Stranci u Crnoj Gori
Diplomate, noćne dame i laka muzika
Za brojne predstavnike međunarodne zajednice, boravak u Crnoj Gori je korak u napredovanju na diplomatskoj listi, za druge strance – iz Istočne Evrope - boravak u Crnoj Gori je jedini način preľivljavanja
AIM Podgorica, 27.04.2000. godine
"Kada sam doąao ovdje, osjećao sam se kao vaą prijatelj, a tokom dvije i po godine mog boravka jako sam zavolio Crnu Goru i Crnogorce, pa iako moľda viąe neću dolaziti zvanično, nadam se da ću Crnu Goru ubuduće privatno posjećivati". Rečenica Brajana Donelija, pomoćnika političkog direktora u Ministarstvu inostranih poslova Velike Britanije, izrečena tokom njegove oproątajne posjete Crnoj Gori, veoma optimistički djeluje ukoliko se pretpostavi da nije izgovorena u okviru uobičajenih fraza odlazećih visokih stranih sluľbenika. Obzirom na podneblje i davno anatemisan prostor Balkana, od strane evropske javnosti, ąto je u posljednjih deset godina potvrđeno, za Crnu Goru bi ovo trebalo da bude, u svakom slučaju, kompliment.
Razgovarajući sa inostranim drľavljanima koje su profesionalne obaveze dovele u Crnu Goru, stiče se utisak da njihovo miąljenje i nije toliko negativno o Crnoj Gori i Crnogorcima kao ąto jeste njihov globalan pogled na Jugoslaviju, jer saveznu drľavu uglavnom posmatraju kroz lik i djelo Slobodana Miloąevića i njegovog reľima. U Crnoj Gori se nalazi oko dvije hiljade stranih drľavljana raspoređenih u diplomatska predstavniątva, humanitarne i nevladine organizacije i novinarska dopisniątva iz evroatlanskih zemalja. Ima, međutim i onih – preteľno iz zemalja Istočne Evrope – kojima je boravak u Crnoj Gori jedini način preľivljavanja.
Kako ľive?
Nije im baą najlakąe shvatiti ovdaąnji način ľivota. To se najbolje vidjelo, kada je jedan od danskih vođa sindikata udruľenja novinara na osnivanju Nezavisnog sindikata novinara Crne Gore priznao da mu nije jasno kako crnogorski novinari ne mogu da dođu do izvjesnog aneksa ugovora izmedju dvije firme (npr. privatizacija Instituta "dr Simo Miloąević"), kao i to da dio crnogorskih novinara ne prima redovno plate i honorare iako, čak i po zakonima o ljudskim pravima i novinari za svoj rad treba da primaju novčanu nadoknadu ...
"Zaąto se ljudi u Crnoj Gori nama smiju kada igramo u kafićima uz muziku", pita se jedna relativno mlađa Švedjanka, Erika Borkman, uz konstataciju da je primjetila da su ljudi na ovom prostoru izvandredno puni sebe i puni energije, ali da "ne umiju da se raduju".
Stranci sa svih evropskih prostora su u Crnu Goru doąli sa predubjedjenjem da se radi o potencijalnom ratnom području u kome moľe svakog časa da eskalira sukob izmedju crnogorskih vlasti i federalne vojske. Međutim, prema riječima austrijskog političkog analiticara Krisa Venera, koji se u Podgorici nalazi neąto manje od godinu dana, barem za sada atmosfera je pitomija i nema podignutih tenzija. "Koliko sam ja prozrio Crnogorce, boluju od istog sindroma kao i Austrijanci. Ne spore da imaju istorijske veze sa Srbima, ali većina neće reći da su Srbi kao ąto ni Austrijanci nece reći da su Njemci iako vuku zajedničko porijeklo - germansko".
Pored ovoga postoji joą jedna dogma koja je , prema riječima Venera, slična austrijskoj koja je u tamoąnjoj javnosti ąirena, prije pedeset godina. "Većina u Crnoj Gori smatra da imate samo jedan problem koji se zove Slobodan Miloąević. Ukoliko on nestane sa političke scene, smatrate da će nestati svi vaąi problemi. To, naravno, nije tačno, tek poslije njegovog odlaska nastaju pravi i konkretni problemi. Moja zemlja je bila u sličnoj zabludi prije pedeset godina. Naime poslije Drugog svetskog rata, austrijska javnost je prihvatila veoma lijepu priču u cilju kolektivnog opravdanja – da je Austrija bila prva ľrtva ujedinjene Njemačke, odnosno Trećeg Rajha", kaľe Vener dodajući da je iznenađen koliko se otvoreno govori o zločinima na Kosovu koje su počinile jugoslovenke snage kao i o Miloąeviću odgovornom za čitavu nesreću. Ono ąto Crnu Goru izdvaja od ostalih drľava bivąe Jugoslavije u oč ima inostranog javnog mnjenja, je činjenica da ni jedna parlamentarna stranka ne nosi u svom nazivu ime nacionalni identitet, kao u Srbiji ili BiH, a one koje su nacionalno određene u javnom ľivotu praktično ne postoje, ąto Vener ocjenjuje kao veoma pozitivnu osobinu.
Sa druge strane Crnogorci i dalje pate od kulta ličnosti, ąto je prema Veneru problem i u čitavoj Evropi, a time i u Austriji gdje je to izrazeno aferom Jozef Hajder.
"Crna Gora je veoma lijepo mjesto za rad, nije problematično kao Alľir recimo ili Avganistan. Vi, inače, imate veliki problem sa situacijom u kojoj institucije nemaju vlast, već je ta vlast u rukama individualaca. Ja, zapravo nemam problem sa oficijelnim ljudima i mislim da do njih nije teąko doći, kao do najviąih funkcionera koji su stalno na putovanjima. Međutim kada recimo udjem u bilo koje ministarstvo, vidim da u dvije kancelarije dvoje do troje ljudi non stop rade, razgovaraju telefonom, dogovaraju, ugovaraju, piąu... ali zato u kancelariji odmah do njih takodje nekoliko sluľbenika pije kafu, priča viceve i - uľiva. To je, mislim, prije svega kod vas problem koji će vam oteľati čitavu transformaciju jer je to naslijedje iz starog sistema. Svi kapaciteti moraju jednostavno da budu aktivni", preporucuje Kris Vener.
Opąte misljenje stranaca o Crnogorcima je da su vrlo direktni, otvoreni, a posebno na prijepodnevnim kafama u baątama kafića vrlo komunikativni. Osim toga primjećen je nedostatak jedne osobine ąto se ne bi reklo da nedostaje u mnogim drugim drľavama bivąe Jugoslavije. Da je u Crnoj Gori umanjena klasifikacija i kategorizacija ljudi po vjerskom, nacionalnom ili bilo kom drugom osnovu. " Kategorizacija ljudi je inače bila ključni element u raspadu prethodne Jugoslavije", zaključuje Vener.
Kada je riječ o izgledu ljudi, generalna konstatacija je da rijetko mogu da vide debele ljude, a prema riječima Venera sviđaju mu se i djevojke u Podgorici, mada kaľe kako se "vidi da patrijarhat ovdje nije izumro". "Mjesta za izlazak ima dovoljno, a u odnosu na prije dvije godine, kada sam je takodje posjetio na kraći period Crnu Goru - duplo viąe", kaľe Vener.
No, ima i druge vrste stranaca – oni koji su silom prilika u Crnoj Gori i njih je najlakąe sresti na pijaci u Tuzima, crnogorskom surogatu nekad čuvenog italijanskog "Ponte rosa". To su prije svih rumunski drľavljani. Elena ima troje djece u Temiąvaru, muľ joj je u Tursku otiąao prije četiri godine od kada se nije javljao. Poslije prve godine, kada viąe nije znala kako da prehrani djecu sa platom konobarice u restoranu koji je bio slabo posjećen, odlučila se za trgovinu. Na početku je tursku i rumunsku robu preprodavala na beogradskim pijacama, a zatim jedna od prvih, krajem 1998. godine otkrila Tuzi, buvlju pijacu udaljenu dvanaest kilometara od Podgorice gdje policija ne otima robu poslije plaćenog zakupa tezge. "Prvo sam donosila robu iz Rumunije, a sada da bih smanjila troąkove kupujem je u Beogradu na veliko najčeąće od Kineza koj su sada po broju postaju jedni drugima konkurencija, a ne Srbima koji se bave trgovinom. I opet ponekad nemam da poąaljem djeci novac jer mi policija na Kolovratu, izmedju Crne Gore i Srbije pokupi svu robu", nervozno saopątava Elena, naglaąavajuci da nema vremena da razmiąlja o Crnoj Gori kao egzotičnoj zemlji.
Kao strane drľavljane ne treba zaobići i djevojke takozvano bijelo roblje koje se s vremena na vrijeme pojavljuje u Crnoj Gori. Dolaze iz Rumunije, Ukrajine, Moldavije, Bugarske pa i Bjelorusije. Za prethodnih godinu dana policija je ekstradikovala ( do granice sa Srbijom) oko 140 djevojaka koje su se polugole vrtjele oko ąipki u prigradskim noćnim klubovima. Poąto dobiju pečat i vizu na mjesec dana, preko fiktivnih firmi u Srbiji koje se navodno bave estradom, dobijaju ugovore kojima dolaze na nastup u crnogorskim bircuzima i rupama dok im ne istekne viza. Tih mjesec dana boravka "čiste" su pred zakonom. Neke od njih nastave svoj put prema Italiji ili prema zapadu. U Crnoj Gori se najvise zadrľavaju u Podgorici, Beranama, Baru i Nikąiću. Prema najavama, veći broj ovih djevojaka se očekuje početkom ljetnje sezone.
Barem prema svim ovim svjedočenjima Crna Gora se, kako tako, kreće ka zapadu. U dobrom i loąem smislu.