Put Ibrahima Đedovića od parlamenta do zatvora i nazad

Nakon tri zatvorske godine Abdićev sudarnik na slobodi

Sarajevo, 05.2000 Ibrahim Đedović, više od tri godine poslanik u državnom paralamentu, tek je nedavno položio svoju poslaničku zakletvu. Protekle godine Đedović je naime, umjesto u parlamentu, proveo u zatvoru uz iznimno dug sudski proces. Nakon trogodišnjeg sudjenja za djela protiv čovječnosti i humanosti počinjena navodno tokom medjubošnjačkih sukoba u "autonomnoj pokrajini Zapadna Bosna" izmedju 1993. i 1995. godine, presuda je konačno donesena - nema dokaza Djedovićeve krivnje. Presudu je na Kantonalnom sudu u Sarajevu izrekao sudija Šaban Maksumić, a ovakav ishod krajnje politizianog procesa može predstavljati sasvim novo svjetlo na na unutarbošnjačke sukobe u Krajini, ali i rad ovdašnjeg sudstva.

"Ja sam žrtva personalnog sukova Alije Izretbegovića i Fikreta Abdica", ustvrdio je Đedovih po izlasku iz zatvora u koji je dospio kao visoki funkcioner Demokratske narodne zajednice (stranka F. Abdića) te prvi politički suradnik "kladuškog Babe" u ratnim, ali I poratnim godinama. Time se, barem što se zvaničnog Saajeva tiče (čitaj Izetbegovićeve SDA) sudjenje Đedoviću sve vrijeme promatralo kao indirektno sudjenje Fikretu Abdiću. U vrlo mučnom i ispolitiztiranom togodišnjem sudskom procesu protiv Đedovića kao svjedok se, primjerice, pojavila i djevojka (vjeruje se duševno oboljela) koja je Đedovića okrivila za navodno kontinuirano silovanje a da ga pri tome nije uspjela prepoznati iako je bio sam u sali. S druge strane svjedoci na sudjenju su pod zakletvom davali sasvim drugačije izjave od onih u prvim pretresima. Istovremeno, režimski su ga mediji i prije prvog izlaska pred sud proglasili zločincem.

Ibrahim Đedović je, inače, magistar vojnih nauka, rodjen 1961. godine u selu Kikači, nedaleko od Tuzle. Uhapšen je 7. maja 1997. godine kao poslanik u tadašnjem (prošlom) sazivu Predstavničkog doma federalnog Parlamenta, i to iznenadno prilikom skupštinske pauze. Nakon što se pozvao na poslanički imunitet te nakon intervencije predsjedavajućeg Doma, Đedović je u punoj pratnji policije nakratko vraćen u parlament, gdje mu je dozvoljeno da govori. Nakon njegovog izlaganja, ipak mu je izglasano ukidanje poslaničkog imuniteta. U trenutku glasanja u sali su bili, naravno, samo poslanici SDA i Stranke za BiH, jer se opozicijska SDP usprotivila tom činu i napustila parlament. Njegovi najžešći politički protivnici, odnosno Izetbegovićevi i Silajdžićevi zastupnici, izglasali su sami odluku, a prisutni novinari tvrde da se u roku od pet minuta od Đedovićevog izlaska za govornicu u zgradi parlamenta pojavila i Vasvija Vidović, tadašnji federalni oficir za vezu sa Haškim sudom i predočila navodnu saglasnost Haga za Djedovićevo krivično gonjenje!

Na istoj sjednici federalnog Parlamenta postavilo se pitanje sudbine ostala tri poslanika DNZ-a, što je pokazalo suštinu sukoba - pripadnost drukčijoj političkoj opciji kao osnova za progon i hapšenje! Poslanik SDA, Mirsad Veladzic - tada guverner Unsko-sanskog kantona za koga Đedović tvrdi da je bio na čelu tima zabranjene privatne SDA policije AID, a koji je vodio istragu protiv njega - nazvao je Đedovića i njegove stranačke kolege zločincima te pozvao poslanike da ih iskljuce iz rada Skukpštine, a policiju i sudstvo "da urade svoj posao". Još uvijek prisutan u skupštinskoj sali Đedović je odgvorio da nije zločnac, ali da je spreman odgovarati pred sudom i kolegama te pozvao poslanike da "odluče po savjesti": "Ovdje sam zato sto je mojim kolegama i meni mandat dao narod", izjavio je Đedoviće. No, poslanici SDA prozvali su javno Đedovića i njegove stranačke kolege odgvornima za smrt preko 3 hiljade kladuških Bošnjaka, potom za organizovanje rušenja legalne vlasti u kladuškom kraju, i konačno za saradnju sa "četnicima". Tadašnji predsjedavajući Doma, Abdulah Konjicija opomenuo je poslanike svoje stranke podsjećajući da postoje sudski organi koji tek na osnovu dokaza mogu naložiti Mandatsko-imunitetskoj komisiji parlamenta da iskljuci clanove DNZ. Danas Djedović tvrdi da mu je upravo Konjicija neposredno pred hapšenje u svom uredu rekao: "Ovi moji hoće tvoju glavu! Ne znam zašto, ali hoće upravo tvoju glavu".

Za vrijeme Đedovićevih zatvorskih dana raspisani su novi, parlamentarni izbori u BiH, i Đedović je, zahvaljujući velikom broju glasova građana bosanske Krajine, ponovno dobio poslaničko mjesto, ovaj put u državnom Parlamentu BiH. OSCE je verifikovao njegov mandat jer iz Haga nisu tražili njegovo izručenje a nije bilo ni informacije da se Đedović nalazi na haškim tajnim listama. Medjutim, na prvoj sjednici državnog Parlamenta opet je bio sporan Djedović: naime unutar skupštinske Imunitetsko-verifikacione komisije nisu se mogli dogovoriti može li Đedović uopšte biti biti poslanik. Opozicija je tada tvrdila da može, a poslanici iz reda SDA i njihovih satelitskih stranaka da ne može, a kod glasanja je Đedović "prošao" kao poslanik uz tijesni rezultat kojem su doprinjeli i zastupnici iz RS. Ipak, nikada se nije pojavio na sjednici, s obzirom da je odbio da ga sudska polciija prati na sjednice i vraća u zatvor. Njegova poslanička prava svela su se na to da njegova porodica (žena i dvije kćeri) dobivaju pola poslaničkog paušala.

Ibrahim Djedović, inače generalni sekretar DNZ, danas pojašanjava razloge za početak sukoba u zapadnoj BiH i svoje hapšenje: "Na samom sudjenju pojavile su dvije oprečne izjave. General Ramiz Dreković je rekao da je dobio informaciju da Đedović sa narodom polazi na Bihać da preuzme komandu 5. Korpusa, a komandanti bataljona Sead Toromanović i Mirsad Selmanović, kojima je Dreković bio nadredjeni, kažu da su dobili naredbu da oružanu uđu u Veliku Kladušu. Nama ni do danas nije jasno samo gdje su odobrene te naredbe - u sarajevu ili u Bihaću i mi se to pitamo od 1993. godine. Sve se to dešavalo na dan osnivanja Demokratske narodne zajednice u Velikoj Kladuši, 4. oktobra 1993. godine. Na taj dan u Velikoj Kladuši su bile dvije brigade pod komandom bihaćkog Korpusa i one su odjednom napustile položaje prema Srbima i krenule porema nama. Narod je pravo sa osnivačkog skupa krenuo njima u susret i sreli su se na Johovici, 7 km od Velike Kladuše i 80 km od Bihaća, a optužuju nas da smo mi pošli na Bihać. Mi smo molili vojsku da se vrati u Bihać, ali su odgovorili da imaju naredbu. Narod nije htio da se pomjeri i počela je pucnjava koja je uskoro prerasla u ozbiljni sukob. Nakon toga neke jedinice tih brigada kreću uz narod, pridružuju nam se i cijele jedinice iz Cazina i tako se formirala Narodna odbrana", priča Dejdović. Na pitanje AIM-a kako komentariše optužbe za Abdićevu izdaju, te njegovoj saradnji sa Mladićevim snagama, Đedović odgovara:

• Četrnaestog septembra 1993. godine Alija Izetbegović potpisao je dogovor o formiranju Unije Republika Bosne i Hercegovine sa predstavnicima republike Hrvatske. Ugovor o razgraničenju potpisali du Mate Granić i Haris Silajdžić. Isti taj ugovor potpisan je 16. septembra i sa srpskom stranom - Momčilo Krajišnik i opet Silajdžić. Bili je to u toku ženevskih pregovora. Po tom dogovoru sadašnji Unsko-sanski kanton bio je 100 km odvojen od, po tom dogovoru, predvidjene Republike Bosne i zbog takvog nemogućeg i izoliranog položaja javlja se ideja o formiranju Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. Fikret Abdić, dakle, potpisuje isti dokument kao i Izetbegović, ali uz naglašavanje da je Zapadna Bosna uključena u tu Republiku Bosnu. Dokument je potpisan 21. oktobra u Zagrebu, odnosno 23. oktobra u Beogradu, sa istim predstavnicima kao i Izetbegovićev predstavnik Silajdžić. Autonomiju je silom ugasila Armija BiH pod komandom zvaničnog Sarajeva. Abdić bježi u Hrvatsku, tamo dobiva državljanstvo, a ja i ostali njegovi saradnici ostajemo u Krajini. Ideja Autonomne pokrajine Zapadna Bosna odslužila je svoje, ali je u to doba bila pokušaj zaštite gradjana koji su tamo živjeli. Danas je, naravno, apsurdna jer sam Unsko-sanski kanton, po Daytonskim odredicama, ima daleko viši stepen autonomije nego što smo mi tada tada tražili za pokrajinu.

SDA nakon presude tvrdi da nije zadovoljna, da je sud bio korumpiran(! ?), te da je DNZ unaprijed znao da će presuda biti oslobadjajuća. Đedovićev branilac pak, poznati sarajevski advokat Senka Nožica, tvrdi da se ishod presude nije znao do posljednjeg dana te da ju je nakon iscrpljujuće tri godine i mnoštva montiranih optužbi, odluka suda i samu iznenadila. S duge strane, međunarodna zajednica - inače vrlo agilna u sudskim procesima s političkom pozadinom - uključila se u monitoring suđenja tek pred sami kraj. Mnogi to pojašnjavaju činjenicom da se u Đedovićevom slučaju nije radilo o eventualnim međunacionalnim suđenjima i montriranim procesima, odnosno nije se u Sarajevu sudilo Srbinu ili Hrvatu, te da zbog toga Đedović i nije imao kakvu veliku pažnju stranih instutucija u BiH.

Đedović će tako biti poslanik sa efektivno nakraćim stažom u parlamentu (s obzirom da se parlamentarni izbori najavljuju za 11. novembar ove godine) a s dugogodišnjom skupštinskom legitimacijom. Da li će tražiti obeštećenje za tri zatvorske godine nije precizirao, ali da se ponovno može pojaviti kao član novog sasziva parlamenta nije isključeno jer, kako sam veli, nastavit će sa svojom političkim borbom. Njegovo oslobadjanje, izuzev slobode koju ovaj čovjek konačno ima, može ovdje značiti daleko više - preispitivanje uloge i odgovornosti Sarajeva (Izetbegovića dakle) u ratnim godinama te stradanju bošnjačkog naroda, ali i prvi signal za buduće neovisno sudstvo u zemlji.

Hana BARJAKTAREVIĆ (AIM, Sarajevo)