Zlosutni marketing smrti

Ubojstvo Boška Peroševića

Kako i zašto režim instrumentalizira ubojstvo vojvođanskog premijera

AIM, Podgorica, 15. 5. 2000.

(Od dopisnika AIM iz Beograda)

Poslije govora na otvaranju Poljoprivrednog sajma u Novom Sadu u kome je predsjednik Skupštine Srbije Dragan Tomić ritualno opleo po opoziciji - posebno po Narodnom pokretu Otpor - zaputili su se prisutni funkcionari u svečani obilazak štandova. Njihovo obezbjeđenje, sve stasiti muškarci sa slušalicama u uhu, bilo je vrlo zamjetno. A onda je, u 14.05 ,odjeknuo pucanj: iza izloženih krava ležao je zgrčen Boško Perošević (44) dok se oko njegove glave stvarala lokva krvi... Tako je ubijen predsjednik Pokrajinskog izvršnog vijeća Vojvodine, član Izvršnog odbora Glavnog odbora Socijalističke partije Srbije (SPS) i predsjednik novosadskih socijalista. Tako se, nažalost, jedno od niza ubojstava ljudi iz podzemlja ali i državnih funkcionara koje godinama potresaju Srbiju, konačno odigralo ispred TV kamera.

Gledaoci udarnog Dnevnika RTS-a mogli su u istoj emisiji vidjeti - i to prije snimka zločina u Novom Sadu - i grupu najviših policijskih generala i visokih oficira predvođenih ministrom unutrašnjih poslova Vlajkom Stojiljkovićem na prijemu kod predsjednika Srbije Milana Milutinovića; priznanja za "hrabrost, patriotizam i visoki profesionalizam" samo su pljuštala. Dan ranije, predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milošević odlikovao je, iz istih razloga, 135 pripadnika MUP Srbije među kojim i ministra i načelnika Državne bezbjednosti Radu Markovića i svog dugogodišnjeg tjelohranitelja generala Sentu Milenkovića. A sve povodom Dana bezbjednosti - 13. maja

• istog onog dana kada je ubijen Boško Perošević.

Stojiljković i njegovi generali nisu na ekranu pokazali ni trunku stida ni odgovornosti. Čini se da je ostavka za njih potpuno nerazumljiv čin čak i onda kada svi moralni i profesionalni razlozi zahtjevaju da se ona podnese. Biće da je u režimu ovakvom kakav je, kud i kamo važnije da se policija (zlo)upotrebljava kao pretorijanska garada, da onemogućava mitinge opozicije poput onog zakazanog u Požarevcu, nego da se bavi dugom kolonom žrtava stradalih u neriješenim ubojstvima. Vjerovatno, za razliku od priznanja, ostavki nema i zbog toga što MUP Srbije svoju efikasnost pokazuje privođenjem maloljetnih aktivista Otpora, izdavanjem saopćenja potpuno usaglašenih s onim predhodnim iz vladajućih partija i uopće, servisiranjem svih potreba vladajuće nomenkalture.

Ubojica Boška Peroševića uhvaćen je odmah. Riječ je o Milivoju Gutoviću (50), radniku iz fizičkog obezbjeđenja Novosadskog sajma, čovjeku koji potiče iz istog sela (Ratkovo kod Odžaka) kao i njegova žrtva. I dok je publika još bila pod utiskom smještanja smrtno ranjenog Peroševića u pick - up i sprovođenja Gutovića sa razbijenom arkadom, ogasili su se SPS i Jugoslavenska levica (JUL). Prije bilo kakvog saopćenja policije, obznanjeno je da "izdajnici i bande kriminalaca, u koje spadaju ¨Otpor¨ i neki drugi, po nalogu svojih stranih i domaćih mentora, upotrebili su terorizam - već ranije oprobano sredstvo u ratu protiv naše zemlje i naroda" (SPS), odnosno, "zahtevamo odlučnu akciju sistema države da primeni adekvatna sredstava i akciju na suprostavljanju nosiocima i pokroviteljima terorističkih zlodela" (JUL).

Nije trebalo dugo čekati "akciju sistema države" po mjeri režima. Najprije je novosadska policija saopćila da je prilikom pretresa Gutovićevog stana pronašla propagandni materijal Otpora, da je ubojica aktivist i ove organizacije i Srpskog pokreta obnove (SPO) Vuka Draškovića, da je boravio u inostranstvu i da je, ma što to značilo, održavao veze sa strancima. Zatim je narečeno operacionalizirao na konferenciji za štampu savezni sekretar za informiranje Goran Matić - čovjek koji u izuzetno oštroj konkurenciji funkcinera režima vodi u "demaskiranju" raznih "izdajničko-špijunsko-plaćeničkih" komplota stranih obavještajnih službi i ovdašnje opozicije. Elem, Matić je izajavio da vojvođanskog premijera nije ,,ubio manijak,, ,već da to ubojstvo ima "političko-ideološku pozadinu"; ponovio da je Otpor teroristička organizacija sve praveći analogiju sa "Crvenim brigadama" kao proizvodom CIA; naveo da je Gutović bio obožavalac naciste Martina Bormana i da ima "sumnjive seksualne sklonosti"; optužio opoziciju, nezvisne medije i nevladine organizacije za izdaju i špijunažu, te "pojačao" policijsko saopćenje mašući fotokopijom "otporaškog" letka koji se može vidjeti na svakoj tarabi u Srbiji kao dokaznim materijalom..

Sam Perošević, jedan od rijetkih političara iz SPS za koga je opozicija imala i razumjevanja i pohvale za toleranciju (npr. gradonačelnik Novog Sada iz SPO Miroslav Vrbaški), ostao je, zahvaljući navedenom, duboko u sjeni režimskih prijetnji i poziva na linč. Prema poslednjim ispitivanjima javnog mnjenja u Vojvodini o popularmnosti političara perošević se nalazio na prvoim mestu.

U bezobzirnoj eksploataciji ove smrti - a kako kaže predsjednik Demokratske alternative (DA) i bivši Peroševićev stranački drug Nebojša Čović, riječ je o čovjeku koji je bio u sukobu s JUL-om i dugo godina uveliko marginaliziranom - ima nešto slavodobitno, nešto što ne ostavlja ni mrvicu pijeteta ni samoj žrtvi ni njegovoj porodici. Ukratko, sjena hapšenja, montiranih političkih procesa i sukoba pala je na Srbiju; ne manjka strahovanja od pokušaja režima da tragično ubojstvo Boška Peroševića instrumentalizira za obračun sa oponentima režimu poput Staljinove instrumentalizacije slučaj Kirov.

Da li će do toga doći zavisi mnogo više od samih građana, nego od htijenja vladajuće nomenklature. Postupci ovdašnje vlasti, naime, sve više svjedoče o njenoj agoniji i žrtvama te agonije. Zato, prije nego što su prestavnici režima kao Matić i generalni sekretar SPS-a Gorice Gajević na komemoraciji u Beogradu započeli zlosutnu političku eksploatciju Peroševićevog ubojstva, valjalo bi im da odgovore na čitav niz pitanja. Na prvom mjestu je ono o sopstvenoj odgovornosti za stanje u državi gdje se gotovo svakodnevno ubija, nerijetko organizirano i profesionalno, u atomobilima, kafanama i kao što se dogodilo 13. maja, na otvaranju poljoprivredne manifestacije. Drugo pitanje se tiče upravo samog ubojice: kako je moguće da je taj čovjek zaposlen u fizičkom obezbjeđenju Novosadsko sajma, da bude naoružan i u smjeni kada se zločin dogodio, kako to da ga policija, zbog prirode posla, predhodno nije bezbjednosno provjerila? Zatim, kako to da legalne organizacija poput Otpora i opozicionih političkih partija, čiji je je rat javan, budu označene za terorističke bez ikakvog dokaza? I konačno, otkud sve te prijetnje i kvalifikacije bez ikakvih rezultata istrage - zar okolnosti ubojstva (mnoštvo policajaca i tjelohranitelja državnih i partijskih zvaničnika) ne ukazuju na moguće lične motive ili duševno poremećenog ubojicu?

Pošten odgovor režimskih funkcionara na sva ova pitnja teško da bi mogao sadržavati išta drugo do priznanja da kampanjom zastrašivanja i krajnje opasnim zaoštravanjem unutrašnjopolitičke situacije, aktualna vlast bez obzira i na najteže posljedice, nastoji po svaku cijenu spriječiti svoj neminovni odlazak sa scene.

Filip Švarm (AIM)