Podjela vlasti izaziva sukobe

Aim, Zagreb, 1.5.2000.

Hrvatska se polako i s puno nedoumica oslobađa repova prošlosti koje je utrla desetgodišnja vlast Franje Tuđmana i njegovog HDZ-a. Posljedica je to ponekad opravdane dvojbe koliko je zapravo širok mandat koji je nova vlast dobila na izborima, tj. na koja sve rukovodna mjesta u državi i društvu ona polaže pravo. Ali, kada je riječ o smjenjivanju i procesuiranju koji su irzavno ili neizravno krivi za kriminal ili za arčenje državne imovine, tu nikakvih dilema ne bi smjelo biti.

Pa ipak, ponekad se stječe dojam da nova koalicijska vlast obrće taj aksiom i žuri tamo gdje žurba nije poželjna, a kasni tamo gdje bi trebala biti brža. Tako je nedavno tek u posljednji trenutak stornirana velika i izrazito kompromitantna politička kampanja kojoj je bio cilj da se osnuju svojevrsni međustranački komiteti koji bi na lokalnoj razini postavili svoje ljude na gotovo svim rukovodnim položajima, uključujući one koje bolji običaji prepuštaju sferi civilnog društva (ravnatelji dječjih vrtića, kinematografa itd.).

S druge strane nastojanje šefa države Stipe Mesića da ubrza i produbi raskrinkavanje politički sponzoriranog kriminala iza kojeg je ostalo na desetine financijskih mega-afera, i dalje nailazi na nerazumijevanje i otvorenu mrzovolju njegovih kolega u državnom vrhu. Štoviše, najoštriji kritičari te njegove antikriminalne kampanje su čelni ljudi dviju najvećih stranaka u vladajućoj koaliciji, premijer Ivica Račan i njegov glavni koalicijski partner Dražen Budiša, koji sada otvoreno i bez ranije posredničke role nekolicine trbuhozboraca (Zdravko Tomac, Goran Granić..) polemiziraju s formalno prvim čovjekom Hrvatske.

Račan izjavljuje da pojavljivanje u medijima tajnih stenograma iz Tuđmanove arhive, koje Mesić bez puno diskrecije pušta da procure s Pantovčaka, može biti podloga teških i štetnih manipulacija. Budiša, pak, tvrdi da objavljivanje stenograma, po prozvoljnom izboru šefa države, ne zaostaje ništa za kriminogenom praksom Tuđmana koji je, ne pitajući za suglasnost svoje sugovornike, snimao sve razgovore što ih je vodio u svojim Predsjedničkiim dvorima. Ljutnja Račana i Budiše dobila je na decibelima posebno kada je iz Ureda Stipe Mesića došla informacija da postoje stenogrami Tuđmanovih razgovora sa svim čelnim ljudima nove vlasti, Račanom, Budišom, Tomčićem.

Na ovo su Mesićevi kritičari ljutito replicirali da Tuđmanova arhiva nije privatno vlasništvo nikoga, pa ni predsjednika Republike, nego vlasništvo države, i ako se već maše stenogramima, neka se objave svi, uključujući stenograme razgovora Tuđmana s Mesićem. Ovakvo reagiranje ima nekog osnova, jer su zbog načina na koji su nastajali oni bili svojevrsni oblik prisluškivanja, koje je pokojni Tuđman obavljao nad svojim suradnicima i gostima. Zato bi oni, iako nemaju oznaku državne tajne smjeli biti korišteni samo kao indicija za sudsko utvrđivanje kriminalnih djela, a ne i kao kartoteka iz koje bi se dokazivalo da se neko ove ili one godine, oko ovoga ili onoga, ulizivao Tuđmanu.

S druge strane, velika povika na Mesićeve stenograme evidentno je i u funkciji aktualnih polemika i sukobljavanja oko podjele vlasti u hrvatskom državnom vrhu, koja je praktički počela odmah poslije izbora i do danas ne prestaje. Tako upada u oči da je najveću larmu oko njihovog objavljivanja u novinama digao Dražen Budiša, dok istodobno njegova Hrvatska socijalno-liberalna stranka, ističe kandidaturu za čelna mjesta u čak trima tajnim službama, koje će po prirodi stvari opet raditi neke stenograme i slagati ih u neke arhive, samo što će one biti na nekim drugim adresama.

To će reći da bi optužbe na račun Mesića i medija koji su se dokopali obavještajnih dokumenata bivše vlasti, mogle biti i samo alibi za vlastitu političku promociju, i to baš na terenu tajnih službi i povjerljive dokumentacije, čije se manipuliranje stavlja na dušu Mesiću. Izgleda da je nešto od toga dokučio i premijer Račan, koji ovih dana diskretno upozorava najvećeg partnera u koalicijskoj Vladi da sadašnja kadroviranja u tajnim službama uopće nisu u funkciji njihovog pretvaranja u servis demokratski kontrolirane vlasti, tako da, kazao je, ni danas ne zna tko te službe zapravo kontrolira i u čijoj su funkciji (u funkciji efikasne zaštite zemlje sigurno nisu, dometnuo je).

Račan čak priznaje da je i sam kumovao ovoj jagmi oko čelnih mjesta u tajnim službama, koja je pojela predizborno obećanje da će se one temeljito reformirati, pa izjavljuje za Jutarnji list: "Žao mi je što je moje osobno nezadovoljstvo shvaćeno kao moja osobna želja da kontroliram službe. Ja mogu sada svečano obećati, čak i potražiti zakonsko rješenje za to svoje obećanje, da neću ništa kontrolirati pod uvjetom da sve kontrolira Sabor! Međutim, da bi to bilo moguće, morate doći do kadrovskih rješenja koja to garantiraju i osloboditi se ljudi koji su jednostrano i zloćudno vodili te službe. Od njih očekivati da rade drukčije - nije moguće."

Račanovo prizemljivanje rasprave zacijelo treba objasniti i činjenicom da će promjene Ustava koje se očekuju na jesen sigurno dati predsjedniku Vlade značajne ovlasti u ovoj ovlasti i da je pametno bez nervoze na to pričekati. Nasuprot tome, Budiša, koji je nakon gubitka predsjedničkih izbora i traljavog proigravanja nekih drugih funkcija koje su mu bile u izgledu, sada ostaje u zrakopraznom prostoru i sve baca na kartu kampanje koja će omogućiti promociju njegove stranke i, još prije, njega osobno. Šef HSLS-a, naravno, tome želi dati privid konstruktivnog političkog angažmana i u javnosti se predstavlja kao "posrednik" između antagoniziranih Mesića i Račana.

Stvarno je, međutim, na njihovom trvenju on izgradio već sasvim profiliranu i zaokruženu platformu političkog djelovanja, čiju okosnicu čini manje-više otvorena zaštita što je Budiša nudi kadrovima bivše vlasti, koji i dalje popunjavaju značajne dijelove državnog aparata. Na ovaj način on se preporuča HDZ-ovcima, koji su od Tuđmanove smrti u latentnom rasulu, kao uviđavni stečajni upravitelj koji će im pomoći da prežive težak izborni poraz, a za uzvrat oni bi pomogli njegovom nastojanju da se nametne kao lider desnog političkog korpusa, mjesto koje od Tuđmanovog odlaska zjapi prazno.

Nasuprot tome, Mesić, koji nedostatak praktički ikakve stranačke podrške nastoji nadoknaditi snažnim senzibiliziranjem javnosti oko borbe protiv kriminala, također reflektira na dio razbijenih HDZ-ovih formacija. Prema jednom planu, koji on nije javno potvrdio ali ni porekao, taj bi se dio HDZ-a priključio njegovoj matičnoj stranci HNS-u te HSS-u (što u potonjoj ne izaziva oduševljenje, ako je suditi po zahlađenim odnosima koje s njim u posljednje vrijeme ima prvak HSS-a i predsjednik Sabora Zlatko Tomčić). Mesićev cilj je stvoriti centristički blok koji će parirati sada izrazito premoćnom bloku hrvatskih "trećeputaša", no oni u izvornoj Blair-Giddensovoj terminologiji sebe nazivaju "radikalnim centrom". A to dovoljno govori da izravnim konkurentima ne ostavljaju puno izgleda za opstanak.

Marinko Čulić