Šta je preče - bogomolja ili kuća

Može li se stanovati u Božijem hramu?

AIM, SARAJEVO, 22.05.2000. Nedavno je banjalučki biskup Franjo Komarica u jednom intervjuu, kad je bila riječ o obnovi porušenih i izgradnji novih bogomolja (u njegovom slučaju, dakako - katoličkih), bez dvoumljenja odgovorio: "Crkve će pričekati gradnju, važniji je krov nad glavom". Biskup Komarica izjavio je to nakon što ga je Internacionalna liga humanista proglasila za "humanistu godine".

Kad se zna kako je i u kakvim teškim okolnostima biskup Komarica proveo ratne i veći dio poratnih godina u Banjoj Luci, kad se uz to zna da je sa svojom vjerskom pastvom bio i ostao u izuzetno nepovoljnom statusu nacionalne i vjerske manjine u sredini više nego arogantnoj i netrpeljivoj prema svima i svemu što nije srpsko i pravoslavno, onda se ovakav stav biskupa Komarice može tumačiti bar dvojako. Gledajući samo sa stanovišta njegove vjere i njegovoga vjerskoga poslanstva, a usporedbi sa aktuelnim stanovištima velikodostojnika drugih dviju vjera (islamske i pravoslavne), njegov stav je gotovo bogohulnički prema vlastitoj vjeri! Pa zar može biti iko i išta važniji od Boga i Božijeg Hrama!? No, s druge strane, sa stanovišta ljudskosti, pa baš po tome i sa vrhunaravnoga stanovišta mnogih Božijih (tj. vjerskih) uputstava o tome, biskup Komarica je, zapravo, takav stav i zauzeo u ime svoga vjerskoga i Božijeg poslanstva kojem služi - Čovjek je uvijek najvažniji, zato što Bog i vjera tako nalažu!

ZLOUPOTREBA VJERE I - BIJEDE

Ne znam kakave je vjerske i političke reakcije izazvala ova izjava časnoga biskupa Komarice, ali sam siguran da su mu njegovi (malo)brojni vjernici, Hrvati preostali u RS, koje je tokom čitavog rata hrabro štitio od zla i nevolja, dali najveću podršku, jer nije iznevjerio humanističke principe koje mu vjera i Bog nalažu.

Kako je u ovoj nesrećnoj BiH, ovakvoj kakva je sada, doslovno sve ispolitizirano, pogotovo ljudske nesreće, pa i sama vjera naročito, gotovo da je normalno što je biskup Komarica usamljen u svome stavu. Rat je podijelio i grubo razdvojio ne samo teritorije i narode, nego i tri dominantne vjere u BiH. Ali, sve je mnogo gore i zbog toga što su nacionalističke politike u najvećoj mjeri izmanipulirale i zloupotrijebile (svaka svoju) vjeru, što podrazumijeva, u krajnjem, da pitanje obnove ili izgradnje vjerskih objekata više i nije dominantno vjersko, nego gotovo isključivo političko pitanje. U tri (evidentno nacionalno i vjerski homogenizirane) bosanskohercegovačke političko-vjerske teritorijalne enklave vjerskim se nadmetanjima (čitaj: ubrzanom izgradnjom neprirodno velikih i luksuznih vjerskih objekata) brutalno takmiče vladajući primitivistički politički klanovi, dakako - uvijek u ime "svojih" naroda i "zaštite" njihovih vjerskih i nacionalnih interesa.

A kako stvarno stoji stvar s tom "zaštitom" i s tim "interesima" najbolje pokazuje i dokazuje sadašnja socijalna slika ove zemlje. Bukvalno cjelokupno "blagostanje", kakvim vole da se hvalisaju aktuelni političari na vlasti, počiva na donacijama, humanitarnoj pomoći i kreditima međunarodne zajednice, a životni standard bar 95 odsto bh. stanovništva "odlikuje" se ili doslovnim gladovanjem ili pukim preživljavanjem. Malo je izuzetaka u bilo kom (nacionalnom ili teritorijalnom) pogledu, da bi ova dramatična sveukupna socijalna slika mogla biti bitno povoljnija. Toj tužnoj i poražavajućoj socijalnoj slici još veću težinu daje ogroman broj izbjeglih i raseljenih (koji još uvijek samo sanjaju o povratku na svoje), ogroman broj nezaposlenih i ogroman broj unesrećenih i bolesnih, a potpuno obespravljenih, što ukupnu sliku ovdašnje sveopće bijede čini još mračnijom.

Zašto se onda, kad je sve to tako (a kamo sreće da nije!), ova posvemašnja svenarodna bijeda zamjenjuje (bolje reći: javno zamagljuje) napadnom i nerijetko histeričnom izgradnjom skupih i neprirodno velikih vjerskih objekatać Nema drugog odgovora osim da je riječ o dovršavanju davno smišljenih i projektovanih nacionalističkih ratno-političkih ciljeva: nacionalno-vjerske homogenizacije "svojih" naroda i konačnog definisanja "svojih" nacionalnih teritorija u BiH, ma koliko da je tog naroda i tog teritorija ostalo. U takvom ambijentu, dakako, izazovni vjerski objekti treba da svojim dominirajućim statusom i simbolikom nedvosmisleno pokažu "šta je tu čije". A u već postojećem ambijentu pretežno primitivističkog duha i mentaliteta, vjera je (tako se čini ovobalkanskim "vođama" naroda i vjera) najefikasnije sredstvo da se do kraja ovlada "svojim" potčinjenima, stradalnicima, beskućnicima i siromašnima.

OPIJUM ZA GLADNE I NESREĆNE

Kad su, nedavno, elitne nezavisne novine u Federaciji BiH, najprije "Dani", a potom i "Oslobođenje", objavile dva zapažena teksta pod indikativnim naslovima ("Gladnom narodu raskošne džamije" i "Raskošne džamije za siromašne vjernike"), nije to samo izgledalo kao da ih je pisao jedan i isti autor, dakle sa istim kritičkim uklonom, već je bila riječ o nečemu što je vidljivo svakom čovjeku u svakom trenutku i na svakom koraku u Sarajevu i svugdje tamo gdje je većinska nacionalistička stranka SDA na vlasti. Neprirodno velike i luksuzne (a to za naše pojmove znači i basnoslovno skupe) džamije i vjerski objekti niču gotovo na svakom koraku, obavezno na elitnim lokacijama, pa makar i arhitekstonski neprilagođene odabranim urbanim ambijentima, ali niču neprekidno i nezaustavljivo, pred očima i trbusima iscrpljenog i gladnog bošnjačkog naroda. See se to događa pod budnom pashom ovdašnjih bošnjačkih političko- vjerskih moćnika i pod nesebičnim materijalnim pokroviteljstvom bogatih velikodostojnika iz različitih islamskih zemalja, sve u ime brige za zaštitu vjere bosanskih muslimana-Bošnjaka. Dok bošnjački izbjeglički, raseljenički, beskućnički narod masovno trpi ponižavajuće šatorske smještaje umjesto obnove svojih uništenih ili oštećenih kuća i stanova, njihove osione "vođe" i oholi bogati islamski "donatori" nude im džamije i druge vjerske objekte kao opijum, kao nadomjestak za tragediju koju su doživjeli i nadu u povratak normalnom životu koju su gotovo potpuno i gotovo zauvijek izgubili. Niko od njih, naravno, nikada neće moći da zna koliko je novaca do sada utrošeno (i koliko će se još utrošiti za one čija je gradnja tek planirana) na ove skupe spomenike političko-vjerske nadmenosti njihovih bogatih, moćnih i oholih "dušebrižnika".

Na jedan od gore pomenutih kritičkih tekstova ("Raskošne džamije za siromašne vjernike", "Oslobođenje", 11. maja 2000. godine) neuobičajeno žučno već sljedećeg dana na čitavoj stranici "Oslobođenja" reagovao je Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, donator izgradnje ogromne džamije u sarajevskom naselju Alipašino polje. Uz uobičajenu retoriku o "neprijeteljima islama", reagovali su taman kao da su vlasnici ove države i bošnjačkog naroda, te u njoj po svojoj volji mogu "modelirati brigu", određivati prioritete obnove i kreirati urbanizaciju zemlje. A u odbranu ovog njihovog ucjenjivačkog, isključivo vjerskog oblika "pomoći BiH", uvijek stoji Islamska vjerska zajednica i politički vrh vladajuće SDA stranke. I uvijek je najlagodnije opravdanje koje dolazi na bilo kakav kritički osvrt u vezi sa izgradnjom ovih skupih vjerskih objekata - da donatori daju novac isključivo za to! Nema, međutim, nikakvog racionalnog odgovora na pitanje zašto se, onda, najprije, ne obnove stari, porušeni ili oštećeni vjerski objekti (a takvih je u BiH preko 1.000!), koji, uz sve drugo, imaju i značajnu vrijednost kao kulturna baština.

Čak i neko ko je posvađan sa matematikom može lako izračunati koliko se porušenih ili oštećenih bošnjačkih kuća i stanova moglo izgraditi i obnoviti za tolike milione dolara utrošene u izgradnju mnogobrojnih skupih džamija i koliko bi se tih nesrećnih ljudi već odavno vratilo u BiH i na svoje. No, upravo politički vrh SDA stranke i njegovi bučni vjersko-politički demagozi svakodnevno kritikuju međunarodnu zajednicu što ne daje više novca za povratak, tj. za obnovu tih kuća i stanova. O tome šta sami čine da se taj neophodni novac stvori nikada ne govore. I nikada ne odgovaraju na pitanje zašto pristaju na takve ucjenjivačke donacije islamskih donatora i zašto ih ne uvjere da će, bar još jedno vrijeme, u ovoj nesrećnoj zemlji ipak biti najpreči krov nad glavom i gola egzistencija.

Nema sumnje da bi svaki normalan Bošnjaka, koji već godinama ne može da se vrati na svoje i koji se već godinama pati po najgorim izbjegličkim logorima daleko do svoje zemlje i svoje kuće, sigurno bez dvoumljenja rekao šta mu je najpreče: krov nad glavom ili luksuzna džamija. No, takve Bošnjake niko ništa i ne pita, ali je zato, sigurno, i među njima s punim odobravanjem mogla biti prihvaćena gore citirana izjava banjalučkog biskupa Franje Komarice: najprije ljudima krov nad glavom, a za crkve će biti vremena. A niko, sigurno, neće reći kako je banjalučki biskup Franjo Komarica manji vjernik od reisa, ili mitropolita, i da mu je manje stalo do vlastite vjere i do vlastitog naroda. Riječ je, prosto, o moralnoj vizuri s kojom se vjera nudi sopstvenom narodu - kao maglena koprena za skrivanje vlastite odgovornosti za njegovu sudbinu ili kao humanistički poziv i izazov za istinsko ohrabrenje svakog čovjeka u tragičnim vremenima i prljavim iskušenjima.

Jer, iskreni vjernik može se svom Bogu moliti svugdje, na svakom mjestu i u svako vrijeme, ali ne može stanovati i živjeti u Božijem hramu.

Slavko ŠANTIĆ (AIM Sarajevo)