Postizborne promjene u RS

Izgledan izbor Tihomira Gligorića za predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH i neutralan stav stranaca tim povodom imaju veću tezinu nego obnovljeni izgledi da Dodik izgubi parlamentarnu većinu

Banjaluka, 4. maj 2000. (AIM)

Udarni termin u utorak uveče na zasjedanju parlamenta Republike Srpske ostao je rezervisan za prvo postizborno odmjeravanje snaga izmedu Milorada Dodika i Dragana Kalinića. "Znam da ste željni moje ostavke, ali ćete teško to vidjeti", poručio je Dodik kako stvari stoje oko trenutno najakutnije stvari na političkoj sceni u RS. Dodik ima razloga da bude zabrinut: istog jutra njegov najodaniji skupštinski saveznik Biljana Plavšić, koja mu je u politički brak zvani Sloga donijela 11 poslanika, što su ga dvije godine bezuslovno podržavali, na ivici je da izgubi stranačku borbu sa pobunjenim potpredsjednikom SNS Jovanom Mitrovićem. A on, ne samo da je rad da sruši Plavšićevu, već i da njoj i Dodiku iz Sloge izvuče najmanje sedam poslanika.

Dodik bi time ostao bez skupštinske većine i konačno bi platio cijenu svog dvogodišnjeg uvjerenja da koalicioni partneri nisu sapun, pa da mogu da se potroše.

HOR SRPSKIH OSVETNIKA: Ali, treba li Kaliniću da zbog toga likuje? Naravno da ne, posebno ne kada Dodika u maniru napaljenog Čaušeskuovog ministra finansija optužuje za zaduživanja u inostranstvu. Ako Dodik izgubi većinu u Skupštini - a to je, bez obzira na u suštini malo važan sukob u još manje važnom SNS-u, pitanje dana - ko će onda biti premijer RS? U situaciji kada nema ko da imenuje novog mandatara, biće to, naravno, i dalje Dodik, s tim što RS više neće imati vladu. Jer, u Skupštini iz Vlade neće moći da prođe ništa što ne bude tvrdo odgovaralo parlamentarnoj većini u RS. A znajući ih, odgovaraće im jedino ako Dodik na usvajanje podnese nacrt zakona o kolektivnom samoubistvu svoje vlade. Sa druge strane, pojedini njegovi ministri već se interesuju da li bi ih neko primio u društvo: ministar finansija Novak Kondić raspituje se da li bi mogao da broji pare i u vladi koju bi jednog dana kontrolisao Mladen Ivanić, dok Dodikovi potpredsjednici Đurađ Banjac i Ostoja Kremenović gledaju okolo ima li neke stranke kojoj još nisu bili bliski.

Slične neracionalne osvetoljubive ambicije gaji i najveći gubitnik mjeseca Svetozar Mihajlović. Njemu su stvari - od Savjeta ministara BiH, odakle ga je jednako osvetoljubivi Živko Radišić otjerao za račun svog Tihomira Gligorića, do stranke, gdje podržava gubitničku Biljanu Plavšić

• toliko krenule nizbrdo da nivo političkih poslova koji mu u izgledima sleduju može da obavlja i u trenirci. I Mihajlović bi, dakle, da nastavi sa osvetom, pa bi sa čela skupštine rušio Petra Đokića. Pri tome je jednako nesvjestan da time ne samo da ne bi popravio svoj definitivno nepopravljivi položaj, nego bi parlamentu, prema trenutnom odnosu snaga, trebalo jedno dvije godine da izabere novog predsjednika.

PAJU PATKA ZA PREDSJEDNIKA: Nema sumnje, dakle, da su oba bloka u RS i u novim uslovima nastavila da uzgajaju volju za moć u obrnutoj proporciji sa količinom sopstvene političke odgovornosti. Ono, medutim, što cijeloj borbi daje novi kvalitet nisu previranja u SNS-u, budući da je riječ o stranci - kao uostalom i socijalistima, i Radišićevim i Radmanovićevim - od koje bi Volfgang Petrič, kada bi pokazao samo malo interesa, mogao da napravi pet partija. I da svih pet, ako treba, za predsjednika podrže Paju Patka, čak i bez tvrdog dokaza da je Srbin.

Novi kvalitet, medutim, jeste gotovo izgledan izbor socijaliste Tihomira Gligorića za predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH ili, preciznije, veoma neutralan stav stranaca tim povodom. Nije tu najvažnije šta je strancima u zamjenu ponudio Živko Radišić - a ponudio je mnogo - već da se na centralnom nivou, u BiH, stvara jedna nova struktura vlasti koja nije odgovorna Dodiku. Zato Gligorićev izbor može da znači samo dvije stvari. Prvo, stranci su proglasili pobjedu nad srpskom tvrdokornosti jer ono što su bez problema za protekle dvije godine mogli da dobiju od Dodika i Plavšićeve danas mogu, isto bez problema, da dobiju od bilo koga. Drugo, cijena toga bile su političke glave Plavšićeve i Dodika, koji će najkasnije poslije opštih izbora otići iz politike u istoriju ako u meduvremenu visoki predstavnik u BiH ne postane iluzionista Dejvid Koperfild. Zašto? Zato što su svi ostali postali kao oni, s tom razlikom što se protekle dvije godine nisu toliko trošili.

KONZUMIRANJE KOOPERATIVNOSTI: Zbog toga, ukoliko bi stranci zaista željeli da Dodika zadrže kao dvadesetogodišnji projekat, kako to idolatrijski formuliše njegov ministar informacija Rajko Vasić, tada bi ne samo dozvolili Kaliniću da Dodika smijeni nego bi mu u tome i pomogli tako što bi našli nekog veseljaka da jedan dan bude predsjednik RS i imenuje Kalinića za mandatara. Ali šta ljudi da rade kada Dodik toliko voli da bude premijer da još ne vidi da će mu to u narednih pet mjeseci do opštih izbora doći glave. Jer, na svakom sljedećem zasjedanju skupštine protivnici će mu toliko izvlačiti uši da će na kraju morati da zamoli Andelka Kozomaru, direktora Radiotelevizije RS, da svaki put, umjesto skupštinskog izvještaja, emituje onu tuču iz Borika, kada su Dodikove gorile držale predizborni miting navijačima.

Sa druge strane, Radišić, Gligorić i SDS, iz prvog ili drugog plana, imaće stabilnu srpsku većinu u Parlamentarnoj skupštini BiH tako da će moći da ugađaju i strancima, i biračima, i sebi. Neće im, doduše, biti lako, ali svakako lakše nego Dodiku, snalažljiv je to svijet. Pošto ni stranci nisu rasli na drvetu, sigurno su pripremili čitav spisak želja računajući da u Savjetu ministara nisu uhvatili zlatnu ribicu, ali da, ovako umilni, Kalinić, Radišić i Gligorić nisu ni daleko od toga.

Za početak, ponudiće im da u Skupštini RS izglasaju zakon o saradnji sa Hagom, što će reći da će možda i poslanici SDS podići ruku za to da ponekom od njih već sledeće večeri pokuca srpska policija i spremi ga kod Karle del Ponte. Kooperativnost, dakle, traži svoje žrtve i nema razloga da konzumiranje te hrane preživi u jednom komadu SDS ako je već nisu preživjeli ni Radišić, ni Plavšićeva, ni Dodik.

Dodikov opstanak na čelu vlade i Gligorićevo ustoličenje na vrhu Savjeta ministara, poduprto SDS-om, lijepa je šansa za Mladena Ivanića, koji se u ovom presjeku srpske političke scene malo pominje i biće sve bolje za njega koliko se i ubuduće bude manje pominjao. I, naravno, za Volfganga Petriča, koji zna dvije stvari: prvo, da se srpski političari, što su uvjereniji u suprotno, ipak lakše troše kao sapun i, drugo, da je to veoma dobro za njegov posao.

Željko Cvijanović (AIM)