Krvavi završni račun

Beogradske likvidacije

Da bi se zaigralo u onim krugovima gdje su vlast i bogatstvo, ulog je sopstvena glava. To je tekovina aktualnog režima i vrijedi podjednako i za ministre i za socijalističke direktore i za biznismene sa policijskim dosijeom

AIM,Podgorica, 1. 5. 2000.

(Od dopisnika AIM iz Beograda)

Na beogradskim ulicama traje posebna vrsta rata. U dva i pol mjeseca profesionalne ubojice smaknule su dva bivša paravojna komandanta sa kriminalnim karijerama, jednog ministra, jednog direktora nacionalne avio kompanije, bar šestoricu viđenijih ljudi iz podzemlja i dvojicu policajaca koji su bili u društvu s njima. Za razliku od građana, ministar unutrašnjih poslova Vlajko Stoiljković, kao i svi funkcionari vladajuće koalicije (SPS - JUL - SRS), nisu ni uzemireni ni uzbuđeni. Bez ikakvih rezultata istrage, sva ta ubojstva oni spremno i odmah proglašavaju za terorističke akte stranih obavještajnih službi ili puke obračune među kriminalcima - zavisno da li je ubijeni iz režimskih struktura ili ima policijski dosije. Riječ odgovornost nije u njihovom vokabularu.

Posljednji u narečenoj krvavoj seriji je Zoran Uskoković Skole, biznismen sa kriminalnim pedigreom. Ubijen je 27. aprila popodene, u spektakularnoj jurnjavi automobila u kojoj je razmjenivana vatra iz automatskog oružja između žrtve i ubica. Istog dana sahranjen je u Požarevcu Živorad Žika Petrović, generalni direktor JAT-a i prijatelj porodice predsjednika SR Jugoslavije Slobodna Miloševića čije je izrešetani leš nađen u večernjim stima 25. aprila ispred njegove kuće u Beogradu. Nitko ne povezuje direktno ova dva ubojstva, ali malo tko sumnja da su dio krvavog ciklus koji je započeo atentatom na Arkana 15. januara u hotelu "Interkontinental".

Riječ, dvije o Skoletu. Šira javnost saznala je za njegovo ime krajem janura kada je u pojedinim medijima označen kao čovjek koji je organizirao ubojstvo najpoznatijeg parvojnog komandanata na području bivše SFRJ, lice sa potjernica Haškog suda i Interpola i jednog od najbogatijih ljudi u Srbiji. Nakon što je u inostranstvu sačakao da se "sitauacija" smiri, Skole se vratio u zemlju, javno demantovao bilo kakvu umješanost u Arkanovu likvidaciju uz naglasak da ga policija nije saslušavala. Međutim, ljudi iz njegovog okruženja i njegovi prijatelji naprasno su se osipali: jedni su hapšeni ili su se predavali policiji zbog "slučaja" Arkan, a Zoran Davidović Ćanda i Ivan Stojanović, ubijeni na gotovo identičan način kao i sam Uskoković. Ubijen je i Skoletov prijatelj i poslovni partner iz Novog Sada Branislav Lainović Dugi, bivši komandant Srpske garde i čovjek čije je bogatstvo iz dana u dan enormno raslo. Lainović je, inače, nekoliko dana prije smrti bio na informativnom razgovoru u policiji gdje je, po sopstvenim rječima, ispitivan da li ima saznanja o likvidaciji Arkana. Trenutno se o Uskokoviću govori kao o biznismenu koji je, između ostalog, posjedovao i nekoliko restorana u zapadnoj Evropi, ali i kao šefu naprasno ojačalog ganaga sa Banjice i Miljakovca kome se pripisuju razni kriminalni poslovi ali i ubojstva nekih policijskih oficira.

Zna se da je bio osumnjičen za ubojstvo policajaca Branimira Nešića 1992., te da je zbog toga godinu i sedam mjeseci proveo u zatvoru. U svakom slučaju, nekome se mnogo žurilo da ubije Skoleta. Četiri dana prije smrti aktiviran je eksploziv u zgradi gdje je živio, a tvrdi se da su Ćanda i Stojaković zapravo greškom likvidirani - naime, Uskoković se u posljednjem trenutku predomislio da se sa Lainovićeve sahrane u Novom Sadu vrati u Beograd automobilom u kome su oni izrešetani.

Žika Petrović sasvim je iz druge priče. Član požarevačke političke garniture, blizak prijatelj porodici Milošević, slovio je za tipičnog socijalističkog direktora koji se nije mnogo eksponirao niti istrčavao. Jeste da je JAT, uostalom kao i svi ostali privredni stubovi režima uveliko i u agoniji i u sivoj ekonomiji, ali to je nešto što se u Srbiji podrazumjeva i što je sinonim za uspješnost. A sam Žika Petrović dobro je poznavao i pravila igre i svoje mjesto u njoj.

Od kako se od 1991. u Beogradu odvijaju ciklusi naručenih ubojstava, organi gonjenja ne mogu se pohvaliti da su uhvatili i jednog neposrednog izvišioca, a kamoli naručioce i rasvjetlili motive nekoga od ovih zločina. Izuzetak koji potvrđuje pravilo jeste policajac Dobroslav Gavrić osumnjičen da je ubio Arkana, ali kako vrijeme odmiče, sve više se stiče dojam da čitav slučaj tone u prašinu sudskih arhiva. Javnosti zato ne preostaje ništa drugo do zdravog razuma i pretpostavki.

Primjećeno je tako da se poslije Arkanovog ubojstva tehnika beogradskih "sačekuša" izmjenila. Žrtva se se sada sve češće napada u atomobilu u pokretu iz drugog atomobila (Mirko Tomić Bosanac 13. februara; Radoslav Trlajić Bata Trlaja 25. februara; Ćanada i Stojanović 23. marta), a AK - 47 (Kalašnjikov) potiskuje hekler (svi pobrojani i ministar obrane Pavle Bulatović). Objašnje je da se sve potencijalne žrtve postale kud i kamo opreznije i da im je postalo teško prići na načine na koji im se ranije prilazilo, dok se "Kalaš" primjenjuje zbog potrebe za jačim metkom uslijed nove tehnike. Ubice su, dalje, bar u tri slučaja ostavile oružje (Kalašnjikovi su lako dostupni) i uništili sopstvene automobile; beogradske likvidacije dobile su novi "rukopis."

Ako se u slučaju Skoleta može govoriti kao o ganagsterskom obračunu i novoj podjeli kolača nakon Arkanove smrti, što reći o smaknućima ministra Bulatovića i Žike Petrovića? U promptne ocjene vladajućih glavešina da je riječ o terorizmu malo tko vjeruje jer u njihovom javnom govoru sve vrvi od terorista i stranih plaćenika: to su i opozicioni pravaci i novinari i svi građani koji na različite načine javno izražavaju negativan stav prema režimu. Zato o motivu ubojstva direktora JAT-a kruže najrazličitije pretpostavke. Po jednima Žika Petrović je ubijen jer se zalagao za privatizaciju nacionalne avio komapnije, po drugima čitava stvar je u raznim mutnim poslovima unutar samog JAT-a, treći govore o velikoj čistki unutar establišmenta. Pominje se i nafta, šverc različite deficitarne robe, sukobu različitih lobističkih struja u kojima se Petrović možda našao a da toga i nije bio svjesan... Jedno je izvjesno. Malo tko se nada da će istraga išta pokazati.

U suštini je, po svoj prilici, prava priroda aktualnog režima u Srbiji. Kao posljedica sistematskog uništavanja institucija, ekonomskih sankcija, općeg i posvemašnjeg osiromašenja, upravljanja državom isključivo u interesu sopstvene vlasti, pogubne politike ratova i suprostavljanja suvremenim svjetskim trendovima, stvoren je jedan društveni organizam koji, pred polaganje završnog računa, metastazira i jede sam sebe. Nikakvi zakoni tu ne vrijede, nikakvi sudovi; jedino što rješava neminovne konflikte interesa u ovdašnjoj političko-ekonomsko- kriminalnoj džungli jesu ubojice sa "Kalašima". Ulog da se zaigra u onim krugovima gdje su vlast i bogatstvo, postala je sopstvena glava. To podjednako vrijedi i za ministre i za crvene direktore i za biznismena sa policijskim dosjeom. A koliko se svi oni stopljeni u jedno nerzmrsivo klupko svjedoči i da su osumnjičeni Arkanov ubojica i ubijeni Skoletov tjelohranitelj policajci.

Filip Švarm (AIM)