Osvajanje medija po stranačkom ključu
Aim, Zagreb, 29.4.2000.
Paralelno s padom Tuđmanova režima počeli su se urušavati temelji hadezeovskih režimskih tiskovina - Večernjeg lista, Vjesnika i Slobodne Dalmacije. Problem Večernjeg lista očitovao se u prvom redu kroz raskrinkavanje vlasničkih odnosa. Javnosti je tako postalo bjelodano do koje je mjere Večernjak bio servis vladajućoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Kada je 1993. godine nizom politički dirigiranih smicalica Slobodna Dalmacija poklonjena omiljenom Tuđmanovom tajkunu Miroslavu Kutli, taj je nekoć ugledni splitski dnevnik postao glasilo hadezeovskom političkom diletantizmu. Budući da se Vjesnik financirao iz državnog budžeta, njegova državotvorna tj. režimska retorika bila je očita i nedvojbena. Udarno kolumnističko Vjesnikvo pero, poznatije pod imenom Maja Freundlich, u svojim je kolumnama otvoreno iskazivala stranačku, hadezeovsku pripadnost. Režimska je opredijeljenost ovih tiskovina bila, dakle, neupitna stoga je nema potrebe dalje propitivati, jer postoji cijeli niz primjera koji bi mogli posvjedočiti na koji se način u spomenutim dnevnicima upražnjavalo slobodno i profesionalno novinarstvo.
Međutim, kada je režim kojem su tako predano služili sišao sa pozicija državne moći, nastala je panika u redovima bivših režimskih novinara. Unatoč tome što su godinama pristajali na politički diktat nauštrb profesonalizma, udarna su se urednička imena i pera, kao pogođena amnezijom, odjednom započela pozivati na sve one odlike etičkog novinarstva koje su cijeli niz godina upravo oni degradirali. Strah da će im se razbiti o glavu sve ono čime su dugo i bezobzirno razbijali glave drugima, natjerao ih je da javno viču protiv tobožnjeg revanšizma nove vlasti. Takva javna anti-revanšizam agitacija najviše je pogodila Vjesnik i Slobodnu Dalmaciju. Situacija u Večernjem listu ipak je bitno drugačija, budući da je ovaj dnevnik za razliku od ostala dva privatiziran i ne grca u finanijskim poteškoćama. Pitanje vlasničkih odnosa unutar Večernjeg lista zasebna je i specifična tema koja se u zadnje vrijeme medijski poprilično isprostituirala, pa ćemo njeno konačno razreješenje prepustiti nadležnim organima unutarnjih poslova RH.
Problematika pretvorbe Vjesnika i stečaj odnosno sanacija Slobodne Dalmacije u žarištu je pozornosti kako hrvatske javnosti tako i medija samih. Na samom se početku nova hrvatska vlast činila poprilično ravnodušna u slučaju Vjesnika, i tvrda i neumoljiva što se tiče Slobodne Dalmacije. Tako je aktualna hrvatska vlast nonšalantno ocijenila kako je Vjesnik ne zanima i da joj nije ni na kraj pameti da te novine nastavi financirati iz državnog budžeta. Zaključili su, dakle, da im nisu potrebne nikakve državne novine koje će biti na teret poreznih obveznika. Što se, pak, Slobodne Dalmacije tiče potpredsjednik Vlade Slavko Linić bio je više nego jasan u svojoj poruci kako Vladi ne pada na pamet da sanira jedno tako propalo poduzeće. No, nedavni događaji upućuju na pomisao da je to bila tek retorika friških vlastodržaca, koja danas doživljava gotovo pa kopernikanski obrat.
Krenimo s Vjesnikom, koji je kod nove vlasti na skali interesa sa onog početnog nezainteresiranog - ne zanima nas tko će kupiti Vjesnik - stigao do famozne izjave kako će se "Vlada zalagati kako bi vlasništvo nad Vjesnikom dobili oni koji nisu žuti". Kome je takva Vladina poruka upućena nije teško zaključiti budući da je jedina ozbiljna ponuda za kupovinu Vjesnika stigla od tjednika Nacional. Nije, međutim, jasno na osnovu kojih kriterija novi vlastodršci određuju podnošljivu količinu žutila onog medija koji je spreman upustiti se u avanturu kupovanja Vjesnika. Ili je možda riječ o hipersenzibilnosti Račanove družine na kritiku kojom je šibaju novinari zainteresiranog kupca - Nacionala. Umjesto da utvrđuje financijski najpovoljnije kombinacije za prodaju Vjesnika, hrvatska Vlada izmišlja političke križaljke uz pomoć kojih bi se na najbezbolniji način riješila tog niskotiražnog dnevnika, a svoju politiku osigurala od potencijalne novinarske kritike.
Što je, dakle, poduzela aktualna vlast po tom pitanju? Aktualna je vlast, naime, odlučila da neće sporni dnevni list Vjesnik prodavati samostalno, nego u paketu s Hrvatskom tiskarom. Takav je Vladin akt na uvijen ali jasan način dao do znanja ekipi iz Nacionala na čelu s Ivom Pukanićem da je Vladi njihova ponuda za kupovinom Vjesnika neprihvatljiva. Zanimljivo je napomenuti da je čin fuzije Vjesnika i Hrvatske tiskare tekovina nekadašnjeg HDZ-ovog režima, koji je na taj način pokrivao gubitke Vjesnika, budući da mu je tako vjerno služio. Kada je Hrvatska demokratska zajednica krenula sa spajanjem tiskare i Vjesnika, na opće nezadovoljstvo zaposlenih u tiskari, današnja je vlast - tadašnja oporba najžešće kritizirala takvu sintezu. Danas, međutim, bez imalo krzmanja takav svoj potez hadezeovskih manira pravdaju ekonomskim razlozima. Navodno će siromašni Vjesnik postići bolju cijenu jedino ako se prodaje u paketu sa dobrostojećom Hrvatskom tiskarom. Na takav argument ne može da se ne postavi slijedeće pitanje: "Ako će tiskara podići cijenu Vjesniku, znači li to i da će Vjesnik sniziti cijenu tiskari?".
Da apsurd takve financijske konstrukcije bude veći potrudio se Hrvoje Vojković, šef Hrvatskog fonda za privatizaciju, koji je najavio da će "do prodaje Novog Vjesnika d.o.o. država financijski pomagati izlaženje lista odnosno "Novi Vjesnik" d.o.o. ( ali ne i tiskaru ) u iznosu od oko 2 milijuna kuna mjesečno." U vrijeme kada se odgađa donošenje Zakona o dječjim doplacima, jer država nema novaca, hrvatska se Vlada upušta u takav jedan stupidan pothvat spašavanja novina novcima građana kojih za potrebe istih tih građana država nema. Ukratko, to znači da je nova vlast, na žalost, odlučila po svaku cijenu ograničiti slobodu medija, koja joj je kad je zasjela na pozicije moći odjednom prestala biti ključnim momentom jednog demokratskog društva.
Upućeniji, međutim, takav potez Račanove ekipe gledaju na jedan potpuno drukčiji, moglo bi se reći, intrigantan način. Po kuloarima se, naime, priča da odluka Vlade da se Vjesnik proda u paketu s Hrvatskom tiskarom nije rezultat straha te Vlade od Pukanićevog preuzimanja Vjesnika, koji bi se takvim činom pretvorio, s jedne strane u žutu tiskovinu, a s druge u poligon za bespoštednu kritiku iste te Vlade, već da se radi o nekakvom posve drukčijem "dealu". Navodno je Ivica Račan takvim tržišno-političkim paket aranžmanom odlučio pomoći svojem medijskom simpatizeru Ninoslavu Paviću i njegovom "Europapress holdingu" da se jeftino domogne Hrvatske tiskare i na taj način učvrsti svoje medijsko carstvo. Budući da Pavić, priča ide dalje, nije, a Pukanić jeste zainteresiran za Vjesnik, njih su se dvojica, navodno, dogovorili da u kupovinu idu zajedničkim snagama tako da svatko dobije ono što želi. Na taj bi način Nino Pavić dobio tiskaru, a Pukanić Vjesnik. Zgodna kombinacija, poslije koje bi svi trebali biti sretni i zadovoljni. No, takve medijsko-političke računice nisu baš svima po volji.
Prvi koji je javno očitovao nezadovoljstvo takvom medijsko-političkom praksom bio je Dražen Budiša, čelni čovjek Hrvatske socijalno liberalne stranke. Gosodin je Budiša tako u razgovoru za Jutarnji list izjavio kako,"mediji više u Hrvatskoj ne smiju kreirati politiku, a da političari namješataju, da tako kažem, pogodnosti medijima i posreduju u njihovu financijskom poslovanju". Ako je vjerovati onome što se priča po kuloarima, Budiša zapravo nema ništa protiv sprege novina i političara. Po nekakvoj njegovoj logici, koja je proizvod nekih njegovih saznanja, ili pak kavanskih priča svaka iole značajnija politička opcija u Hrvatskoj, izuzev HSLS-a, ima svojeg medijskog posluživača. Sukladno takvoj logici i takvim pričama "Europapress holding" preko svojih tiskovina Jutarnjeg lista i Globusa drži stranu Račanovu SDP-u, za Večernji je list već odavno javna tajna da je novinarska ekspozitura HDZ-a, dok se na osnovi zadnjih događanja zaključilo da Nacional štiti i promiče lik i djelo Predsjednika Stjepana Mesića. Uvrijeđen je, dakle, Budiša kako nitko ne promiče interese njega i njegove stranke.
No, ni taj problem nije nerješiv, jer ako Vlada ne želi učiniti ništa da bi pomogla Slobodnoj Dalmaciji, zašto se Budiša ne bi mogao upustiti u nekakve kombinacije spašavanja toga dnevnika. Na kraju krajeva, nije li upravo u toj splitskoj tiskovini baš uoči predsjedničkih izbora izišao tekst Joška Čelana pod naslovom "Budiša spasi nas!". A gospodin se Dražen Budiša kao pravi lokal patriota nije mogao oglušiti na takav vapaj, pa je sukladno tome već i pronašao potencijalne kupce. A oni su ni manje ni više nego američki financijeri Budišine predsjedničke kampanje: Max Primorac i Steve Bubalo. Posao u "spašavanju" Slobodne Budiši komplicira koalicijski partner SDP koji također ima neke svoje kombinacije unutar novine. Navodno SDP i HSLS boj biju oko čelnoga čovjeka Slobodne Dalmacije, tj. hoće li glavni urednik biti "esdepeov čovjek" Mladen Krnić ili će ostati Josip Jović - haeselesova uzdanica. U takvoj bitci teško je prognozirati konačni rezultat, ali zato nije teško konstatirati da su i jedni i drugi zaboravili da su mali dioničari ( novinari i ostali zaposlenici ) stvarni vlasnici Slobodne Dalmacije, budući da je Upravni sud RH poništio pretvorbe te kuće iz 1992.
Međutim, u cijeloj ovoj priči kako oko Slobodne tako i oko Vjesnika i Hrvatske tiskare teško da ima mjesta za sudbine običnih smrtnika. Osnovni je motiv, čini se, politički prestiž odnosno dominiranje medijskim prostorom, a kada su pozicije moći u pitanju onda svaki socijalni atribut ostaje samo atribut ili poštapalica za kojim će bilo socijalni demokrata bilo socijalni liberal posegnuti da dodatno učvrsti svoj politički položaj.
Ivana Erceg