Spor oko uskrąnje čestitke
Djukanovićev zaokret prema crkvenom pitanju
Jedna, naizgled obična, čestitka crnogorskog predsjednika izazvala je buru u Crnoj Gori
AIM Podgorica, 06.05.2000. godine
Postojao je razlog viąe da se ovogodiąnji pravoslavni Uskrs u Crnoj Gori očekuje nestrpljivije nego inače: trebalo je, naime, odgonetnuti da li će crnogorski predsjednik Milo Djukanović odrľati javno datu riječ i, po prvi put na isti način, jedan veliki hriąćanski praznik čestitati vjernicima Crnogorsko - primorske mitropolije, koja je u sastavu Srpske pravoslavne crkve, i vjernicima Crnogorske pravoslavne crkve.
Prvima na ľalost, a drugima na radost, tek predsjednik Crne Gore je ispunio nedavno dato obećanje. Njegova uskrąnja čestitka odnosila se podjednako na vjernike Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve, kao i na sve ostale pravoslavce. Djukanović se upravo obratio vjernicima, zanemarujući ovom prilikom i Amfilohija, srpskog vladiku u Crnoj Gori, i Mihaila, mitropolita CPC. Time je, izgleda, pokuąao da izbjegne optuľbe za mijeąanje u spor ove dvije crkve, a jasno stavi do znanja kako podjednako uvaľava njihove vjernike.
Djukanovićev hrabri zaokret u odnosu prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, čiji poglavar Mihailo je anatemisan od strane Srpske pravoslavne crkve, nijesu, medjutim, slijedili ministar vjera u Vladi Crne Gore Budimir Dubak, premijer Filip Vujanović, niti predsjednik crnogorskog parlamenta Svetozar Marović. Dubak i Marović su svoje čestitke adresirali isključivo na Crnogorsko - primorsku mitropoliju i vladiku Amfilohija, dok se Vujanović napravio nevjeąt, pa Uskrs nije čestitao nikome. Ispalo je, dakle, da postoje}a crkvena realnost u Crnoj Gori obavezuje jedino predsjednika Republike, a ne i ostale drľavne čelnike.
Ono ąto je za Djukanovića bila obaveza, koju je njegov savjetnik Miodrag Vuković označio kao čin "nesektaąenja prema svojim sugradjanima", za vladiku Amfilohija i one političke stranke koje preferiraju Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori bilo je ravno bogohuljenju i navijanju za vjerski i gradjanski rat. Čak ni Liberalni savez, koji se od osnivanja, i bezrezervno, zalaľe za obnovu potpune samostalnosti crnogorske drľave i crkve, nije pozdravio predsjednikov gest. Za njih je to bio samo joą jedan Djukanovićev "propagandni gaf".
Predsjednikova uskrąnja čestitka vjernicima CPC moľe se, naravno, tumačiti i kao politička propaganda, ali čak i pod pretpostavkom da je ona isključivo to, teąko je previdjeti njen značaj. Upravo su to uočili protivnici obnovljene CPC, a prije svih mitropolit Amfilohije, koji je, u ąoku, bogoradio da čestitka "ne pripada predsjedniku republike", odnosno da "ovo bude posljednje saopątenje koje će u njegovo ime izaći iz njegovog kabineta".
Govoreći za Radio Svetigoru, glasilo Crnogorsko - primorske mitropolije, neposredno nakon ąto su elektronski mediji objavili Djukanovićevu uskrąnju čestitku, mitropolit Amfilohije je predsjednika optuľio za "dolivanje ulja na vatru". "To je neąto ąto ne umanjuje raskole u Crnoj Gori, nego ih produbljuje na najbrutalniji način, ili unosi nove podjele, koje mogu i te kako skupo da koątaju Crnu Goru i da dovedu do novih nesreća", upozorio je mitropolit.
Sa joą većom ľestinom na predsjednika Djukanovića su se kasnije obruąile one političke stranke koje na dualizam pravoslavnih crkava u Crnoj Gori gledaju očima srpskih vladika. Potpredsjednik Socijalističke narodne partije Zoran Žiľić je Djukanovićev potez nazvao "skandaloznim", optuľujući ga da njime Crnu Goru "uvodi u Evropu, ali onu srednjovjekovnu, iz doba krstaąkih ratova", te za namjere "prekrajanja religioznog profila Crnogoraca, odnosno unijaćenja", i to po zahtjevu "stranih nalogodavaca". Za predsjednika Srpske narodne stranke Želidraga Nikčevića, riječ je o "Djukanovićevoj blasfemiji, kakvu nije zapamtio civilizovani svijet". Teľina grijeha je tolika da je Nikčević zahtijevao neopozive ostavke dvojice ministara u koalicionoj crnogorskoj Vladi - vjera i pravde, i pokretanje postupka u crnogorskom parlamentu za utvrdjivanje odgovornosti predsjednika Djukanovića.
Iako vladika Amfilohije sada glumi iznenadjenost, nema sumnje da mu je bilo jasno da Djukanović ozbiljno kani da napravi presedan. Da je crnogorski predsjednik bio ozbiljno shvaćen od strane velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve, govori I poruka koju je, pred pravoslavni Uskrs, primio od carigradskog patrijarha Vartolomeja. Patrijarh je od Djukanovića traľio da se distancira od CPC i njenog mitropolita Mihaila, obavjeątavajući ga da je ovaj raąčinjen od strane Vaseljenske patrijarąije, I istovremeno izraľavajući nadu da će predsjednik "razumjeti opasnost po duhovni ľivot naroda Crne Gore, koja je prouzrokovana djelovanjem Miraąa Dedejića", ąto je svjetovno ime mitropolita Mihaila.
Brigu za duhovni ľivot i tradiciju u prvi plan ističu sada, nakon Djukanovićeve uskrąnje čestitke, i protivnici CPC, ali ne mogu da skriju ni brigu da će predsjednikova gesta dodatno doprinijeti afirmaciji CPC i ohrabriti njene napore da se domogne dijela hramova u Crnoj Gori. U nekim selima stare Crne Gore, gdje su u većini vjernici CPC, mjesne crkve su već stavljene na raspolaganje mitropolitu Mihailu. Poslije Uskrsa, voljom većine ľitelja Njeguąa, postojbine crnogorske dinastije Petrovića, 15 hramova je vraćeno u okrilje CPC .Djukanovićeva čestitka mogla bi dodatno ohrabriti ovaj proces, koji Srpska pravoslavna crkva kvalifikuje kao "otimačinu".
Od kada je, prije deset godina, počela politička i duhovna borba za obnovu CPC, srpski vladika na Cetinju imao je u crnogorskoj vlasti iskrenog saveznika u osujećivanju te borbe. To savezniątvo je izgledalo joą čvrąće poslije cijepanja vladajuće Demokratske partije socijalista, poąto se vladika Amfilohije opredijelio za podrąku Djukanoviću. No, kako su u političkim snagama na koje se oslanja predsjednik Crne Gore sve viąe pretezali oni kojima je bliľa pravoslavna crkva sa crnogorskim nacionalnim predznakom, tako je bivalo sve izvjesnije da će, kad - tad, morati doći do zaokreta u odnosu vlasti prema crkvenom pitanju. Taj zaokret je ozbiljnije nagovijeąten u januaru ove godine, nakon pravoslavnog Boľića, kada je CPC registrovana prema starom zakonu o vjerskim zajednicama. To bezbjedjivanje legaliteta bilo je preduslov za obećanje predsjednika Djukanovića da će ubuduće vjerske praznike čestitati i CPC.
Joą se, naravno, ne moľe pouzdano procijeniti pravi značaj gesta predsjednika Djukanovića i moguće posljedice, ali se već sada moľe pretpostaviti da bi one mogle biti dalekoseľne. Kao prvo, predsjednikova uskrąnja čestitka je ozbiljno dovela u pitanje stari poredak stvari, u kome je Srpska pravoslavna crkva imala povlaąćen status jedinog posrednika izmedju pravoslavnih Crnogoraca i Boga. Djukanović, pri tom, nije učinio niąta viąe od priznavanja postojeće realnosti - pored Srpske, u Crnoj Gori postoji i Crnogorska pravoslavna crkva. Indirektno je, naravno, otkrio i da u Demokratskoj partiji socijalista, čiji je lider, postoje ozbiljne nesuglasice kada je riječ o crkvenom pitanju, kao i to da svaki nagovjeątaj ozbiljnijeg ugroľavanja interesa Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori njeni velikodostojnici doľivljavaju kao povod za vjersko - gradjanski rat. Nezavisno od svega drugog, to saznanje je dovoljan razlog da crnogorska vlast, ukoliko istinski brine o budućnosti Crne Gore i dobrobiti njenih gradana, počne mnogo ozbiljnije i odgovornije da se posveti rjeąavanju crkvenim sporovima u svojoj "zoni odgovornosti".