Gdje je sjeverna granica?

Uoci zasjedanja mjesovite komisije o utvrdjivanju medjusobne granice izmedju Makedonije i Savezne Republike Jugoslavije u Skoplju se nadaju da ce Beograd, po prvi put, biti popustljiv

AIM Skopje, 28.04.2000

Nakon visemjesecnog zatisja u Skoplju se ponovo cuju najave da ce se mjesovita komisija vlade Makedonije i vlade SR Jugoslavije sastati 11. ili 12. maja. Vijest je najprije kao nezvanicnu objavio jedan skopski list da bi je 25. aprila potvrdilo Ministarstvo inostranih poslova pozivom na brifing novinarima domacih redakcija. Predsjednik makedonskog dijela Komisije Viktor Dimovski prezentirao je novinarima pregovaracku platformu koja ce se bazirati na dosadasnjem radu Komisije uvazavajuci istorijske ali i objektivne pretpostavke kao sto su katastarska dokumentacija, geografska konfiguracija terena, stavovi Badinterove komisije o nasljednicima bivse Jugoslavije, aktuelni status Kosova s aspekta suvereniteta SR Jugoslavije, etnickom sastavu stanovnistva s obje strane granice Takodje, status manastira Prohor Pcinjski u kome je

1. Avgusta 1944. godine odrzano osnivacko zasjedanje Antifasistickog sobranja narodnog oslobodjenja Makedonije (ASNOM) - sto se smatra kljucnim datumom za sticanje drzavnosti - predstavlja nacionalni interes te stoga makedonska pregovaracka ekipa nudi vise modaliteta za rjesenje problema. Nezvanicno se saznaje da ce makedonska strana traziti da manastir udje u sastav makedonske teritorije ali ako delegacija SR Jugoslavije na to ne pristane, makedonski stav bi mogao biti fleksibilan: da Prohor Pcinjski dobije specijalan status u okviru osnovnog sporazuma o granici ili da se pripremi poseban dokument kojim ce se regulisati samo pitanje istorijskih spomenika.

Za Dimovskog, spor predstavljaju oni dijelovi granice za koji ne postoji dokumentacija. Makedonski diplomata je optimist da ce pregovori zavrsiti do kraja godine no uz veci angazman jugoslovenskog dijela komisije. Optimizam mladog makedonskog diplomate dijelom se zasniva na cinjenici da ce mu majski sastanak Komisije biti diplomatski debut. Naime, vlada je prosle jeseni promjenila sastav pregovarackog tima a novine tvrde da je u politickim krugovima vladajucih partija prethodnicima Dimovskog zamjeran kompletan pristup problemu. Navodno, pregovaracka ekipa je problem tretirala kao razgovore o utvrdjivanju granice dok sadasnji tim ima mandat za obiljezavanje drzavne medje. Bilo kako bilo, izvjesne razlike se vec na startu uocavaju: Dimovski je pred novinare izasao s osnovnim natuknicama o cemu ce se pregovarati; ranije su osnovna saznanja stizala iz Beograda uz sve opasnosti da budu nekorektno interpretirana.

Koliko god se problem s utvrdjivanjem ili obiljezavanjem granice cinio jednostavno rjesivim, dosadasnja istorija slucaja je pokazala da u praksi nije tako. Raspadom nekadasnje Jugoslavije problem makedonske sjeverne granice ostao je prakticno nerijesen. U Beogradu su najprije teska srca pristali da priznaju nezavisnost Makedonije a, kad su najzad na to pristali, tvrdili su da je uzajamna granica zapravo samo administrativna dok su u Skoplju insistirali na utvrdjivanju medjudrzavne granice. Sve do 1996. gradjani dvije zemlje drzavnu medju mogli su prelaziti samo s licnom kartom sto je kod makedonskih organa bezbjednosti (i ne samo njih) stvaralo znatne drzavotvorne frustracije. Do iste te 1996. na granici su se s vremena na vrijeme dogadjali incidenti od kojih je svakako znamenit ostao jedan iz ljeta 1994. Kada su, prema tumacenju makedonskih zvanicnih krugova, vojnici SR Jugoslavije zaposjeli kotu Cupino Brdo, jednu opd strateskih tacaka oko koje se koplja lome i do danas.

U Skoplju i u medjunarodnoj zajednici se smatra uspjesnim diplomatskim potezom uspostavljanje preventivne misije Ujedinjenih nacija (UNPREDEP) na makedonskoj sjevernoj i zapadnoj granici – prema SR Jugoslaviji i prema Albaniji – s proljeca 1993. Znatnu specificnu tezinu, vise politicku i psiholosku nego vojnu, imala je okolnost da su polovinu misije “plavih sljemova” sacinjavali Amerikanci. Inace, uz neznatna osciliranja, misija je za sest godina svog postojanja brojala oko 1.100 pripadnika. Amerikanci u preventivnoj misiji Ujedinjenih nacija bili su u to vrijeme jedina kopnena jedinica Sjedinjenih Drzava na uzavrelom Balkanu.

Jedna od obaveza koje su ministri inostranih poslova Makedonije i SR Jugoslavije Ljubomir Frckovski i Vladislav Jovanovic preuzeli potpisujuci akt o normalizaciji odnosa izmedju dvije zemlje 8. aprila

1. bilo je skoro regulisanje otvorenog problema uzajamne drzavne granice. Dogovoreno je formiranje mjesovite komisije sto je zaista u prvom zanosu uskoro i ucinjeno. Komisija se sastala 8. septembra iste godine da bi se timovi dogovorili da pripreme vlastite prijedloge o regulisanju otvorenih (u Skoplju ne vole reci spornih) pitanja. Sa vanrednih sastanaka Komisije u javnost su procurile vijesti da su timovi prezentirali svoja gledista i da je manje-vise usaglasena granicna linija na 90% duzine. Zanimljivo je da se u Skoplju cak operise razlicitim podacima o duzini sjeverne granice: na pragu nove runde pregovora neki listovi govore o 231 km, u vrijeme posljednjeg sastanka Komisije 1998. licitiran je podatak od 250, godisnjak Americke obavjestajne agencije CIA sluzi se podatkom od 221 km. Geografi se uglavnom slazu da je teren preko kojeg prelazi medjudrzavna granica prilicno neprohodan posto se radi o planinskim vijencima te je tesko obaviti posao. Svaka od strana poziva se na one dokumente iz proslosti koji joj na odredjenim mjestima daju za pravo. Mnogi pominju i cinjenicu da se prvi put u novijoj istoriji odredjuje medjudrzavna granica (vijekovima su Srbija i Makedonija bile u sastavu iste drzave) sto samo otezava situaciju.

Tacnije, dok su izmedju Srbije s ostalim njenim susjedima – Bosnom i Hercegovinom, Hrvatskom pa i Crnom Gorom granice bile jasno definisane, najcesce kao prirodne (o drzavnoj granici bivse Jugoslavije s Madjarskom, Rumunijom i Bugarskom da se i ne govori), granica izmedju Srbije odnosno SR Jugoslavije s Makedonijom nikada nije ozvanicena kao drzavna. U geografskim kartama, posebno vojnim, postoji linija koja nije povlacena s ambicijom da postane medjudrzavna granica. Kad se sve sabralo, doslo se do zakljucka da je sporno nekoliko tacaka: kota Kodra Fura na tromedji na makedonsko-albansko-jugoslovenskoj granici, pasnjaci na planini Kopiljaca, kota Cupino Brdo. Vojni eksperti objasnjavaju da se radi o visinskim kotama s kojih se Makedonija “pruza kao na dlanu”; s vojnog aspekta, to je bila nepovoljna okolnost po Makedoniju jer, onaj ko vlada tim kotama – prakticno kontrolise cjelokupan transport glavnim saobracajnicama u zemlji. Do sada Komisija se sastala devet puta, posljednji put u julu 1998. Godine. U vrijeme tog posljednjeg sastanka makedonske novine su pisale, pozivajuci se na izvore u Beogradu, da pregovaracki tim SR Jugoslavije u stvari insistira na “precesljavanju” granice, pedalj po pedalj dok su Makedonci zagovarali samo razgovor o otvorenim tackama. I, to je uglavnom ono posljednje sto je stiglo do medija.

Uslijedili su parlamentarni izbori u makedoniji, kosovska kriza pa makedonski predsjednicki izbori prosle jeseni. Visoki diplomata SR Jugoslavije Nebojsa Vujovic pocetkom februara rekao je na jednoj konferenciji za novinare da “dvije zemlje (Makedonija i SR Jugoslavija) moraju pitanje granice rjesiti na osnovi ravnopravnosti i uzajamne saradnje a ne pod pritiskom medjunarodnog faktora na jednu od njih da se regulise ovo pitanje”. Ostalo je nejasno, sta je jugoslovenski diplomata konkretno imao na umu ali neki posmatraci su se prisjetili proslogodisnjeg upozorenja medjunarodne zajednice Beogradu da, pored ostalog, mora rjesiti granicni problem s Makedonijom. U vrijeme kosovske krize makedonski zvanicnici su redovno napominjali tada ucestalim medjunarodnim posjetiocima da ucine upravo to: izvrse pritisak na rezim Slobodana Milosevica da utvrdi granicu s Makedonijom. Na sastanku Komisije za unutrasnju politiku Sobranja, u raspravi o nedavnom slucaju kidnapovanja cetvorice makedonskih granicara i spekulacijama o mogucoj razmjeni za komandanta Oslobodilacke vojske Kosova Xhavita Hasania u koju vjeruje dobar dio makedonske javnosti, ministar odbrane Nikola Kljusev je rezignirano ustvrdio: “Da je obiljezena granica, kidnapovanja sigurno ne bi bilo!” Doduse, ministrova konstatacija shvacena je kao trazenje alibija no ona nije lisena osnove. Jer, od jula

1. kada su se posljednji put sastali eksperti dvije zemlje promjenilo se mnogo toga. U skladu s Kumanovskim sporazumom izmedju NATO-a i vlade SR Jugoslavije, jugoslovenski vojnici napustili su granicu prema Makedoniji na dijelu Kosova te je ona narednih nekoliko mjeseci ili bila bez zastite ili uz simbolicno prisustvo pripadnika KFOR-a. Prakticno, makedonski i granicari SR Jugoslavije trenutno rade na zajednickom poslu na nevelikom dijelu granicne linije. Tek je nedavna otmica cetvoroclane makedonske patrole kod sela Tanusevci alarmirala komandu KFOR-a u Pristini da se nesto mora preduzeti da granica zaista to i postane.

U novinama su polsljednjih dana ozivjela nadanja da ce pregovaracki tim iz Beograda pokazati popustljivost na narednoj rundi razgovora. Naime, prognozira se da bi pregovaraci iz Beograda mogli postati vrlo fleksibilni i kooperativni upravo na dijelu granice Makedonije prema Kosovu. Velikodusnost prema Makedoniji mogla bi zapravo znaciti otezavanje situacije KFOR-u – procjenjuju neki komentatori. Time bi se, navodno, demonstrirala dva stava: manifestovala bi se odlucnost da Kosovo ostaje dio teritorije SR Jugoslavije cime ce se ocitovati suverenitet zemlje i na tom njenom dijelu i, drugo, ako je vec birati izmedju medjunarodne administracije i, indirektno, kosovskih Albanaca i, s druge strane, makedonije – Beograd ce se odluciti za ovo posljednje. Da li su ovakve nade utemeljene, svakako nije lako reci. U svakom slucaju Pitanje na koje obicno zna odgovor i svaki osnovac: s kim granici njegova domovinai kuda se proteze drzavna granica, u Makedoniji je tesko i za mnogo odraslije njene zitelje.

AIM Skopje

ZELJKO BAJIC