Kraj Izetbegoviće ere

Kuda ide SDA

AIM, SARAJEVO, 06.05.2000 Smjenjivanjem nekolicine kadrova na sjednici Glavnog odbora vladajuće bošnjačke Stranke demokratske akcije (SDA) posljednjeg vikenda u aprilu, nije ništa riješeno niti je proces unutrašnjeg obračuna završen. Stranačkim smjenjivanjem, odnosno izglasavanjem nepovjerenja predsjedniku Federacije Ejupa Ganića i još trojice guvernera (Tarik Arapčić, -Tuzla, Mustafa Mujezinović - Sarajevo i Rijad Raščić - Goražde) tek je pokušaj da se stranačkim pristalicama i javnosti predstavi namjera da odlučnije sankcioniše slab rezultat ove stranke na lokalnim izborima.

Vanredna sjednica stranačkog plenuma (Glavni odbor SDA) nije riješila suštinu problema koja se ogleda u padu popularnosti SDA i krizu njene politike. Zapravo, u pitanju je kriza vlasti koja se ogleda kroz SDA i njeni katastrofalni rezultati na svim poljima, na koju nije ponuđen nikakav odgovor. S druge strane, sukob unutar stranke intezivira se srazmjerno gubitku vlasti. Po prvi puta na udaru stranačkih tigrova našao se i sam Izetbegović koga su stranački prvoborci optužili za privatizaciju Stranke. "SDA je stranka jednog lica", poručio je Omer Behmen, Izetbegovićev zatvorski saputnik još iz vremena pokreta Mladih muslimana iz 1946 godine. Izetbegović je preživio napad desnog krila stranke (Behmen, Čengić, Brka), ali je njegova harizma po prvi puta načeta. Pitanje je koliko će imati snage da u obračunima koji slijedi ostane neprikosnoveni arbitar, što je do sada bio.

Obračun unutar SDA je višestruko interesantan: zbog pozicije samog Izetbegovića, uspostavljanja novog odnosa snaga u vrhu stranke te posljedica koje će unutrašnji udari izazvati po vršenje vlasti. Novinske analize razilaze se oko posljedica odigranih smjena po samu stranku. Diskutabilna je, međutim, ocjena da je izborom novih ljudi u Predsjedništvo SDA izvršen zapravo zaokret u desno. Iz Izetbegovićevog zatvorskog kruga, u najužem rukovodstvu se nalaze Edhem Bičakčić, Nedžad Latić i Hasan Čengić, a tzv. vjersku struju u vrhu stranke oličavaju samo Čengić i Latić. Od Izetbegovićevih vršnjaka i osnivača stranke niko se više nije zadržao u vrhu. Od jakih ljudi tu je Sulejman Tihić, čija je zvijezda u usponu u posljednjih godinu dana i Safet Oručević, koji je najavio ostavku na sve funkcije uz obrazloženje da se želi posvetiti samo Mostaru. Preostali se mogu svrstati u kategorijiu Izetbegovićevevih ljudi koji nemaju vlastite političke boje. Oni su jednostavno sljedbenici. Da, primjerice, mladi Nežad Branković nije direktor "Energoinvesta" ili Mehmed Čorhodžić, direktor travničkog "Borca", niko izvan stranke za njih ne bi znao. S toga je još uvijek pretjerano zaključivati kako je zbog prisustva Čengića i Latića u samom vrhu, stranka otišla još više u desno. Ovo će Predsjedništvo slijediti Izetbegovića i lider neće imati openente. Hasan Čengić je jedini koji smije odbrusiti šefu, ali je u manjini.

S druge strane, ojačala je pozicija Edhema Bičakčića. On je jedini preživio test stranačkog povjerenja (izvori tvrde uz podršku Čengića i Behmena), i neće biti smjenjen sa pozicije premijera. Ukoliko se potvrde predviđana da će ipak otići na Ganićevo mjesto prvog čovjeka Federacije, Bičakčić će politički ojačati: imaće manje odgovornosti, a kontrolisaće kompletnu izvršnu vlast preko svojih ljudi koje je već instalirao u aparat.

Najveći gubitnik u stranačkim obračunima je upravo aktualni predsjednik Federacije Ejup Ganić. On ja zapravo platio cijenu svog distanciranja od stranačkih kolega, potenciranjem svojih akademskih titula, svjetskih veza i znanja engleskog jezika. Izvori tvrde da Ganić nikom nije bio blizak, a sam je bio u zabludi da ga se nešto pita i da dijeli vlast sa nekolicinom stranačkih prvaka. Međutim, Ganić nije imao izvorne političke moći niti, što bi se u žargonu reklo - baze. Njega je Izetbegović adoptirao u državno Predsjedništvo 1990.godine. Bila je to čista politička trgovina: SDA je dao glasove, a Ganić ustupio svoje jugoslovenstvo (izabran na listi Jugoslovena, op.a) i imidž svjetskog eksperta u nečemu (ni danas nije najjasnije u čemu) koji je cijelo ovo vrijeme potencirao. Poslije je postao čak i podpredsjednik stranke, ali nikada nije ostvario snažan personalni uticaj. U redovima vlastite stranke nije bio popularan, što je glavni uzrok njegovog današnjeg pada.

Ali, na iznenađenje javnosti pa i same SDA, Ganić je izveo ličnu pobunu i nije prihvatio nalog stranke da dragovoljno podnese ostavku na mjesto predsjednika Federacije, čime se sukob produbljava i otvara "slučaj Ganić". SDA je najavila da će Klub njenih poslanika u parlamentu pokrenuti Ganićevu smjenu. No, tu se priča tek komplikuje. Prema Ustavu Federacije, predsjednika može smjeniti Ustavni sud nakon što svaki dom parlamenta obezbjediti dvotrećinsku većinu za takav potez. S druge strane Ganić ima ovlasti da raspusti parlament u odredjenim situacijama! Veliko je pitanje može li SDA obezbijediti dvotrećinsku većinu u parlamentu, pa čak i ako uspije ostaje pitanje kada će Ustavni sud donijeti odluku. Faktor vremena u ovom slučaju radi za Ganića, a protiv SDA kojoj ova afera može uticati na dalju eroziju i daljnje gubljenje vlasti na parlamentarnim izbornima ove jeseni.

Slučaj Ganić otvara i drugi problem SDA - način vladanja ove stranke i preplitanje stranke i države a koje se ogleda u nepoštivanju procedure čija je prva žrtva uobičajeno demokratija. Takav model vladanja koštao je SDA podrške na lokalnim izborima. No. čini se da je glavni problem to što SDA nije u stanju da se nosi sa izazovima vremena. Na početku 90-tih SDA se razvila kao nacionalno-vjerski pokret za, kako su tvrdili, političku zaštitu Muslimana (kasnije Bošnjaka) te odbranu Bosne i Hercegovine kao države. Na projiciranom strahu od druga da nacionalizma u BiH (srpski i hrvcatski) leži komplean izborni uspjeh ove stranke 1990. godine. U godinama mira SDA nije uspjela da se iz projiciranih pokreta preobrati u stranku. Kad se tome pridodaju katastrofalni rezultati vladanja - od neznanja do korupcije, onda je odgovor birača bio logičan.

Vanredna sjednica Glavnog odbora pokazala je konfuziju u kojoj se stranka nalazi. Na ovoj sjednici nije ponuđen ni jedan programski dokument: SDA ne zna kako bi vratila povjerenje naroda, oživila privredu ili napravila efikasnu administraciju. Zapravo, nije ponudila ni jedan originalan odgovor na brojne izazove vremena. Šansa da se napravi pravi zaokret propuštena je u zimu 1997. godine kada je Izetbegović na novogodišnjem prijemu najavio da će SDA prerasti u građansku stranku. Medjutim, na Drugom kongresu stranke, šest mjeseci kasnije, učinjen je korak unazad odnosno stranka je potcrtala svoje retrogradne ideje. Izetbegović je tada formulisao političke ciljeve kao odbranu Bosne i Bošnjaštva na islamskim vrijednostima čime je praktično cementirao viziju BiH kao države samo njegovog naroda i njegove stranke. SDA je i na posljednjoj sjednici svog rukovodstva pokazala da je nesposobna za suštinsku tranformaciju, svodeći probleme na personalnu ravan.

Pitanje oko kojeg se sve okreće je kako će se razvijati procesi unutar SDA poslije Izetbegovića. Naime, ne treba zaboraviti niti Izetbegovićevu vremešnost, niti ne tako sjajno zdravstveno stanje. Na jednom prijemu u rano proljeće 97. urednik sarajevskog magazina Dani pitao je Izetbegovića zašto se ne povuče i tako pripremi stranku i državu za postizetbegovićevsku eru. Zadržavanje funkcije u državnom Predsjedništvu Izetbegović je objasnio zahtjevom stranaca da imaju čovjeka koji može rješavati probleme. Ostanak na čelu stranke Izetbegović je objasnio strahom da "desna margina" ne odnese pobjedu u stranačkim sukobima. "Desnica je borbenija, a njena demagogija uvjerljivija u odnosu na umjerenjake", objasnio je tada Izetbegović. On je sebe vidio kao vrhovnog arbitra koji je u stanju praviti balans i tako izbjeći rascjep, u čemu je, mora se priznati, do sada uspjevao. Ali, njegova harizma blijedi, a sam Izetbegović je izbjegao da izvede radikalniji rez u stranci i odstrani desnicu. Neki anlitičari smatraju da tek predstoji otvoreni sukob Izetbegović na jednoj te Behmen i Čengić, na drugoj strani.

To će, postoje predviđana, biti glavna linija rascjepa u postizetbegovićevoj eri. Njegovo već uočeno započinjanje znači, zapravo, i kraj Izetbegovićeve vladavine.

Emir HABUL (AIM, Sarajevo)