Etničko čišćenje Vukovara

Aim, Zagreb, 24.5.2000.

Etničkog čišćenja bilo je i nakon svršetka ratnih operacija - zaključak je koji se ne može izbjeći nakon objavljivanja najnovijeg stenograma razgovora pokojnog predsjednika Hrvatske dr. Franje Tuđmana s bivšim ministrom obnove i razvoja dr. Jurom Radićem, kojeg je tjednik Feral Tribune objavio u najnovijem broju. Ugodno ćaskajući u hladovini Predsjedničkih dvora sa svojim ministrom, Tuđman je uključio snimanje cijelog razgovora, od kojega je tek jedan, zadnji dio, bio posvećen strukturi stanovništva u takozvanom "simbolu hrvatskih ratnih stradanja", u Vukovaru. Razgovor je vođen 31. ožujka prošle godine, dvije godine nakon što je UNTAES napustio područje istočne Slavonije, a ni Tuđman ni Radić nisu krili nezadovoljstvo malim brojem Hrvata koji su se vratili u taj grad, kao ni nacionalnom strukturom, jednako postojećom kao i onom koja se stvarala mimo njihovih predviđanja i želja.

"Nešto još imam, oko Vukovara", značajno je Radić pripomenuo predsjedniku već pri kraju razgovora. Radilo se o prijedlogu koji je Radić dobio na stol, međutim, iz stenograma nije jasan sadržaj tog prijedloga. No, iz razgovora koji je potom uslijedio, vidi se da Radiću prijedlog koji mu je sam Tuđman poslao i nije bio posebno bitan jer on ima svoje rješenje. "Bit priče", kako kaže Radić, bila je u tome da je u Vukovaru namjerno zaustavljena obnova kako bi "uspostavili demografsku sliku, onu koja nam treba". Njihov je cilj bio da što više Srba ode iz Vukovara, jer su i on i predsjednik smatrali da ih je - za realizaciju "nacionalnih interesa" - previše koji su ostali u tome gradu. Istodobno, muku su mučili i s Hrvatima koji se nisu htjeli vraćati u porušeni grad, zbog čega je Tuđmanu sinula ideja kako bi trebalo, odnosno kako "moraju" u Vukovar naseljavati Bosance (kako je nazivao bosanske Hrvate) i time stvoriti poželjnu nacionalnu strukturu.

Radić je otvoreno govorio kako je cilj svega što rade "malo promijeniti sliku". Početkom 1999., u vrijeme kada je nastao ovaj razgovor, u Vukovaru je živjelo između devet i deset tisuća Srba, i nešto manje od tisuću Hrvata. Tuđmanova ideja bila je da svakako treba naseliti 15 ili 20 tisuća Bosanaca, dok je Radić smatrao da je već u prvoj fazi razrade ovog projekta moguće postići da u Vukovaru ostane samo pet tisuća Srba, dakle da se njihov broj prepolovi, dok bi se pod hitno (možda i prisilno) naselilo sedam ili osam tisuća Hrvata.

Veliki problem bivših vlasti s nekadašnjim stanovnicima Vukovara proistekao je upravo iz poteza bivše vlasti - prognanim Vukovarcima su u Zagrebu omogućili posao (uglavnom loš, ali ipak posao), smjestili ih u privremene smještaje koji su nakon osam godina postali trajni, a oni su se navikli na život u velikom gradu i sitne povlastice koje im je na osnovu raznih zakona donosio prognanički status. Povratak u razrušeni grad, u kojem nisu obnovljeni ni stanovi niti tvornice, nakon višegodišnjeg života u progonstvu time je postao nezamisliv. Nešto je bolja situacija s povratkom u sela uokolo Vukovara, najprije stoga što se znalo za koga se i u kojim selima obnavljaju kuće, ali i zbog toga što su slavonski seljaci svih ovih godina života u prognanstvu žarko željeli povratak u svoje domove, na svoju zemlju.

Mate Šimić, bivši predsjednik Zajednice prognanika, jedne od silnih "nevladinih" organizacija koje je HDZ osnivao gdje god nije mogao instrumentalizirati već postojeće, u tim je trenucima bio trn u oku HDZ-u. Njihovo razočarenje utemeljeno je na činjenici da je sam predsjednik Zajednice prognanika odlučio ne vratiti se svome domu, odnosno odlučio je zadržati stan stečen u progonstvu, a i kuću iz koje je protjeran početkom rata, valjda da bi imao gdje vikendom otići na odmor. Smatrali su da on "priča floskule" o povratku, ali kad treba nešto učiniti - tu više na njega nisu mogli računati. "Nema svijesti za to da bismo se zbog nacionalnih interesa trebali malo i žrtvovati", govorio je Tuđman o takvim pojavama i Šimićevom ponašanju. Radić je imao i dodatnih prijedloga - ako se već ne žele vraćati, dajmo im barem dokumente s adresom u Vukovaru, "pa će tamo sutra glasati, čak i ako budu negdje drugdje". Iz ovog se njihovoga razgovora može zaključiti da odlazak Mate Šimića s mjesta predsjednika Zajednice prognanika nije slučajan, baš kao ni dolazak mnogo radikalnijega Josipa Kompanovića. Kao i niz drugih kadrovskih rješenja, i ovo je smišljeno u Predsjedničkim dvorima - a takvim se odlukama nitko nije mogao suprotstavljati.

Vukovar je tako iz "grada heroja" - kako su ga javno nazivali, postao grad bremenit problemima. Znalo se da je nemoguće u grad vratiti ili naseliti 40 tisuća ljudi, koliko je Vukovar brojao prije razaranja. "Neka to bude grad s 15 tisuća, ali od 15 tisuća neka bude dvije trećine...", govorio je i predlagao Radić pokojnom predsjedniku, očigledno ciljajući na to da dvije trećine novih stanovnika trebaju biti Hrvati. "To je cilj. Tako da se jedna slika Vukovara ne može promijeniti kroz tri dana", elaborirao je svoje zamisli. Zbog toga je Radić otezao s obnovom stanova, ali i s obnovom cijele gospodarske infrastrukture. "Kada bih ja sada na brzinu obnovio tisuću stanova u gradu, umjesto (kuća) u selima, u tih tisuću bi ušli Srbi", izlagao je Radić svoju strategiju "obnavljanja na kapaljku", a Tuđman mu odobravao: "Ne bi smio..." Vjerojatno, ne bi smio dopustiti da se Srbi naseljavaju, da uživaju u onome što je namijenjeno Hrvatima.

Njihov razgovor autentično je svjedočanstvo o načinu na koji je Hrvatska demokratska zajednica rješavala probleme gdje je smatrala da ih treba riješiti, i kako ih producirala tamo gdje nije bila zadovoljna postojećim stanjem. Stvaranje poželjne nacionalne strukture u Vukovaru bio je jedan od imperativa njihovog djelovanja, a problemi s kojima se i danas susreće ovaj grad svjedoče o ludilu politike balkanskih vođa. U Vukovar se do danas nije vratio znatniji broj Hrvata, Srbi još uvijek iz njega više žele pobjeći nego u njemu ostati, obnovljeno nije skoro ništa više no što je bilo prije godinu dana, a sada se vidi i zašto je tako - da Srbi ne bi u njemu ostali. HDZ je izgubio izbore u Hrvatskoj zbog smrti predsjednika države i stranke, a vjerojatno zbog brzog razvoja Tuđmanove bolesti nije došlo do krajnjih rezultata paklenog plana Radić-Tuđman: u Vukovaru je još uvijek skoro jednak broj Srba, a Hrvata je oko 1500. Međutim, i to su samo procjene. Stvarno stanje i nacionalna struktura stanovništva znat će se tek nakon popisa, koji je planiran za cijelu državu za slijedeću godinu.

Tzv. humana preseljenja, eufemizam za etnički inženjering i stvaranje željene nacionalne strukture u pojedinim područjima, pa i cijelim državama, dugo su godina bila predmet rasprava demografa i sociologa, ali i predmet žestoke kritike onih koje vladajuće strukture nisu uspjele disciplinirati i u mišljenju. Velika većina takvih rasprava temeljila se na pokazateljima s terena, na procjenama o broju onih koji su napustili neko područje i onih koji su na to isto područje došli. Svih tih godina nedostajala je ključna karika u dokazivanju smišljene strategije etničkog čišćenja nekakav dokument koji bi o tome posvjedočio. Istina, pojedinačni zakonski akti dali su naslutiti kako je njihova intencija cementiranje stanja odsutnosti Srba i prisutnosti Hrvata, iako takvo što javno nikada nije nitko decidirano izrekao. Ministra Radića sumnjičilo se u medijima kao izvršitelja Tuđmanovih ideja o nužnom smanjenju broja Srba u Hrvatskoj, ali sve do objavljivanja ovoga stenograma nitko za to nije imao dokaz. Danas, kad na površinu isplivavaju sve gadosti koje su skrivali debeli zidovi Predsjedničkih dvora, napokon se može procijeniti i stvarna uloga Jure Radića u provođenju "nacionalnih interesa", oličenih u umjetno generiranoj nacionalnoj strukturi Hrvatske.

Milivoj Đilas