogodišnjeg mandata, ono po čemu se zna da postoji ministar, jeste gomila saopštenja za javnost sa njegovim potpisom, usmjerena uglavnom "na zaštiti lika i djela vlade i premijera Milorada Dodika, koji ga je postavio na funkciju ministra".

Kada je u januaru 1998. godine Vasić imenovan za ministra, novinari u RS povjerovali su da će za medije doći bolji dani. Već dva - tri mjeseca kasnije svima je bilo jasno da je riječ o pustim željama, a da će se za slobodu izražavanja i kodekse profesionalnog ponašanja i dalje brinuti uglavnom "stranci".

Vasić će više puta odbaciti ovakve ocjene i reći da se vlada, odnosno ministarstvo na čijem je čelu, nisu nijednog trenutka miješali u uređivačku politiku medija koji se finasiraju iz budžeta. Izvještavanje u tzv. državnim medijima za protekle dvije godine doživjelo je, istina, pozitivnu transfomaciju, ali za to, smatraju mnogi, više treba zahvaliti svojevrsnoj demonstarciji sile predstavnika međunarodne zajednice pri zabrani rada SRT u jesen 1997. godine, nego angažovanju aktuelnog ministra.

Nemiješanjem u unutrašnje stvari medija Vasić smatra i smjenu šestanest urednika lokalnih radio i TV stanica - čiji su osnivači opštine, a ne Narodna skupština RS. Prema njemu, ni smjena direktora agencije "Srna", čiju je nezakonitost potvrdio i Vrhovni sud RS, nije miješanje u uređivačku politiku medija, jer se, kaže ministar, "radilo samo o potrebi da se ovi mediji oslobode direktne kontrole SDS-a".

Predstavnici međunarodne zajednice su u rekonstrukciji bosanskohecegovačkog društva pokušali nizom odluka urediti prostor u ovdašnjim medijima, pri čemu su nailazili na žestok optpor ministra Vasića.Rekonstrukcija RTV Republike Srpske i uspostavljanje javne korporacije u oblasti medija na nivou države stoga su se pretvorile u pravi mali rat koji se mjesecima vodio između Kancelarije visokog predstavnika i ministra Vasića. Zaklinjući se u "doslovnu primjenu slova Dejtonskog mirovnog sporazuma", vlada i ministar Vasić zahtjeve OHR ocjenili su pokušajem revizije Dejtona, uz obrazloženje da je informisanje u isključivoj nadležnosti entiteta.

Stoga je i bez ministrove volje Nezavisna komisija za medije ( IMC )
posao dodjele frekvencija za emitovanje programa elektronskih medija preuzela u svoje ruke. Isti slučaj je i sa Javnim TV servisom na nivou BiH. Zbog njega je svojevremeno premijer Dodik, zamjenika visokog predstavnika za medije Sajmona Hejzloka proglasio personom non granta u RS, a putem novina i TV stanice izlivene su salve negodovanja i velikih riječi. Uprkos tome ovih dana putem tog istog Javnog servisa građani BiH gledaju prenos "Euro songa", Izbor mis svijeta... i koliko se dalo primjeniti, niko zbog toga nije razbio TV prijemnik niti izašao na ulicu da protestuje. "Grubim mješanjem OHR-a u unutrašnje stvari RS" ocijenjeno je i insistiranje na donošenju Zakona o informisanju RS, za šta su prošli svi rokovi.

"Moramo graditi zakonski ambijent koji će jednostavno medije izvesti na put potpune nezavisnosti od dnevne politike, bez obzir što se oni finansiraju iz budžeta", kaže ministar Vasić kad god se potegne pitanje donošenja ovog zakona. Uz to, prema njegovoj ocjeni, "nije država ta koja se brine za slobodu informisanja, već novinari, koji se za tu slobodu moraju sami izboriti". Pri tome, nacrt zakona nikako da ugleda svjetlost dana, jer se njegovi tvorci ponašaju kao da trebaju izmisliti točak, a ne u nekoliko paragrafa sažeti iskustva koja zemlje sa razvijenom demokratskom tradicijom već odavno primjenjuju.

Ovaj zakon trebao je da reguliše kako obaveze tako i prava novinara i medija i omogući da javnost RS dobije uslove za razvoj profeseionalnog i objektivnog informativnog sistema. Upravo pravo na informaciju, opšti je stav novinara, jeste razlog zbog kojeg se sa donošenjem zakona oteže u nedogled. Novinara i kuću u kojoj radi lako je sankcionisati, ali u političkom okruženju koje se ponaša kao da postoji samo za sebe, izgleda da je nezamislivo otvoriti vladine i opštinske urede i arhive i omogućiti novinarima "da zabadaju nos tamo gdje im nije mjesto".

Ovako, služeći se zaštitom izvora, novinari do istine dolaze posredno, a upravo ministar to koristi da ih optuži da "nekvalifikovano i neprofesionalno obavljaju svoj posao" i pri tom se ne propušta istaknuti da se sve to radi da bi se "diskreditovala vlada i njeni uspjesi".

Odnos ministra informacija prema novinarima ilustruje niz primjera. Gotovo dvije godine Vasić je ignorisao sve pozive za okrugle stolove
koje su mu upućivale medijske asocijacije i nevladine oragnizacije, a na kojima se razgovaralo o položaju informisanja i novinara u RS. O njegovom viđenju slobode informisanja i dostupnosti izvora govori i protest koji su novinari uputili ministru u februaru 1999. godine zbog selektivnog obavješatavanja informativnih kuća o aktivnosti vlade i njenih ministara.

Da ipak nije zaboravio da je i sam bio novinar ministar je volio da ilustruje svojim kolumnama. Više od godinu dana pod pseudonimom Velibor Rajčević, Vasić je u "Nezavisnim novinama" upirao prstom na svakog ko se drznuo da misli ili govori drugačije od vladajuće oligarhije, čiji je dio i sam postao. I zapravo to niko ne bi ni sporio, da nas - koji se bavimo ovim poslom, nisu učili da komentator mora imati i ime i lice.

Zbog svega navedenog, čovjek koji drži do profesionalnog autoriteta, podnio bi ostavku. Ali mi ne živimo u normalnoj državi, pa je tako ljubav prema vlasti jača od bilo kakvih moralnih skrupula. Posebno kada se udruži sa novcem, kako je to u slučaju štampara Vasića, što mu je, valjda, sad dopunska djelatnost.

Gordana Katana (AIM)