Manjine su teret i novoj vlasti

Aim, Zagreb, 13.5.2000.

Nakon višednevnih, najčešće burnih rasprava u kojima nije izostalo ni povišenih tonova niti ponovnih optuživanja za regionalizam, Hrvatski državni sabor nakon silnih je usuglašavanja u četvrtak kasno navečer, nešto prije ponoći, izglasao tzv. manjinski paket zakona, kojima se redefinaraju položaj, prava i obveze nacionalnih manjina i etničkih zajednica u Hrvatskoj, ali i definitivno ukidaju donedavno tek suspendirani "manjinski kotari". Tzv. manjinski paket sastavljen je od tri zakona - Ustavnog zakona o ljudskim pravima i pravima nacionalnih manjina i etničkih zajednica, Zakona o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina te Zakona o obrazovanju na manjinskim jezicima. Tim trima zakonima regulirana su mnoga prava koja bi nacionalne manjine u Hrvatskoj od sada trebale uživati, a sama bi se Hrvatska nakon njihova izglasavanja trebala osloboditi monitoringa Vijeća Evrope, koje je imalo ozbiljnih primjedbi na tretman manjina u Hrvatskoj, zbog čega je došlo i do tihih sankcija. Međutim, predlagatelju zakona, Vladi RH, ostavljen je rok od šest mjeseci da se izradi nacrt novoga Ustavnoga zakona, pa ispada da je donijet tek privremeni kojim se kupuju tek bodovi u svijetu. Pokazalo se da i nova vlast voli demokraciju samo kao izvozni proizvod, ali kod kuće bi najradije sve držala pod svojom čvrstom šapom, a čemu u prilog svjedoči i sam postupak donošenja ovih zakona.

Nova je vlast takorekuć na silu i preko noći pokušala ispraviti neke od nebuloza u odnosu prema manjinama u Hrvatskoj, koje su u vrijeme vladavine Hrvatske demokratske zajednice bile sastavni dio svakodnevnog ponašanja političara, iako - ruku na srce - ne samo HDZ-ovih. Problemi sa zakonskim tretiranjem nacionalnih manjina povlače se od završetka Oluje, vojno-redarstvene akcije kojom su hrvatske vojne snage oslobodile područje tzv. SAO Krajine 1995. godine. Nakon velikog vojnog uspjeha, HDZ-ova saborska većina suspendirala je pojedine odredbe Ustavnog zakona kojima je Srbima bilo zagarantirano pravo na teritorijalnu autonomiju u područjima u kojima čine većinu stanovništva, kao i na proporcionalnu zastupljenost u Saboru, Vladi i vrhovnoj sudbenoj vlasti, a temeljom popisa stanovništva iz 1981. godine prema kojem su činili više od osam postotaka u ukupnom stanovništvu Hrvatske. I tadašnji zakon, čije su odredbe nakon Oluje suspendirane, donijet je po diktatu međunarodne zajednice, a njime se pokušalo anulirati gubitak statusa suverenog naroda koji su Srbi imali po Ustavu Hrvatske do 1990. i donošenja novog Ustava krajem te godine.

Potpisivanjem Haaške konvencije Hrvatska je pristala Srbima osigurati status specijalne manjine, koji konvencija određuje ukoliko manjina čini više od osam posto ukupnog stanovništva u nekoj državi. Međutim, bivša je vlast bila uvjerena kako će nakon ratnih zbivanja u Hrvatskoj udio Srba u ukupnom stanovništvu biti znatno manji od granice koju propisuje Haaška konvencija, te da će nakon toga nestati i specijalnog statusa koji je garantirao političku, teritorijalnu i kulturnu autonomiju. Feral Tribune zaključuje kako je "ostao dojam da je post-olujno paljenje i pljačkanje napuštenih srpskih kuća te ubijanje srpskih civila i zarobljenih vojnika imalo za cilj svođenje Srba ispod magične granice od osam posto", a Tuđmanov je režim nakon toga ušao u sukob s međunarodnom zajednicom koja mu je godinama nakon toga prigovarala zbog drastičnog kršenja ljudskih prava i prava nacionalnih manjina. Donošenjem novog Ustavnog zakona nova je vladajuća koalicija pokušala promijeniti takvo, nadasve neodrživo stanje, i za nacionalne manjine i za samu Hrvatsku.

U tom cilju, a odlukom ministra uprave i pravosuđa Stjepana Ivaniševića, oformljena je radna grupa za izradu novoga Ustavnog zakona o manjinama. Međutim, dok je ta grupa, sastavljena od brojnih eksperata i poznavaoca problematike manjinskih prava, radila na nacrtu Ustavnog zakona, hrvatska je Vlada po hitnom postupku u saborsku proceduru uputila svoj prijedlog, bez ikakve konzultacije čak niti s grupom koju je njen ministar osnovao, a kamoli s manjinskim zajednicama. Milorad Pupovac, potpredsjednik Srpskog narodnog vijeća i političar koji je vjerojatno najzaslužniji za (iako samo djelomičnu) rehabilitaciju Srba u Hrvatskoj, a ujedno i član radne grupe, nije krio svoje iznenađenje ovom Vladinom odlukom. "Na mene je vijest da je Vlada odlučila po hitnom postupku - bez konzultacija bilo sa stručnjacima bilo s manjinskim zajednicama - u saborsku proceduru uputiti svoj prijedlog o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o manjinama djelovala poput groma iz vedra neba. Nisam mogao vjerovati, kao što do dana današnjeg ne vjerujem, da je Vlada odlučila jedno od politički najosjetljivijih pitanja u državi rješavati preko noći, bez konzultacije i na način kojim se de facto do kraja dovodi ono što je HDZ započeo, a to je gradualno ali sistemsko derogiranje odredaba o manjinskim pravima, posebno srpske manjine", piše Pupovac u Globusu, dodajući kako su i sami Srbi bili spremni čekati povoljnije prilike i staloženiju raspravu o ovim pitanjima, što su poručili i međunarodnoj zajednici.

Puni teret nerazumijevanja što bi Ustavni zakon trebao i na koji bi način mogao regulirati manjinska prava ponio je zastupnik talijanske manjine u Saboru i predsjednik saborskog odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Furijo Radin. Iako su se nacionalne zajednice načelno usuglasile o bitnim odrednicama ovoga zakona - i to još u vrijeme vladavine HDZ-a - novim izmjenama, smatraju, nije se ništa bitno promijenilo. Ove izmjene ne reguliraju ništa značajnije osim simboličkog manjinskog predstavništva u Saboru, dok se odredbe koje se tiču proporcionalne predstavljenosti na lokalnoj ni do sada nisu provodile u praksi. Ispada tako da novim izmjenama Ustavni zakon o pravima manjina ta prava uopće ne regulira na zadovoljavajuću način, pri čemu se spominje nepostojanje odredbi o medijima, muzejima, simbolima, imenima, kulturnim institucijama..., a pogotovo da njime nije riješeno organiziranje manjina i manjinskih samouprava u stvarima koje su od interesa za etničke zajednice.

Umjesto da se o tome raspravljalo i na tome još koji mjesec poradilo, zalaganje Furija Radina za detaljnije definiranje modela odnosa (nacionalne) većine spram (također nacionalne, i to najbrojnije, dakle srpske) manjine, u Saboru je dočekano na nož, dok je samom Radinu predsjednik kluba zastupnika SDP-a, stranke koja je u koaliciji s HSLS-om pobijedila na zadnjim parlamentarnim izborima, Mato Arlović prigovorio da se zalaže za federalizaciju Hrvatske. Naime, Radin je ustao protiv predloženog Vladinog rješenja o jednostranom ukidanju prava na teritorijalnu autonomiju, ali na način da se - ako se već svi, pa i sami Srbi slažu da to pravo nije toliko bitno - ponudi odgovarajuće zamjensko zakonsko rješenje. Traženje tog rješenja Arlović je protumačio autonomaštvom i federalizacijom Hrvatske, a Radinova su objašnjenja - o autonomiji "kao sinonimu za decentralizaciju političke moći, pogotovo kao sinonimu za decentralizaciju porezne politke", pri čemu su mu prije svega na pameti bila veća prava za pojedince, a potom lokalne i regionalne sredine - ostala kao vapaj u pustinji, pustinji možda čak namjernog nerazumijevanja.

Neslaganja oko ovog paketa zakona bilo je i u samoj vladajućoj koaliciji, koja je na jedvite jade skupila dovoljan broj glasova da bi zakoni postali važeći. Dok su za zakone o ravnopravnoj uporabi jezika i pisma manjina te školovanju na jezicima manjina, iako uz brojne amandmane, glasali i pripadnici opozicijskih stranaka HDZ-a i novooformljenoga Demokratskoga centra, za Ustavni zakon panično je tražen potreban broj glasova. Stranačka stega ovom se prilikom prelomila na HSLS-ovom zastupniku Mladenu Godeku, koji je unatoč puknutom gumbu i patentnom zatvaraču na hlačama morao ostati u saborskim klupama do kasne noći, do izglasavanja Ustavnog zakona. A njegovim su izglasavanjem iz hrvatskog pravnog sustava (za sada) nestali posebni kotari, no nakon novoga popisa stanovništva planiranoga za iduću godinu zaživjet će odredba prema kojoj će nacionalne manjine s više od osam posto udjela imati pravo na ravnopravno zastupljenost u tijelima državne uprave. Ukoliko se do tada zakon ne promijeni, ali ne pukne i nešto drugo osim patentnog zatvarača.

Milivoj Đilas