Šta je preče - bogomolja ili kuća

Moľe li se stanovati u Boľijem hramu?

AIM, SARAJEVO, 22.05.2000.

Nedavno je banjalučki biskup Franjo Komarica u jednom intervjuu, kad je bila riječ o obnovi poruąenih i izgradnji novih bogomolja (u njegovom slučaju, dakako - katoličkih), bez dvoumljenja odgovorio: "Crkve će pričekati gradnju, vaľniji je krov nad glavom". Biskup Komarica izjavio je to nakon ąto ga je Internacionalna liga humanista proglasila za "humanistu godine".

Kad se zna kako je i u kakvim teąkim okolnostima biskup Komarica proveo ratne i veći dio poratnih godina u Banjoj Luci, kad se uz to zna da je sa svojom vjerskom pastvom bio i ostao u izuzetno nepovoljnom statusu nacionalne i vjerske manjine u sredini viąe nego arogantnoj i netrpeljivoj prema svima i svemu ąto nije srpsko i pravoslavno, onda se ovakav stav biskupa Komarice moľe tumaĽiti bar dvojako. Gledajući samo sa stanoviąta njegove vjere i njegovoga vjerskoga poslanstva, a usporedbi sa aktuelnim stanoviątima velikodostojnika drugih dviju vjera (islamske i pravoslavne), njegov stav je gotovo bogohulnički prema vlastitoj vjeri! Pa zar moľe biti iko i iąta vaľniji od Boga i Boľijeg Hrama!? No, s druge strane, sa stanoviąta ljudskosti, pa baą po tome i sa vrhunaravnoga stanoviąta mnogih Boľijih (tj. vjerskih) uputstava o tome, biskup Komarica je, zapravo, takav stav i zauzeo u ime svoga vjerskoga i Boľijeg poslanstva kojem sluľi - Čovjek je uvijek najvaľniji, zato ąto Bog i vjera tako nalaľu!

ZLOUPOTREBA VJERE I - BIJEDE

Ne znam kakave je vjerske i političke reakcije izazvala ova izjava časnoga biskupa Komarice, ali sam siguran da su mu njegovi (malo)brojni vjernici, Hrvati preostali u RS, koje je tokom čitavog rata hrabro ątitio od zla i nevolja, dali najveću podrąku, jer nije iznevjerio humanističke principe koje mu vjera i Bog nalaľu.

Kako je u ovoj nesrećnoj BiH, ovakvoj kakva je sada, doslovno sve ispolitizirano, pogotovo ljudske nesreće, pa i sama vjera naročito, gotovo da je normalno ąto je biskup Komarica usamljen u svome stavu. Rat je podijelio i grubo razdvojio ne samo teritorije i narode, nego i tri dominantne vjere u BiH. Ali, sve je mnogo gore i zbog toga ąto su nacionalističke politike u najvećoj mjeri izmanipulirale i zloupotrijebile (svaka svoju) vjeru, ąto podrazumijeva, u krajnjem, da pitanje obnove ili izgradnje vjerskih objekata viąe i nije dominantno vjersko, nego gotovo isključivo političko pitanje. U tri (evidentno nacionalno i vjerski homogenizirane) bosanskohercegovačke političko-vjerske teritorijalne enklave vjerskim se nadmetanjima (čitaj: ubrzanom izgradnjom neprirodno velikih i luksuznih vjerskih objekata) brutalno takmiče vladajući primitivistički politički klanovi, dakako - uvijek u ime "svojih" naroda i "zaątite" njihovih vjerskih i nacionalnih interesa.

A kako stvarno stoji stvar s tom "zaątitom" i s tim "interesima" najbolje pokazuje i dokazuje sadaąnja socijalna slika ove zemlje. Bukvalno cjelokupno "blagostanje", kakvim vole da se hvalisaju aktuelni političari na vlasti, počiva na donacijama, humanitarnoj pomoći i kreditima medjunarodne zajednice, a ľivotni standard bar 95 odsto bh. stanovniątva "odlikuje" se ili doslovnim gladovanjem ili pukim preľivljavanjem. Malo je izuzetaka u bilo kom (nacionalnom ili teritorijalnom) pogledu, da bi ova dramatična sveukupna socijalna slika mogla biti bitno povoljnija. Toj tuľnoj i poraľavajućoj socijalnoj slici joą veću teľinu daje ogroman broj izbjeglih i raseljenih (koji joą uvijek samo sanjaju o povratku na svoje), ogroman broj nezaposlenih i ogroman broj unesrećenih i bolesnih, a potpuno obespravljenih, ąto ukupnu sliku ovdaąnje sveopće bijede čini joą mračnijom.

Zaąto se onda, kad je sve to tako (a kamo sreće da nije!), ova posvemaąnja svenarodna bijeda zamjenjuje (bolje reći: javno zamagljuje) napadnom i nerijetko histeričnom izgradnjom skupih i neprirodno velikih vjerskih objekata? Nema drugog odgovora osim da je riječ o dovrąavanju davno smiąljenih I projektovanih nacionalistiĽkih ratno-političkih ciljeva: nacionalno-vjerske homogenizacije "svojih" naroda i konačnog definisanja "svojih" nacionalnih teritorija u BiH, ma koliko da je tog naroda i tog teritorija ostalo. U takvom ambijentu, dakako, izazovni vjerski objekti treba da svojim dominirajućim statusom i simbolikom nedvosmisleno pokaľu "ąta je tu čije". A u već postojećem ambijentu preteľno primitivističkog duha i mentaliteta, vjera je (tako se čini ovobalkanskim "vodjama" naroda i vjera) najefikasnije sredstvo da se do kraja ovlada "svojim" potčinjenima, tradalnicima, beskućnicima I siromaąnima.

OPIJUM ZA GLADNE I NESREĆNE

Kad su, nedavno, elitne nezavisne novine u Federaciji BiH, najprije "Dani", a potom i "Oslobodjenje", objavile dva zapaľena teksta pod indikativnim naslovima ("Gladnom narodu raskoąne dľamije" i "Raskoąne dľamije za siromaąne vjernike"), nije to samo izgledalo kao da ih je pisao jedan i isti autor, dakle sa istim kritičkim uklonom, već je bila riječ o nečemu ąto je vidljivo svakom čovjeku u svakom trenutku i na svakom koraku u Sarajevu i svugdje tamo gdje je većinska nacionalistička stranka SDA na vlasti. Neprirodno velike i luksuzne (a to za naąe pojmove znači i basnoslovno skupe) dľamije i vjerski objekti niču gotovo na svakom koraku, obavezno na elitnim lokacijama, pa makar i arhitekstonski neprilagodjene odabranim urbanim ambijentima, ali niču neprekidno i nezaustavljivo, pred očima i trbusima iscrpljenog i gladnog boąnjaĽkog naroda. Sve se to dogadja pod budnom pashom ovdaąnjih boąnjačkih političko-vjerskih moćnika i pod nesebičnim materijalnim pokroviteljstvom bogatih velikodostojnika iz razliĽitih islamskih zemalja, sve u ime brige za zaątitu vjere bosanskih muslimana-Boąnjaka. Dok boąnjački izbjeglički, raseljenički, beskućnički narod masovno trpi poniľavajuće ąatorske smjeątaje umjesto obnove svojih uniątenih ili oątećenih kuća i stanova, njihove osione "vodje" i oholi bogati islamski "donatori" nude im dľamije i druge vjerske objekte kao opijum, kao nadomjestak za tragediju koju su doľivjeli i nadu u povratak normalnom ľivotu koju su gotovo potpuno i gotovo zauvijek izgubili. Niko od njih, naravno, nikada neće moći da zna koliko je novaca do sada utroąeno (i koliko će se joą utroąiti za one čija je gradnja tek planirana) na ove skupe spomenike političko-vjerske nadmenosti njihovih bogatih, moćnih i oholih "duąebriľnika".

Na jedan od gore pomenutih kritičkih tekstova ("Raskoąne dľamije za siromaąne vjernike", "Oslobodjenje", 11. maja 2000. godine) neuobičajeno ľučno već sljedećeg dana na čitavoj stranici "Oslobodjenja" reagovao je Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, donator izgradnje ogromne dľamije u sarajevskom naselju Alipaąino polje. Uz uobičajenu retoriku o "neprijeteljima islama", reagovali su taman kao da su vlasnici ove drľave i boąnjačkog naroda, te u njoj po svojoj volji mogu "modelirati brigu", odredjivati prioritete obnove i kreirati urbanizaciju zemlje. A u odbranu ovog njihovog ucjenjivačkog, isključivo vjerskog oblika "pomoći BiH", uvijek stoji Islamska vjerska zajednica i politički vrh vladajuće SDA stranke. I uvijek je najlagodnije opravdanje koje dolazi na bilo kakav kritički osvrt u vezi sa izgradnjom ovih skupih vjerskih objekata - da donatori daju novac isključivo za to! Nema, medjutim, nikakvog racionalnog odgovora na pitanje zaąto se, onda, najprije, ne obnove stari, poruąeni ili oątećeni vjerski objekti (a takvih je u BiH preko 1.000!), koji, uz sve drugo, imaju i značajnu vrijednost kao kulturna baątina.

Čak i neko ko je posvadjan sa matematikom moľe lako izračunati koliko se poruąenih ili oątećenih boąnjačkih kuća i stanova moglo izgraditi i obnoviti za tolike milione dolara utroąene u izgradnju mnogobrojnih skupih dľamija i koliko bi se tih nesrećnih ljudi ve† odavno vratilo u BiH i na svoje. No, upravo politički vrh SDA stranke i njegovi bučni vjersko-politički demagozi svakodnevno kritikuju medjunarodnu zajednicu ąto ne daje viąe novca za povratak, tj. za obnovu tih kuća i stanova. O tome ąta sami čine da se taj neophodni novac stvori nikada ne govore. I nikada ne odgovaraju na pitanje zaąto pristaju na takve ucjenjivačke donacije islamskih donatora i zaąto ih ne uvjere da će, bar joą jedno vrijeme, u ovoj nesrećnoj zemlji ipak biti najpreči krov nad glavom i gola egzistencija.

Nema sumnje da bi svaki normalan Boąnjaka, koji već godinama ne moľe da se vrati na svoje i koji se već godinama pati po najgorim izbjegličkim logorima daleko do svoje zemlje i svoje kuće, sigurno bez dvoumljenja rekao ąta mu je najpreče: krov nad glavom ili luksuzna dľamija. No, takve Boąnjake niko niąta i ne pita, ali je zato, sigurno, i medju njima s punim odobravanjem mogla biti prihvaćena gore citirana izjava banjalučkog biskupa Franje Komarice: najprije ljudima krov nad glavom, a za crkve će biti vremena. A niko, sigurno, neće reći kako je banjalučki biskup Franjo Komarica manji vjernik od reisa, ili mitropolita, i da mu je manje stalo do vlastite vjere i do vlastitog naroda. Riječ je, prosto, o moralnoj vizuri s kojom se vjera nudi sopstvenom narodu - kao maglena koprena za skrivanje vlastite odgovornosti za njegovu sudbinu ili kao humanistiĽki poziv i izazov za istinsko ohrabrenje svakog čovjeka u tragičnim vremenima i prljavim iskuąenjima.

Jer, iskreni vjernik moľe se svom Bogu moliti svugdje, na svakom mjestu i u svako vrijeme, ali ne moľe stanovati i ľivjeti u Boľijem hramu.

Slavko ŠANTIĆ (AIM Sarajevo)