Sto dana Račanove vlade

Aim, Zagreb, 14.5.2000.

Svojih prvih sto dana hrvatska će vlada obilježiti multimedijskim happeningom. Medijskim šušurom nadoknadit će se oseka emocija. Zagrebački su izbori pokazali da je medeni mjesec za novu vlast istekao. Javnost vladu još snažno podržava, to nije u pitanju, ali je istodobno prema njenom radu vrlo kritična.

Uoči obilježavanja prve stodnevnice iz Bruxellesa je stigla blistava čestitka u vidu poziva da se Hrvatska pridruži Partnerstvu za mir. Zbog Tuđmanove politike zemlja je godinama bila međunarodno izolirana, nakon njegova odlaska svijet je novu vlast srdačno, ali prazno tapšao po ramenu. Od siline te podrške rame je premijeru Račanu bilo modro, ali džep i dalje prazan. Prijem u Partnerstvo prvi je konkretan potez zapadnog svijeta spram nove Hrvatske. To je ujedno prva ozbiljna najava da je, valjda nepovratno, otvoren proces njenog uključenja u zapadne asocijacije.

Na domaćem se terenu postižu mnogo slabiji rezultati. Općenito je mišljenje da vlada svoje vrijeme nije dobro iskoristila. Kabinet se predugo slagao, još duže je nova vlast rješavala svoje unutarnje odnose i svoje statuse - plaće, rezidencije, protokoli, crveni tepisi, podjela funkcija, prepucavanja na liniji Predsjednički i Banski dvori... Za to vrijeme gospodarsko i socijalno propadanje se nastavljalo. Dok se vlast nadmudrivala oko tajnih službi, armija se nezaposlenih povećavala. U posljednja tri mjeseca - za pedesetak tisuća ljudi. Vladi se zamjera neodlučnost, kalkuliranje, nedjelovanje, tvrdi se da gubi vrijeme, da je bez socijalne delikatnosti, da više brine o interesima kapitala nego radnika. Netko je ovih dana primijetio da premijer, čini se, očekuje kako će se problemi sami rješavati.

U predizbornom vremenu obećavalo se hitno, odmah na prvoj saborskoj sjednici, donošenje zakona o reviziji pretvorbe. Prvih sto dana ističe, a rasprava o tom problemu još nije pravo ni otvorena. Tako je sa svim krupnim reformama koje bi se u Hrvatskoj morale poduzeti. Promjene su preskromne i prespore. Vlada se stalno, s jakim razlogom, opravdava naslijeđenim stanjem, ali cjelovitu analizu zatečene situacije nije napravila. Javnosti također nije predstavljen ni ozbiljan program izlaska iz krize i razvoja zemlje. Umjesto najavljenih rezova, sve se čvršće situira kontinuitet.

Što misli o toj praksi hrvatska je javnost pokazala na zagrebačkim izborima, prvom susretu političkih stranaka s biračima nakon općih izbora s početka godine. Četiri mjeseca nakon što se Hrvatska plebiscitarno odlučila za promjene, pa se izbori od 3. siječnja smatraju prevratničkim, građani su novoj vlasti uputili vrlo jasnu poruku: ona kod njih još ima prolaz, mada je nezadovoljstvo njenim ponašanjem i rezultatima sve veće. Nezadovoljstvo se manifestiralo na dva načina - vrlo visokom apstinencijom birača i drugačijom podjelom glasova unutar vladajuće šestorice.

Na zagrebačke izbore izašla je tek trećina birača, što je za hrvatske prilike nezamislivo malo. To je ni polovica od broja koji je glasao prije četiri mjeseca. Takvu pljusku stranke pokušavaju racionalizirati na različite načine (tumače je zamorom biračkog tijela, ali i sunčanim vremenom na dan izbora); većina analitičara, pak, smatra da je riječ o tihom bojkotu generalno svih stranaka. Odbijanje Zagrepčana da izađu na birališta možda je najvažniji rezultat izbora.

Nezadovoljstvo dosadašnjim radom vlade moguće je raspoznati i u izbornim rezultatima pojedinih stranaka. Socijaldemokratska partija formalni je pobjednik ali je istodobno i gubitnik. U siječnju je SDP u Rijeci i Zagrebu imao najjače uporište. Zajedno s tada slabim Budišinim Liberalima dobio je blizu 50 posto glasova. U Zagrebu je sada osvojio mrvicu preko 20 posto i Hrvatska narodna stranka, sa svojih 19 posto, neugodno mu puše za vrat. Pogotovo je neugodno jer je HNS dosad slovio kao marginalac, slavilo se kada je uspio prijeći izborni prag, sada je priredio najveće izborno iznenađenje.

Neuspjeh SDP-a i uzlet HNS-a tumače se na isti način - odnosom tih stranaka prema izbornim obećanjima. Za razliku od Socijaldemokrata, koje javnost sve više doživljava kao kolebljivce, Narodnjaci se doimaju mnogo čvršće. O SDP-u, kao vodećoj stranci vladine koalicije, sudi se na osnovu rada vlade. S HNS-om se povezuje vrlo popularni predsjednik Republike Stjepan Mesić; na krilima njegova osobnog uzleta vjerojatno je profitirala i stranka. Ali važno je registrirati da je Mesićeva i popularnost nove predsjednice stranke Vesne Pusić od iste vrste. Protekla četiri mjeseca njih su dvoje uporno praktično inzistirali na detuđmanizaciji Hrvatske, ne prestajući govoriti i objavljivati podatke o grijesima HDZ-ove politike, od pljačkaške privatizacije, podjele Bosne i Hercegovine, do etničkog čišćenja Hrvatske. Druge stranke vladajuće šestorice na takvu praksu ne gledaju s odobravanjem, birači su je honorirali.

Mada je Hrvatska u posljednje vrijeme premrežena desničarskim mitinzima, zagrebački su izbori pokazali da su crnokošuljaši veliki krič, ali mali ptić. Krajnje desnice nema, pravaši i demokršćani izborni prag nisu uspjeli prijeći, HDZ je u odnosu na siječanj pao za još 9 posto, ali uspio je dobiti skoro 12 posto glasova, što se objektivno može smatrati uspjehom. Pogotovo jer je Demokratski centar, od HDZ-a odcijepljena stranka bivšeg ino-ministra Mate Granića, uspješno startala, pa su HDZ-ovci, sadašnji i bivši, sabrali glasova skoro kao i pobjednički SDP.

Izbori u Zagrebu potvrdili su vlast šestostranačke koalicije, Hrvatska joj u ovom trenutku nema alternativu, ali se odnos snaga u koalicijskoj vladi objektivno promijenio. Na isteku prvih sto dana Račan je još uvijek najjači, ali ni izdaleka tako jak kao na početku mandata. Da se sprema novo preslagivanje moguće je zaključivati i iz sve primjetnijeg distanciranja SDP-ova koalicijskog partnera, Dražena Budiše i njegovih liberala. Ta stranka pokazuje, čini se, namjeru da preuzme HDZ-ove razočarane glasače, pa sve naglašenije zastupa takozvane nacionalne teme, koje su u hrvatskoj javnosti uglavnom već pase. Čuju se nagađanja da se Budiša sprema za postračanovsko vrijeme - kada vlada, izmučena naslijeđenim problemima i nemoćna da ih riješi, položi oružje, lider HSLS-a mogao bi isplivati kao centar novog desnog okupljanja. U političkim krugovima sve se glasnije postavlja pitanje: hoće li Račan u strateški savez s popularnim, ali za njega preradikalnim Mesićem, ili će ostati vjeran olabavljenoj vezi sa sve više desno naginjućim Budišom.

Jelena Lovrić