Obnova kuća bez nacionalnosti
Aim, Zagreb, 21.5.2000.
Radimir Čačić, ministar obnove, graditeljstva i javnih radova u vladi Ivice Račana, bio je prošlog tjedna metom žestokih napada novopečene hrvatske opozicije, točnije, zastupnika nekad vladajuće Hrvatske demokratske zajednice. Novi ministar toliko ih je razgnjevio da su, u Saboru, najprije napustili sjednicu na kojoj se raspravljalo o Zakonu o obnovi, da bi potom zatražili od vlade i ministrovu ostavku. Iako vlada još nije dala službeni odgovor, sigurno je da Čačić neće otići.
Čime je Čačić tako povrijedio zastupnike HDZ-a? Odgovor je višeslojan. Za vrijeme saborske rasprave on je, najprije, konstatirao da je - ulazeći ujutro, za vrijeme Oluje u Knin - zatekao cijele i nezapaljene kuće, dok je odlazeći iz grada oko podneva, vidio mase kuća u plamenu. "Zločinci i kriminalci nisu bili samo na jednoj strani, bilo ih je i kod nas" rekao je Čačić. Dodao je, usput, i da tog jutra u Kninu nije vidio niti jednog zastupnika HDZ-a, dok su, osim njega, u tom gradiću bili i neki drugi opozicijski političari, poput Dražena Budiše. Zastupnici iz redova HDZ-a to su odmah preveli na svoj jezik, u kojemu poruka ministra Čačića glasi zapravo ovako: Čačić optužuje hadezeovce da su kukavice, kriminalci i palikuće, preko toga skvrnavi svetinju Domovinskog rata, a usput izjednačava agresora i žrtvu, odnosno, posredno čini sve na izjednačavanju krivnje za minuli rat. U ime HDZ-a, Čačićevu ostavku zbog takvih stavova zatražio je novi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, dr Ivo Sanader, kao i predsjednik kluba zastupnika HDZ-a u Saboru, Vladimir Šeks.
Zanimljivo je da je sličan stav u raspravi, prije Čačića, iznio IDS-ov zastupnik Damir Kajin, koji je rekao da je HDZ kriv za 10 000 kuća srušenih u Krajini nakon Oluje, no Kajinovu je raspravu zaustavio predsjednik Sabora, Zlatko Tomčić, oduzevši mu riječ. U istom paketu čula se i konstatacija Nenada Stazića, zastupnika SDP-a, koji je izjavio da su oni Srbi koji su poslušali poziv predsjednika Tuđmana da ostanu u Hrvatskoj, doista ostali u hrvatskoj zemlji, ali dva metra ispod površine. Na tu su izjavu reagirali samo Ljerka Mintas Hodak i Ljubo Ćesić Rojs, no Staziću ipak nije pala ni dlaka s glave. Čačić je, međutim, prošao znatno gore: osim zatražene ostavke, policija je dobila i dojavu da je u Čačićevu kuću u Varaždinu podmetnuta bomba, što se - nakon policijske istrage - pokazalo netočnim. Ipak, na Čačića je izvršen snažan pritisak. On se zastupnicima HDZ-a ispričao, uz nešto ironije, ali nije mu palo ni na kraj pameti da podnese ostavku. Iza njega ipak stoji uvjerljiva većina, koja podupire njegov rad, i koja se ne želi obazirati na ispade pripadnika stranke koja je u minulih deset godina upropastila Hrvatsku, dovevši je na rub prosjačkog štapa. Ima i nešto značajnije od toga. U Hrvatskom državnom saboru, ovaj puta, diskusije spomenutih predstavnika parlamentarne većine bile su oblikovane tako da je šira javnost mogla čuti ono što se smatra javnom tajnom, ali za izricanje čega ipak treba velika hrabrost: da su masovno paljene kuće Srba, da je to činjeno i nakon Oluje, te da je Tuđmanov poziv Srbima da za vrijeme Oluje ostanu u Hrvatskoj, bio neiskren i farizejski. I što je posebno važno, autori svih tih izjava bili su etnički Hrvati a ne, recimo, Milan Đukić.
Prije glasanja za prijedlog Zakona o obnovi, zastupnici HDZ-a povukli su se, demonstrativno, iz sabornice, pa je hrvatski parlament ostao bez kvoruma i Zakon o obnovi nije izglasan. Dodatni izgovor bio im je da predlagatelj zakona ne želi uvesti u Zakon o obnovi formulaciju prema kojoj su kuće stradale u "velikosrpskoj agresiji", nego tek u "Domovinskom ratu". Zanimljivo je, inače, da ni HDZ svih godina dok je imao stabilnu većinu u Saboru, nije proglasio rat niti je Hrvatska ikada bila u formalnom ratnom stanju. Sada su tu činjenicu hadezeovci namjerno zaboravili.
Temeperatura u Hrvatskom državnom saboru zadnjih mjeseci primjetno raste, pa je više nego sigurno da je povika desničara protiv Radimira Čačića samo izraz sve oštrije političke konfrontacije u hrvatskom društvu. Na dnevnom redu Sabora nalaze se, naime, cijeli nizovi zakona koji praktično detuđmaniziraju ili dehadezeiziraju Hrvatsku. Konkretno, Zakon o obnovi napokon je izjednačio prava svih građana Hrvatske na obnovu ratom uništene imovine. U Hrvatskoj je, prema nekim procjenama, do 1995. godine u zrak odletjelo nekoliko desetina tisuća srpskih kuća. U Gospiću, dio grada u kojemu su živjeli Srbi, pretežno od mina stradala je većina kuća; masovna miniranja zabilježena su u Zadru, Karlovcu, Požegi, Osijeku, a nekoliko tjedana nakon Oluje, kada su već utihnule sve borbe, minirane su i spaljivane kuće u bivšim UNPA sektorima Sjever i Jug, pa su za vrijeme tih "operacija" neka naselja spaljena gotovo u cijelosti, poput Srba, Donjeg Lapca, te značajnog broja sela bivše Krajine.
U poslijeratnom razdoblju obnove, od 90 tisuća obnovljenih objekata, sacijelo nije bilo više od stotinu kuća povratnicima srpske nacionalnosti. Hadezeova je vlada provodila žestoku politiku etničkog čišćenja, u dogovoru sa vladajućim krugovima u Beogradu, pa povratak Srba i obnova njihovih kuća nisu nikome bili interesantni. Po prešutnom ali snažnom dogovoru, Hrvati se pak nisu vraćali u Republiku Srpsku. Trećeg siječnja, ta je nacionalistička osovina ipak pukla, barem na jednoj strani. Povratak izbjeglica, ravnopravnost građana i jednakost u obnovi, dizanje razine manjinskih prava, sve te zadatke nova je vlada - s različitim entuzijazmom i različitim uspjehom - počela ipak, provoditi na veliko zadovoljstvo međunarodne zajednice, koja je makar u obnovi otvorila kesu, odobrivši donaciju od 55 milijuna dolara za povratak 16 500 Srba u Hrvatsku i za obnovu njihovih kuća. Novi kurs nove vlade širom joj je otvorio vrata međunarodnih integracija, a više nije nikakva novost da zapdni šefovi država primaju Račana i Mesića kao ravnopravne i uvažene sugovornike, s jakom demokratskom legitimacijom. Bivše hrvatske dužnosnike tretirali su, pak, kao okužene pacijente koje se, na žalost, ne može izbjeći ali se s njima mora postupati vrlo oprezno. Koliko je daleko Tuđmanova vlada išla u etničkom inženjeringu, jasno pokazuje i stenogram razgovora između Tuđmana i Jure Radića, bivšeg ministra obnove, u kojemu se jasno vidi da njih dvojica žele uništiti privredu Vukovara - kako bi Srbi bili prinuđeni otići iz njega - ne žele ulagati u obnovu, jer vjeruju da bi se time u grad privukli samo izbjegli Srbi, a kako znaju da se vukovarski Hrvati ne žele vraćati u Vukovar, planiraju u njega doseliti bosanske Hrvate koje nazivaju jednostavno "Bosancima"...
Račanova se vlada ipak nalazi u veoma teškoj situaciji. Ona je prinuđena zatvarati sve nerentabilne pogone, povećavati broj nezaposlenih, dizati cijene, smanjivati potrošnju a preko noći ne može učiniti nikakav spektakularan potez. Reforme su bolne, dugotrajne i nužne, a jedina skupina ljudi koju desnica - unaprijed - u javnosti može prikazati kao "profitere", jesu povratnici Srbi, kojima će kuće biti obnavljane pretežito međunarodnim sredstvima, uz nešto državnog novca. Taj povratak svakako nije nešto što bi većina građana željela, premda radikalna desnica, iz Hrvatske stranke prava i HDZ-a, ipak na otporu povratku ne može mobilizirati masu dovoljnu da prouzroči ozbiljnu krizu vlade. No, oni nastoje destabilizirati novu vlast kada god mogu. Zato i hadezeovci i njima skloni intelektualcu, u argumentima oko Zakona o obnovi koriste najtežu "artiljeriju".
Po njima, u Hrvatsku će se nakon usvajanja tog zakona vratiti Ratko Mladić i drugi srpski generali iz bivše JNA, dobit će nazad svoje stanove, opet će biti privilegirani, isl. Dio vojnih krugova počeo je pak, u suradnji s Hrvatskom strankom prava i HVIDROM, organizirati prosvjede protiv politke nove vlade, koji će se - kako saznajemo - nastaviti cijelo ljeto. HDZ se u tim aktivnostima blago distancira od HSP-a, ali je evidentno da upravo snage bivše Tuđmanove stranke stoje iza postupnog uvođenja kaosa u Hrvatskoj. Riječ je, uglavnom, o lumpenintelektualcima, ustašonostalgičarima i sličnom profilu "političara" koji su jednom, za vrijeme hadezeove revolucije, osjetili što znači vlast pa sada kad su je izgubili, ne prezaju ni od čega da ponovo dođu do nje. Porast ekonomske bijede - nužna cijena reformi - nažalost je zahvalno tlo za ponovni uspon desnice u Hrvatskoj, koji se može zaustaviti samo ako nova vlada, do nove godine, osim najavljenih odricanja pruži i nadu da će se u ovoj zemlji, narednih godina, napokon normalno živjeti. Hrvatska takvu šansu ima, i to je ono što zastupnike HDZ-a tako neopisivo smeta: evropeizacijom države, njihove šanse za ponovni politički uspon, padaju toliko brzo koliko se Hrvatska uzdiže.
Boris Rašeta